Moore je, recimo, proveo 18 godina u West Hamu i 544 puta nastupio za njega, a tijekom te ere je i kao kapetan predvodio Englesku do naslova svjetskog prvaka 1966. Njegov dres klub je umirovio u ljeto 2008., više od 15 godina nakon smrti svoje ikone, a 34 godine nakon što je odigrao zadnju utakmicu za West Ham.

Jude Bellingham je, međutim, isto takvo priznanje dobio za života, i to nakon što 18 godina nije proveo niti na ovoj Zemlji, a kamoli u Birmingham Cityju. Nije ni 17, jer klub je umirovio njegov dres nekoliko dana prije Judeova 17. rođendana.

Piramida je već postavljena i klubovi, aspiriraju li na njenu višu razinu, prvo moraju ispravno detektirati svoje mjesto u njoj. Borussia je to napravila

Tako je napravljeno, poručio je član engleskog Championshipa u čijim redovima igra i Hrvat Ivan Šunjić, kako “bismo se sjećali jednog od naših i nadahnuli druge”. Jude je, objašnjava se “u toliko kratkom vremenskom razdoblju postao ikonska figura u Bluesima, pokazujući što se može postići talentom, marljivim radom i posvećenošću.”

Mladi Bellingham debitirao je za klub prošlog ljeta kao najmlađi igrač u njegovoj povijesti; bilo mu je 16 godina i 38 dana. Niti mjesec dana kasnije postao je i najmlađi klupski strijelac. Odigrao je 44 utakmice uglavnom na poziciji veznjaka, zabio četiri gola i triput asistirao. Krajem srpnja ove godine potpisao je za Borussiju u transferu inicijalno vrijednom 26,5 milijuna eura, što je bio svjetski rekord po visini odštete za jednog 17-godišnjaka; s raznim bonusima Birmingham na njemu može zaraditi još puno više.

Manchester United bio je, barem u Engleskoj, smatran gotovo sigurnim novim odredištem za talentiranog tinejdžera. S Old Trafforda su ga detaljno pratili gotovo dvije godine, razvijali odnos s njegovom obitelji i pokušali je impresionirati turom razgledanja trening kompleksa u Carringtonu koja je uključivala i privatnu audijenciju kod Sir Alexa Fergusona. Nesumnjivo su ponudili i više novca klubu i igraču, ali ono najvažnije mu nisu mogli obećati.

Da će igrati.

I to ne desetak utakmica u Premier ligi, još nekoliko u FA i Carabao Cupu, uz pokoji ulazak s klupe u Ligi prvaka protiv nekog Moldea ili Ferencvárosa, nego da će igrati redovito kako bi se nastavio razvijati i napredovati do razine koju mu predviđaju, a to je svjetska klasa. Iako United po pitanju ranog uključivanja mladih igrača ima nelošu reputaciju — najsvježiji primjer za to je 18-godišnji Mason Greenwood, koji ima već 53 nastupa za prvu momčad, a prije dva tjedna je debitirao i za reprezentaciju — Borussia ima jači selling point.

Njemački klub se posljednjih godina transformirao u najelitniji europski pogon za finalnu doradu najvećih nogometnih talenata.

“Pogon” je zapravo krivi termin, jer sugerira nekakvu dehumaniziranost pri kojoj su igrači tretirani poput proizvoda i izbacivani kao na pokretnoj traci, a to u Dortmundu nije slučaj. Naprotiv, ondje su igračima poput Bellinghama pruženi najbolji mogući uvjeti, uključujući individualni tretman, state-of-the-art infrastrukturu za treniranje, tehnološka čudesa poput Footbonauta i čitave timove specijaliziranih stručnjaka koji brinu o njihovu razvoju, kao i praktički zajamčenu minutažu u prvoj momčadi. Borussia teži tome da postane nogometni Harvard ili Oxford, elitno sveučilište za elitne kadrove iz kojeg izlaze diplomci spremni osvojiti svijet.

