Nogomet narodu

Nogomet je rat

(osim što nije)

Bude li se na kraju ovog Svjetskog prvenstva negdje birala najbudalastija ili najskandaloznija izjava koja ga je obilježila, teško da će itko do završetka turnira nadmašiti izbornika reprezentacije Srbije Mladena Krstajića.

“Nažalost, samo Srbi su izgleda osuđeni na selektivnu pravdu, nekad prokleti Haag, a danas u fudbalu VAR”, napisao je Krstajić na Instagramu. I nije mu to bilo ni dosta, nego je pred novinarima prokomentirao ‘pravdu’ koju je Srbiji u srazu sa Švicarskom dijelio njemački sudac Felix Brych: “Poslao bih ja njega u Haag”, izjavio je. “Da mu sude. Kao što je on nama sudio.”

Ne želim uopće ulaziti u to je li Brych sudio dobro ili loše i je li bio penal ili nije. Bilo kako bilo, nečuveno je da netko u 2018. godini ide poistovjećivati nogometno suđenje s onim za ratne zločine; dovoditi u vezu onoga tko je na travnjaku možda nešto krivo ili pristrano dosudio s ljudima koji su odgovorni za masovna ubojstva, paleži i etnička čišćenja. Nečuveno, ali opet tako očekivano od nekoga s Balkana. U redu, u Srbiji je takvo razmišljanje po svemu sudeći nešto više mainstream nego u Hrvata i teško mi je zamisliti da bi neki hrvatski izbornik nešto slično napisao ili izgovorio — barem ne javno — ali nemojmo se lagati. Ne samo što među medijskim komentatorima, pa i ključnim ljudima u domaćem nogometu postoje dovoljno pomračeni umovi za takvo nešto — poput onog koji je rekao da će poput generala Slobodana Praljka popiti otrov ako ga osude, samo da bi dan prije presude zbrisao u svoju “novu domovinu” — postoji i niz drugih pokazatelja da se Hrvati nisu previše odmaknuli od shvaćanja nogometa kao “nastavka rata drugih sredstvima”.

Kad je 1945., odmah po završetku Drugog svjetskog rata, sovjetski nogometni klub Dinamo Moskva napravio turneju po Velikoj Britaniji, glasoviti Guardianov Observer pisao je ovako: “Na međunarodnoj razini, sport je jednostavno samo mimikrija ratovanja. No, važna stvar nije tek ponašanje samih igrača, već stav gledatelja. Kroz njih se projiciraju čitave nacije koje se živciraju oko apsurdnih natjecanja, ozbiljno vjerujući da su trčanje, skakanje i udaranje lopte test nacionalnih vrijednosti”. I još je primijetio i ovo: “Nogomet nema veze s fair playom. On je povezan s mržnjom, ljubomorom, hvalisavošću, zanemarivanjem svih pravila i sadističkim užitkom u svjedočenju nasilju: drugim riječima, to je rat minus pucanje.”

Te je mračne i pesimistične retke potpisao nitko drugi do George Orwell.

Njegove su misli kasnije destilirane u izreku da je sport (ili nogomet) “nastavak rata drugim sredstvima”, koja se u nas često pripisuje dr. Franji Tuđmanu, a zapravo je parafraza parole Carla von Clausewitza, pruskog vojskovođe i teoretičara rata iz 19. stoljeća, da je “rat nastavak politike drugim sredstvima”.

Kao što to obično biva, prije distopije bila je utopija.

Apostol Svjetskog nogometnog prvenstva, Francuz Jules Rimet, bio je čovjek koji je s aktivističkim i gotovo vjerskim žarom vjerovao u društvenu moć nogometa, pogotovo u njegovu humanističku ulogu. Rimet je sa svojim istomišljenicima osnovao FIFA-u i kasnije 33 godine služio kao njen predsjednik. Pokretanje Mundijala bila je njegova ideja i zato je trofej — sve do 1970., kad ga je Brazil osvojio treći put i tako dobio u trajno vlasništvo — nosio njegovo ime.

