Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Nogomet je sloboda

NK Zagreb 041, Bob Marley i sama bit igre

Emancipate yourselves from mental slavery
None but ourselves can free our minds

Bilo je sunčano poslijepodne u Novom Zagrebu, a oko igrališta u Dugavama širio se miris dima, znoja i piva; miris stvarnog nogometa. Pred za tu razinu natjecanja više nego respektabilnim brojem gledatelja – većim nego što se ponekad okupi na utakmicama pojedinih prvoligaša – NK Zagreb 041 pobijedio je NK Savu Jakuševac 1-0, jedini je gol pao već u trećoj minuti susreta.

Igra je, dakako, bila užasne kvalitete, ali White Angelsi su čitavih 90 navijali i bubnjali, vidjeli smo transparente i paljenje baklji. Vidjeli smo ljude drugih boja kože i one koji govore drugim jezicima, kao i nemali broj roditelja s djecom – i ja sam, uostalom, bio jedan od takvih. Utakmice ovog kluba od početka su obiteljski happening i imaju svoju ulogu u specifičnoj zajednici. Ova, protiv momčadi iz valjda najneglamuroznijeg zagrebačkog kvarta, popularnih Galebova, nije bila iznimka.

S obzirom na to da je izravni konkurent na ljestvici, Mala Mlaka, svoj ligaški susret izgubio bez borbe radi neplaćene članarine igrača savezu, Zagreb 041 je ovom pobjedom zasjeo na prvo mjesto 3. Županijske nogometne lige. Prvi put u svojoj – istina, vrlo kratkoj – povijesti na samome vrhu. Lider.

Zagreb 041, naravno, nije običan nogometni klub. On se ponosi svojim ‘horizontalnim’ uređenjem, gdje su svi članovi jednaki prilikom odlučivanja o klupskim poslovima. Klub si je statutom zacrtao ciljeve da će vratiti nogomet običnim ljudima i navijačima/cama, kao i njih nogometu, te postati prvi i pravi klub lokalne zajednice kojim upravljaju njegovi navijači i simpatizeri s jasnim stavom protiv modernog nogometa i organiziran prema principima direktne demokracije; da će se boriti protiv svih vrsta korupcije i klijentelizma na svim razinama, kao i svih vrsta diskriminacije s željom da se nogomet vrati solidarnosti i zdravom nadmetanju.

U praksi to nije nimalo lako, jer mora se prije svega boriti s administrativnim kerberima i snalaziti u birokratskim labirintima nogometnog saveza, brinući se da sve obveze budu ispunjene. A igranje po ledinama i krtičnjacima Zagreba i okolice, u najnižem mogućem rangu, nije baš poticajno ako nogomet prije svega shvaćate kao natjecanje ili ako želite vidjeti kvalitetu, ljepotu igre.

Ali postoje i drugi razlozi zašto nogometni klubovi privlače ljude – zašto su ih oduvijek privlačili – koji se ne iscrpljuju u pričama o duplim pasovima, juego de posicion, zaleđima i penalima. Na tim su razlozima mnogi od njih i nastali.

Borussia Dortmund pokrenuta je 1909. tako da se grupa mladića, ogorčena odnosom prema njima u crkvenoj udruzi katoličke mladeži u kojoj su igrali nogomet, zatvorila u lokalnu gostionicu, Zum Wildschütz, i ondje uz potoke piva osnovala nogometni klub. Izvjesni kapelan Hubert Dewald pokušao ih je zajedno sa svojim poslušnicima u tome spriječiti, ali su mu mladići, osokoljeni pokojim gutljajem previše, silom zapriječili ulaz. Borussia je, uostalom, bilo ime piva koje su pili i po njemu klubu dali ime.

Argentinos Juniors, prvi klub Diega Maradone, osnovan je pet godina ranije pod imenom Sol de la Victoria y Mártires de Chicago, kao posveta osmorici anarhista koji su optuženi za urotu, zatvoreni ili vješani nakon glasovitih svibanjskih demonstracija na trgu Haymarket u Chicagu 1886.

