On to nije bio, ali činjenice su da ga je pod svoje uzeo dopredsjednik Warner Bros. Recordsa Jeff Blue, doveo mu Chestera Benningtona za pjevača, promijenio mu ime i naposlijetku ga potpisao. Činjenice su i da je Warner upregnuo izuzetno opsežnu marketinšku mašineriju u promociju benda i u startu mu riješio čitavu vojsku suradnika. I premda je izdavač eksploatirao i sam bend do krajnjih granica — nakon izlaska tog prvog albuma Linkin Park je odrađivao više od 320 nastupa godišnje, što je suluda brojka — sve je to bilo dovoljno da ga mnogi u metal zajednici i izvan nje* otpišu kao fejk i pozerski. Bend za djecu i curice.

*Tada je bio aktualan “nu metal”, što je bila etiketa koji su mu najčešće lijepili, iako su ga neki naprosto trpali u ladicu “alternativnog” rocka

Međutim, Linkin Park je s preko 100 milijuna prodanih primjeraka svojih nosača zvuka postao najprodavaniji bend 21. stoljeća. Dvaput je osvajao Grammy, bio je prvi rock bend s milijardu pregleda na YouTubeu, a njegova službena Facebook stranica, koja danas ima preko 60 milijuna lajkova, postala je 15. najlajkaniji FB page općenito i drugi među glazbenim sastavima.

Sad, nije da sam neki purist ili tradicionalist po pitanju metala, rekao bih čak da je suprotno. No, jedna od stvari koje sam u tom ‘krovnom’ žanru cijenio bila je ta da je u njemu, barem nekoć, ulični kredibilitet nešto značio. Ljudi koji su odbacivali ‘plastični’ mainstream pop utočište su nalazili u žanrovima koji su po svom podrijetlu, estetici i srži bili underground; i dok se mnoštvo sličnih primjera banalizacije i anestetizacije moglo naći i, primjerice, u punk rocku, kod metala — koliko god ta etiketa labavo stajala Linkin Parku — se to činilo naprosto nekako inherentno krivo. Ne zato što mi je on, nedajbože, ideološki ili ukusom bliži od punka, nego ponajprije zato jer je muževnost u ovom ili onom obliku oduvijek bila jedna od temeljnih odrednica metal subkulture. “Metal boy band” je stoga bio oksimoron.

Ipak, s godinama je moj otpor prema Linkin Parku slabio i naučio sam ga cijeniti. Ne sad toliko da bih si dao truda preslušavati kasnije albuma nakon Hybrid Theory (2000.) i Meteora (2003.) — jer, realno, ima jako puno bolje muzike na ovom svijetu — ali hitovi s tih dvaju albuma najprije su mi postali manje mrski, zatim se probili do guilty pleasure statusa, da bih na kraju, recimo, In the End i Numb počeo smatrati istinski dobrim pjesmama koje ponekad i zavrtim ako me uhvati neka tupa nostalgija za tim vremenom. Kad se Chester Bennington prije nešto više od godinu dana objesio, tuga koju sam osjetio bila je stvarna.

Možda mislite da sam previše padao, ali u stvarnosti nisam padao. Raspadao sam se

Nepatvorenost te emocije prema nečemu što sam toliko dugo držao za “fejk” malo me i zatekla, pa sam razmišljao zašto je tome tako. Sjetio sam se njegovih davnih izjava tipa “nitko ne zna kako je meni, nemate pojma kroz što prolazim”, na koje sam kolutao očima jer su mi se činile u najmanju ruku nezrele, tinejdžerske, ako ne i namjerno manipulativne; priča o tome kako je patio i razvio želučana oboljenja zbog tolikih koncerata jer mu hrapavost glasa u žešćim dijelovima nije dolazila prirodno i morao se jako naprezati da to izvuče iz sebe; njegovih burnih i svadljivih reakcija na kritike, pogotovo one da su se “prodali” i da su “fejkeri”.