Za mnoge je, recimo, teško diviti se karakteru Vatrenih zbog onoga što čine na terenu kad taj isti karakter nisu pokazali izvan njega — na sudu, između ostaloga

Rimetova utopistička vizija bio je Coupe du Monde, san o kojem je puno govorio i pisao i kojemu je praktički posvetio svoj čitav život. Nogomet, spoznao je to kad je tijekom Velikog rata zapovijedao odredima u kojima je bio velik broj mladića iz kolonija, ima nevjerojatno snažan integrativni potencijal; Rimet ga je vjerojatno prvi nazvao “univerzalnim jezikom”. Njegova ideja nije bila ukinuti ili zatirati različitosti, već ih slaviti na način da nacije zamijene bojno polje onim nogometnim. Umjesto da se narodi međusobno kolju i pogibaju zbog resursa, teritorija, vjere i ideologije, neka se natječu na zelenom travnjaku; on je želio na njega kanalizirati sve nacionalne i lokalne ponose, kao i sukobe. Njegova misao-vodilja bila je iz današnje perspektive smiješno naivna i idealistička: umjesto Svjetskog rata, imat ćemo Svjetsko prvenstvo.

Sintezu Rimeta i Orwella kasnije je na svoj način napravio Eduardo Galeano, urugvajski pisac kojeg na Telesportu neumorno citiramo.

“U nogometu, ritualnoj sublimaciji rata, jedanaestorica ljudi u kratkim hlačama su mač svoje četvrti, grada ili nacije”, piše Galeano u Nogometu na suncu i sjeni. “Ovi ratnici bez oružja ili oklopa istjeruju demone mase i potvrđuju njenu vjeru: u svakom sukobu između dviju strana, stare mržnje i stare ljubavi prenošene s oca na sina ulaze u borbu. Stadion ima kule i zastave poput dvorca, kao i duboki i široki opkop oko terena. U sredini, bijela linija odvaja teritorije oko kojih vlada spor. Na svakom kraju igrališta stoje golovi koji će biti bombardirani letećim kuglama…”

Nogomet, kao i svaka kompetitivna igra između dviju strana, u svojoj srži i svom korijenu ima tu ratničku, ratnu komponentu. I zato nije nimalo čudno da ga ljudi u svom navijačkom umu povezuju sa slavnim bitkama, pobjedama i porazima iz nacionalne povijesti i mitologije.

Jedan od najupečatljivijih primjera s velikih natjecanja bio je onaj nakon polufinala Eura 1988., kad je Nizozemska — predvođena briljantnim Ruudom Gullitom i Marcom van Bastenom — pobijedila domaću Njemačku, a ljudi u Amsterdamu masovno bacali bicikle u zrak, vičući: “Vratili smo svoje bicikle!”. Zašto? Zato što su nacisti tijekom okupacije u Drugom svjetskom ratu plijenili bicikle od lokalnog stanovništva.

No, jedna je stvar romantiziranje odnosa nacije prema nogometu — kao kad Galeano piše da kad “Urugvaj ide u napad, četiri milijuna ljudi trči s njim” — i ovakvi simbolički i katarzični, iako politički nekorektni masovni prizori (primjer iz Nizozemske star je, uostalom, 30 godina; danas se takvo što sigurno ne bi dogodilo). Sasvim je nešto drugo kad sudbinu reprezentacije na terenu i izvan njega povezujete sa sudbinom nacije, osobito njene vojne vrhuške. Onda se taj simbolički i ritualni značaj nogometa gubi i preostaje samo ono o čemu je pisao Orwell. Zaboravlja se da je nogomet ipak samo igra, a ne međunarodni sukob i test nacionalnih vrijednosti.

Međutim, takav je pomak samo logična posljedica načina na koji se u ovim krajevima prezentira reprezentativni nogomet i kako se na njega projiciraju širi društveni procesi. Otkako je Tuđman ranih 1990-ih rekao onu o sportašima kao “našim najboljim ambasadorima”, ta se misao učvrstila kao truizam koji se ne propituje, nego samo ponavlja. Razmislite li malo o toj izjavi, ona implicira ne samo ultimativnu čast, nego i ultimativnu dužnost: kako za one koji naciju zastupaju, tako i one koji ih prate. Jer ako su sportaši najbolji ambasadori nacije, onda oni ne zastupaju samo hrvatski sport, nego i Hrvatsku u cjelini, na način da su njihova postignuća povezana s onima cjelokupne države. Po toj je logici navijanje za njih stvar od nacionalne važnosti i vrhovno pitanje domoljublja.

A onda je od sasvim drugorazrednog značaja to što tim sportom poput feudalaca vladaju nesposobni i korumpirani ljudi; što su vladari hrvatskog nogometa zajedno s najvažnijim igračima reprezentacije izvukli stotine milijuna kuna iz kluba u koji se kunu; što bježe od pravde, ignoriraju zakone, lažu na sudu, sramote zemlju svojim skandaloznim izjavama…

Ne, sve je to nebitno kad Vatreni krenu na veliki turnir. Jer, kao što je rekao Davor Šuker uoči Francuske 2016., “kad dođe Euro, opet ćemo svi biti u kockicama”.