Prema voditelju akademije Larsu Rickenu, čak 92 igrača koji su prošli kroz nju danas igra u prvoj ili drugoj Bundesligi, ili pak negdje drugdje u Europi. No, ovdje ne pričamo (samo) o akademiji, nego o onome što bi manje ambiciozne sredine nazvale “doselekcijom”, a u Dortmundu vjerojatno svojoj misijom u aktualnom nogometnom poretku; za Borussiju su ključna ciljana skupina igrači koji su već zakoračili u seniorski nogomet i sad im je potreban najkraći i najefikasniji put da kompletiraju tu često bolnu i problematičnu tranziciju u kojoj se tradicionalno gubi veliki broj supertalenata. BVB im želi pružiti najbolju šansu da svoj maksimalni potencijal, svoj individualni plafon, doista i ostvare.

“Naš pristup nije da samo pronađemo najtalentiranije igrače, nego da svakome od njih pružimo priliku da postane najbolji što može biti”, kaže Ricken.

Najveća životna ironija je u tome što smo u mladosti najjači, najzdraviji, najljepši i najpotentniji, a s druge strane i daleko gluplji i lakomisleniji nego što ćemo kasnije s vremenom postati. Barem je tako za većinu ljudskog roda. S druge strane, ne postoji ništa toliko zavodljivo i opojno poput mladosti, tog osjećaja da je sve moguće i da je cijeli svijet pod našim nogama. Grlimo svoju djecu i udišemo njihov miris ne samo zato jer ih volimo, nego i zato jer uživamo u njihovu rastu, cvjetanju i polaganom sazrijevanju, ona nam daju neku davno izgubljenu energiju i udivljenje svijetom koje smo spremni braniti i vlastitim životom.

U karijeri nogometaša, sve je to sabijeno u samo nekoliko godina. Donesu li krivu odluku rano na svom putu, ogromna je vjerojatnost da će vrlo brzo zažaliti zbog nje. U tom strahu od krivog skretanja roditelji žele samo najbolje za svoju djecu, žele im pružiti maksimalnu šansu da sve ostane u najboljem redu i postane još bolje, a Borussia Dortmund se tu pojavila s aurom elite i modelom koji nudi zvijezde na dlanu. Posljednjih sezona klub na rosteru ima najmanje po tri potencijalne buduće Zlatne lopte i nije trebalo proći dugo da klinci, ali i njihovi roditelji i agenti, počnu Westfalen doživljavati kao obećanu zemlju i stvar prestiža; Borussia se sve manje mora otimati za talente, a sve više talenti sami žele k njoj.

Jadon Sancho ubran je iz Manchester Cityja kao 17-godišnjak — poput Bellinghama, samo za puno manje para. Romantična verzija priče kaže da je Borussijine skaute oborio s nogu jednog ranojesenskog popodneva 2016. na stadionu Aldo Drosina u Puli, kad je predvodio U17 Englesku do pobjede 5-0 protiv Hrvatske (Boško Šutalo, Ante Palaversa, Michele Šego…) na Croatia Cupu; kasnije su ti Englezi — a igrali su još i Phil Foden, Callum Hudson-Odoi, Rhian Brewster… — u finalu turnira ponizili Nijemce s nevjerojatnih 8-1. Realnost je, međutim, da ga je Borussia na radaru imala i prije toga, a onda ga je idućeg ljeta i potpisala. Sancho je danas 20-godišnjak i ponajbolji mladi igrač na svijetu čiju tržišnu vrijednost Transfermarkt procjenjuje na 117 milijuna eura.

Norveški kiborg Erling Braut Håland, procijenjen na 72 milijuna eura, vjerojatno je još traženiji od Sancha. Nakon nevjerojatne polovice (!) prošle sezone u Salzburgu željeli su ga apsolutno svi, ali dobila ga je Borussia. Njegov agent, zloglasni Mino Raiola, nedavno je španjolskoj Marci rekao kako će njegov klijent za “potrebno vrijeme” ostati u Dortmundu, implicirajući time da će ondje dobiti sve što mu treba kako bi po odlasku bio spreman kao najveća zvijezda pojačati Real Madrid, PSG ili City.

I nije to više ni stvar samo igrača, njihovih obitelji i zastupnika. Ovog ljeta je upravo Real Madrid u Dortmund na doradu poslao Brazilca Reiniera, jednog od najtalentiranijih tinejdžera na svijetu, kojeg je prethodno na njegov 18. rođendan kupio od Flamenga za 30 milijuna eura. Posudba je to na dvije godine, koliko je ondje prethodno proveo i Achraf Hakimi, pretvorivši se iz poluanonimnog Realova mladca u jednog od najboljih desnih bočnih na svijetu i čija se tržišna vrijednost u tom razdoblju udeseterostručila.