Stvar je, kako ja to vidim, bila u tome da je prenemaganje — kako na nastupima, tako i u medijskim istupima — možda bilo nezrelo, namjerno i glumljeno, ali je patnja bila stvarna. I odrasla. Momci iz Linkin Parka preko noći su ušli u odrasli svijet i dosegnuli enormnu instant-slavu, primorani da se nose s vlastitim problemima i frustracijama bez luksuza prave privatnosti. Bennington, kao vjerojatno najranjiviji i emotivno najnezreliji među njima — možda nije fer primjer, ali čovjek je kao 20-godišnjak postao otac, a onda iste godine oženio drugu djevojku — tu se slomio pod teretom popularnosti i tuđih mišljenja o sebi. Uostalom, čini se da i neke njegove pjesme govore o tome. Barem sam ih ja naknadno tako shvatio i to je vjerojatno utjecalo na to da ih počnem cijeniti, pa i voljeti.

I tried so hard and got so far…

Neymar je, u neku ruku, možda Linkin Park nogometnog svijeta.

Godine 2011 u intervjuu za FIFA-inu službenu stranicu izjavio je: “Želim stvarati povijest”. Bilo mu je 19 i još je bio u Santosu, godinu ranije je debitirao za Brazil i — spomenut ću i to, mada možda nije fer primjer — već je tada imao sina. Bio je već enormno slavan u domovini, posvuda su ga slijedili reporteri, klinci su kopirali njegove frizure koje su se stalno mijenjale — jedno vrijeme je svaki dan izravnavao kovrče, a svakih par dana ih farbao — a klinke sluđeno izvikivale njegovo ime kao da se radi o Justinu Timberlakeu ili tko god je već danas ‘boy’ zvijezda tog ranga. Od ranog djetinjstva, čim je njegov izvanserijski talent postao evidentan, Neymar Jr. živio je po motu svoga oca, Neymara seniora: “Kroz život možeš ići ili gologuz, ili u baršunastim hlačama”. Bos ili hadžija, što bi reklo Zabranjeno Pušenje.

Neymar je vrlo rano odabrao baršun i posvetio se tome da ga dobije. Upitan nedostaju li mu neke bazične radosti djetinjstva ili tinejdžerskih dana, poput one da skokne po sladoled bez da ga napastuje gomila obožavatelj(ic)a, odnosno je li spreman platiti cijenu takve popularnosti, samouvjereno je odgovorio: “To je život koji sam odabrao. I nisam ga samo odabrao — molio sam Boga za njega”.

Sedam godina kasnije, sada 26-godišnji Neymar globalna je megazvijezda. Možda toga ni niste uvijek svjesni, ali njegova slika gleda vas s mnoštva plakata za multinacionalne kompanije čije je javno lice; ako je to neko mjerilo — a naravno da jest — najpopularniji je nogometaš na društvenim mrežama, pogotovo na Instagramu gdje je nedavno probio granicu od 100 milijuna — milijuna! —followera. No, da biste shvatili puni opseg njegove slave, morate se vratiti ondje gdje je sve počelo: u njegovu domovinu.

Brazilci se poistovjećuju s njegovim uspjesima, a njegova slava premašila je sve dosad viđeno, kaže mi Marvio dos Anjos, urednik sporta u brazilskim dnevnim novinama O Globo.

“Brazil je nacija s vrlo niskim samopoštovanjem”, započinje Marvio. “Duh naše javnosti uvelike je zasnovan na jednoj misli: Mi smo periferija i kasnimo s civilizacijskom razinom. Tako da je Brazilcima jako bitno kakav dojam ostavljaju prema svijetu.”

Neymar je, kaže on, kao fenomen naprosto enormnih dimenzija. “On je mega, megapopularan, a Brazilcima nikad nije dosta. Kad je u veljači imao ozljedu metatarzalne kosti u svojoj desnoj nozi, mediji su poslali helikoptere da prate njegov put od kluba do kuće i od kuće do bolnice. Da su imali prilike uživo prenositi operaciju, bez ikakve sumnje bi je objeručke prihvatili jer interesa bi itekako bilo. U naciji od preko 200 milijuna ljudi koja nogomet drži iznad svega ostalog, Neymar je neosporni idol broj 1 — ne samo zbog svojih nogometnih uspjeha ili zbog veze s Brunom Marquezine, zvijezdom televizijskih sapunica, nego i zato što je sasvim stereotipni brazilski as — puno više nego što je to, recimo, bio Kaka.”