Najlakše i najefikasnije je sve probleme, laži, malverzacije, kriminal i nesposobnost prekriti plaštom ‘od kockica’, istim onim koji je prekrivao Sanadere, Todoriće i sve druge koji su nas pljačkali. Insistirati na tome da se navija za Hrvatsku kao naciju, a ne samo nogometnu reprezentaciju, što onda znači da je nedomoljuban svatko tko ne želi lupiti petama i kleknuti pred zastavom bez obzira tko iza nje stajao.

Kako svako veliko reprezentativno natjecanje na površinu izbaci gomilu ljudi koji inače i ne prate previše nogomet i nisu najbolje upućeni u probleme, oni prevladaju u navijačkoj masi i njima je lako manipulirati ako reprezentaciji dobro krene. Od sasvim nekritičkih medijskih napisa nakon pobjede, preko papagajskog insistiranja na “jedinstvu” i “sjajnoj atmosferi” koje se ponavlja kod svakog javljanja iz reprezentativnog tabora, pa do reklamih kampanja i pjesama poput one jedne te iste u 10 verzija zbornog urlanja čiji se tekst svodi na “znate, ja stvarno jako volim Hrvatsku”, pritisak je na sve da se uključe u nacionalnu euforiju; ostanu li izvan nje, bit će označeni kao protuhrvatski elementi.

Jer kad stignu pobjede, onda na scenu stupa takozvani “Neka pati koga smeta”-fenomen: kao što je primijetio kolega Gordan Duhaček, ponekad se čini da Hrvati ne mogu uživati u uspjehu i pobjedi bez uvjerenja da to istovremeno uzrokuje nečiju patnju. Jedna od prirodnih meta onda postajemo i mi novinari — ako smo uoči turnira pisali o problemima umjesto da ih pometemo pod tepih, ako smo pozivali na povratak ‘nogometa narodu’ i ako smo kritizirali i izražavali sumnju u mogućnosti momčadi ili taktičke zamisli izbornika Zlatka Dalića. A pogotovo ako smo iznosili prljavo rublje u inozemnim medijima. Čak i ako smo pisali da Hrvatska može dobiti Argentinu i da je apsolutno i potpuno zasluženo trijumfirala, čak ponizila Messija i društvo, svejedno će nam zamjeriti što smo napisali da je Argentina bila nevjerojatno loša ili da je Ante Rebić zabio bizaran gol. Jer i to, valjda, narušava euforiju i nacionalno jedinstvo. Ne biste vjerovali kakvih smo se sve poruka, mjestimično i utuživih, načitali u dosadašnjem tijeku SP-a. Postoje ljudi koji uistinu vjeruju da neki od nas pate jer Hrvatska pobjeđuje u nogometu. Takvi uglavnom vjeruju i da smo patili kad je pobijedila u ratu.

Sasvim je normalno da ljudi navijaju za reprezentaciju svoje zemlje, bili “domoljubi” po nečijoj ekskluzivističkoj definiciji ili ne. Također je sasvim normalno da neki od njih (više) ne navijaju za nju jer ih nije briga za nogomet ili im se mnogo toga oko nje zgadilo, bili domoljubi ili ne. Sasvim je normalno i da neki i dalje navijaju, ali im je mnogo toga ubilo pravu emociju za tu momčad. Za mnoge je, recimo, teško diviti se karakteru Vatrenih zbog onoga što čine na terenu kad taj isti karakter nisu pokazali izvan njega — na sudu, između ostaloga. Ali nitko si ne bi smio uzimati za pravo da im govori kako će voljeti nogomet, svoju reprezentaciju ili svoju zemlju, jer sve to jedno s drugim i ne mora ići u paketu. I neovisno o tome navijali za reprezentaciju ili ne — to je, uostalom, sasvim osobna stvar — trudimo se realno pokrivati njene nastupe, što znači ne izbjegavati priču o problemima i ne potencirati euforiju, ali joj dati i zasluge koje zaslužuje.

Nogomet i Svjetsko prvenstvo možda su daleko odmaknuli od idealističke vizije Julesa Rimeta. Možda su “mimikrija ratovanja” i njena “ritualna sublimacija”, ali nisu rat. Kao što to obično biva na “ovim prostorima”, Srbi i Hrvati će to među posljednjima shvatiti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.