Profesionalni nogomet čini sve kako bi kastrirao tu energiju sreće, ali ona preživljava usprkos svoj pakosti svijeta

Primjera je bezbroj; mnogi su danas veliki i slavni klubovi pokrenuti iz revolucionarne ideologije, čiste zajebancije ili bazične potrebe za pripadanjem. Nema zapravo ničega čudnog što se iz sličnih razloga osnivaju i danas: koliko god nekome njihove misije na ovom svijetu izgledale kao nemogući snovi ili jurišanje na vjetrenjače, teško da su i osnivači BVB-a, AJ-a ili Hajduka mogli uopće zamisliti koliko će ih jednog dana njihova čeda prerasti. Budućnost, kao što je pokazala svaka knjiga, film ili serija čija je radnja smještena u futur, nije nešto što ljudi mogu barem i otprilike točno zamisliti.

Tko zna, možda će tako jednog dana i Zagreb 041 biti neusporedivo veći nego što je danas.

Moj 20-mjesečni sin prošlog je vikenda svjedočio prvoj nogometnoj utakmici u svom životu. Plesao je i skakutao na zvuk bubnjeva iz kolektiva Drum ‘n’ bijes, pljeskao s Bijelim anđelima, a čak je i uletio na na teren – doduše, tek nakon posljednjeg sučeva zvižduka. Isto su napravili i klinci iz prihvatilišta za tražitelje azila ‘Porin’, koji treniraju u klubu. Premda je praktično od rođenja član jednog drugog kluba – Hajduka, naravno – drago mi je da mu je prvi dodir s nogometom uživo došao baš preko Zagreba 041.

Možda će mu te stvari jednom kad odraste nešto značiti, a možda i neće. Svi mi maštamo o tome kako ćemo neke vlastite vrijednosti do kojih držimo prenijeti na svoju djecu i važno je samo nikad ne izgubiti iz vida da ona imaju pravo na svoj izbor, pa bio on i odbacivanje onoga što smo im, ajmo to tako reći, nametnuli.

Međutim, ne govorim ovdje o navijačkim afinitetima ili o ideologiji. Stvar je zapravo na puno bazičnijoj razini: stvarni nogomet, ljudi koji se okupljaju oko svojeg kluba, vole ga i podržavaju bez da ikoga mrze i napadaju. Ljudi spojeni u zajedništvu, solidarnosti i ljubavi. Kroz nogomet, na terenu i izvan njega. To je, uz samu radost igre, poruka koju želim djetetu prenijeti makar i na instinktivnoj razini, jer još je premalo da bi išta zaista razumjelo. Često joj se i sam vraćam – ne samo kao bijeg od gigantskih razmjera licemjerja i negative koji su svakodnevica domaćeg nogometa, nego i kao podsjetnik na to što je sama bit ove igre i zašto sam je zavolio nekoć davno, kad sam iza nekog grbavog gelendera gledao svoju prvu utakmicu.

Bob Marley je za nogomet rekao da je „sloboda, cijeli univerzum“. Talijanski marksist Antonio Gramsci – kojega se i danas u nas, pogotovo na desnom političkom spektru, iz nekog razloga rado sjete – pisao je o njemu kao o „otvorenom kraljevstvu ljudske vjernosti“. Dorothee Sölle, njemačka teologinja oslobođenja, jednom je upitana kako bi djetetu opisala sreću. „Ne bih mu je objašnjavala“, odgovorila je. „Dobacila bih mu loptu i pustila da se igra.“

A briljantni Eduardo Galeano na to se nadovezao napisavši da profesionalni nogomet čini sve kako bi kastrirao tu energiju sreće, ali ona preživljava usprkos svoj pakosti svijeta. I to je ta poruka, očuvanje te iskre dječje sreće i nogometa kao slobode, koju vrijedi pronositi i za nju se boriti.