Slutim odgovor, ali svejedno pitam zašto.

“On je napadač-dribler, ne inteligentni veznjak ili moćni centarfor. U sociološkom smislu, on je utjelovljenje brazilske nogometne kulture. Usto je i mladić miješane rase s licem tinejdžera, čime je usko povezan s Zeitgeistom brazilskog identiteta, koji se mnogo više nego ranije temelji na utjecaju takvih zajednica otkako je 2002. naša ljevica došla na vlast s predsjednikom Lulom i otkako se Brazilci kulturološki identificiraju s njima znatno više nego ranije. Neymar je nasmiješeno lice nekog novog, a ipak tradicionalnog Brazila.”

https://www.youtube.com/watch?v=lJRjk0SGcqQ

I had to fall to lose it all…

Puno je to za nositi na leđima čak i za nekoga tko je već desetak godina naviknut na takvu vrstu slave i popularnosti. Pogotovo u nogometu, i to iz najmanje dva razloga.

Prvi je taj što je i nogomet — u Brazilu, ali i u ostatku svijeta — kultorološki vrlo muževna sredina, a Neymar je boy zvijezda, vječni dječak i metroseksualac. On je oksimoron u tom svijetu, ali je usprkos tome — ili baš zbog toga — postao toliko enormno popularan. Drugi razlog je što u nogometu, za razliku od glazbe, postoje objektivna mjerila uspjeha koje izražavaju rezultati na terenu i osvojeni trofeji. Valjda ne postoji Brazilac, kaže Dos Anjos, koji ovog ljeta nije očekivao ili se barem nadao naslovu svjetskog prvaka. Kad je to izostalo, a Neymar se više nego po dobrim igrama iskazao glumatanjem i prenemaganjem na terenu, javnost se počela okretati protiv njega. Negdje je objavljen alarmantni podatak da se Neymar na kraju Mundijala spominjao 30 milijuna puta dnevno na društvenim mrežama, od čega je 68 posto bilo u negativnom kontekstu… U to su spadale sve one šale i memovi s njegovim ‘pogibijama’ na terenu.

Izvirila je njegova labilna, ranjiva — ako hoćete, i fejk, pozerska — narav; njegove boy karaktestike u sportu koji je “za muškarce”. I Brazilci su se sramili svoje megazvijezde, utjelovljenja svoje nogometne kulture.

A onda je, u potezu koji je podjednako podsjetio na Patnje mladog Chestera i na epizodu Nosedive sjajne TV serije Black Mirror — onu u kojoj je socioekonomski status ljudi ovisan o njihovim online interakcijama — Neymar napravio nešto uistinu posebno.

“Možda mislite da pretjerujem s reakcijama, i ponekad to radim”, priča on u videu koji je snimio. “Ali uistinu? Patim na terenu, ali vi nemate pojma kroz što prolazim izvan njega… Još uvijek ne znam kako vas razočarati… Još uvijek se nisam naučio nositi sa svojim frustracijama… Još uvijek je u meni dječak. Nekad on oduševi svijet, a nekad sve naživcira. Moja borba je održati tog dječaka živim — ali u sebi, ne na terenu… Možda mislite da sam previše padao, ali u stvarnosti nisam padao. Raspadao sam se.”

I onda poentira:

“Padao sam. Ali samo oni koji padaju mogu i ustati. Možete nastaviti bacati kamenje na mene, ili možete odbaciti kamenje i pomoći mi da ustanem. Jer kad ja ustanem, prijatelju, cijeli Brazil ustaje sa mnom.”

Dirljivo, zar ne? Hm, možda manje ako znate da se zapravo radi o reklami naslovljenoj Novi čovjek svakog dana za Gillette, jednoj od mnogih multinacionalnih kompanija koje ga sponzoriraju. Ali ovaj nezreli dječak — ovaj boy, ali ujedno i jako dobar nogometaš — znao je samo za svijet slave, baršuna i Instagrama otkako se otisnuo na svoj put. Prenemaganje je možda namjerno i odglumljeno, ali njegova patnja je stvarna i ne zaslužuje prijezir.