Borussia, naravno, ima i svoje autohtone proizvode. Najveća senzacija među njima je Youssoufa Moukoko, klinac koji je prošle sezone zabio 34 gola u 20 nastupa u juniorskoj Bundesligi. Radi se o dječaku koji je potkraj 2019. tek navršio 15, a te je golove zabio u U19 konkurenciji. Pojedini prilično relevantni izvori predviđaju da bi kroz nekoliko godina mogao postati ni manje ni više nego najbolji igrač na svijetu, a kolika je BVB-ova vjera u njega najbolji govori podatak da trenira s prvom momčadi i samo se čeka 20. studenog kad će navršiti 16 kako bi dobio pravo nastupa u seniorskoj konkurenciji — jer sve ispod toga je već prerastao. Nemojte gledati njegove YouTube kompilacije, izgubit ćete razum.

Crno-žuti su daleko dogurali od dana kada je Jürgen Klopp ekipu sklopljenu za nekoliko milijuna eura, dok se klub još uvijek oporavljao od pada na sam rub bankrota, poveo skroz do njemačkog naslova i finala Lige prvaka. Danas se Borussia po godišnjim prihodima približava sumi od 400 milijuna ne računajući transfere i po tome je 12. klub u Europi. Međutim, onaj drugi naslov s Kloppom iz 2012. još uvijek je i njen zadnji. To je bio i zadnji put kad je bilo tko osim Bayerna osvojio prvenstvo.

Niz od osam uzastopnih naslova bavarskog giganta je uvjerljivo najdulji u Bundesligi. U tri navrata je to bilo pretvoreno u dvostruku krunu, a dvaput, uključujući i posljednju sezonu, i u trostruku — liga, kup i Liga prvaka. Bayernova dominacija je potpuna i na povijesno najuvjerljivijoj razini.

Pa ipak, iz Münchena svejedno svako malo nađu za shodno provocirati svog slabijeg rivala. U posljednje vrijeme sve češće se na meti nađe Borussijina sportska politika.

“Kad mi potpišemo igrača za Bayern”, mučki je ovog ljeta u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung bocnuo Uli Hoeneß, počasni predsjednik i jedan od najomraženijih ljudi u njemačkom nogometu za sve, osim za Bayernove navijače, “onda ti igrači moraju imati osjećaj da će zauvijek biti u Bayernu”. S druge strane, natuknuo je, Borussia kupuje talente kako bi na njima ostvarila profit: “Kako bi igrač trebao stopostotno absorbirati klupski DNK ako osjeća da je objekt na prodaju? Dok god Dortmund ne promijeni strategiju, mislim da neće moći izvući onih ekstra 10 posto u važnim utakmicama”.

Odgovorio mu je Borussijin sportski direktor Michael Zorc, prozvavši ga “arogantnim” i zaključivši: “Ako svake godine imaš 250 milijuna viška u džepu, to stvari čini puno lakšima”.

Ono što Zorc nije napravio je, međutim, to da na bilo koji način opovrgne Hoeneßa. U današnje doba novac diktira više nego ikad prije; kad su razlike u prihodima tako velike čak i u samom europskom vrhu, čak i unutar jedne nacionalne lige i čak između njena najbogatijeg i drugog najbogatijeg kluba, za Borussiju je maksimiziranje profita od transfera jedini realan način da se financijski približi Bayernu, kao i ostatku kontinentalne elite. A jamstvo minutaže i izgledni skupocjeni transfer u neki od još bogatijih klubova i jedini način da u svoje redove privuče svjetske top talente, one potencijalne osvajače nekih budućih Zlatnih lopti.

Dolazi li to s cijenom koju mora platiti klupski identitet? Pa i na izvedbu na samom terenu, kako sugerira Bayernov počasni poglavica?

Pa gotovo sigurno da.

Naravno, u Dortmundu su vodili računa o tome da svojim dembeleima i pulisicima, hålandima i bellinghamima pridodaju i iskusnjare i one od kojih je klupski DNK neodvojiv, iako je takvih zapravo sve manje i u današnjoj momčadi debelo prevladavaju ‘dođoši’. Računaju i s tim da je Borussijina priča s Echte Liebe i Žutim zidom toliko snažna da će opčiniti i integrirati širok dijapazon karaktera, ali u osnovi BVB sve više postaje ‘razvojna’ momčad fokusirana na individualnu doradu elitnih talenata. Momčad koja na terenu može izgledati spektakularno, ali će teško biti homogena i doći do onih ekstra 10 posto o kojima Hoeneß priča. Njenim najboljim igračima BVB je alma mater, ali nije u punom smislu njihov klub.

Jer, primjerice, kad Raiola spominje odrađivanje “potrebnog vremena” za svog klijenta, on pod time ne cilja na Hålandov igrački ili karijerni peak, nego na onaj tržišni, kada će za njega — i za sebe — moći isposlovati najbolje uvjete, najviše para i najveću šansu osvajanja trofeja s novim klubom. Borussia će mu biti odskočna daska za to. Ono što je klubu najveća strateška prednost — sposobnost privlačenja elitnog talenta — ujedno je momčadi i najozbiljniji nedostatak.

Borussia se svjesno i strateški ciljano dovela u takvu poziciju.

Prateći trendove među najvećim klubovima koji fetišiziraju mladost, ali si ne mogu priuštiti vrijeme ni prostor za njen planski razvoj, odlučila se pozicionirati kao lider u finalnoj doradi elitnih talenata. Time je k sebi privukla igrače kakve inače nikad ne bi mogla dobiti, pa makar i u ranoj fazi njihova razvoja, a također i povećala izvor prihoda od njihovih transfera, čime se nada postpuno smanjivati i smanjiti zaostatak za Bayernom, što inače redovnim putem također ne bi mogla.

Mnogi pokušavaju nešto donekle slično, ali ne na istoj razini i ne s takvom infrastrukturom. Borussia je najbogatiji selling club na svijetu koji i sebe takvim doživljava; jedina dva ispred nje na ljestvici Deloitte Football Money League kojima biste mogli prišiti tu etiketu su Tottenham i Arsenal, ali oni bi je doživjeli kao uvredu, jer se i oni, kao i preostalih devet iz tog uskog vrha, vode istim stavom kao i Bayern: kad potpisuju igrača, potpisuju ga u načelu zauvijek, a ne da bi ga preprodali.

I tu zapravo najjasnije vidimo jednu od graničnih linija u novom nogometnom poretku: ona odvaja one koji moraju prodavati da bi držali korak od onih kojima to nije nužno.

Još takvih granica naći ćete kako se dublje spuštate niz suvremenu ekonomsku piramidu, odnosno klupsko-nogometni hranidbeni lanac, i ubrzo ćete doći do onih koji moraju prodavati ne više zato da bi održali korak, nego i zbog pukog opstanka. Zato je Borussijin model bitan i barem djelomično primjenjiv i na nižim razinama, kao što su bitni i primjenjivi modeli klubova koji maksimalno ulažu u svoj omladinski pogon, infrastrukturu, skautsku mrežu, analitiku i edukaciju trenera, jer sve to im u današnjem nogometu za manje uloženog novca dugoročno može donijeti veću financijsku, a onda posljedično i rezultatsku korist od polovičnog i neambicioznog pretumbavanja rostera iz sezone u sezonu.

I treba imati u vidu da sve to dolazi s cijenom, a ona najčešće znači i to da teren i kratkotočni uspjeh na njemu nisu i ne mogu biti jedino mjerilo, sviđalo se to nekome ili ne. Također je jako bitno da nogometna filozofija i stil igre budu aktivni i napadački, visokog intenziteta, kakvi će dodatno naglasiti i filtrirati individualne kvalitete top talenata i pripremati ih za višu razinu. Bitno je i da trener bude netko tko će prepoznati koje mladiće i koliko forsirati te kako ih uklopiti u momčad, s čime je i Borussia imala velikih problema i lutanja između Thomasa Tuchela i Luciena Favrea. Treba paziti i na to da forsiranje mladosti — u čemu je Borussia možda otišla malo predaleko, vidjet ćemo — ne ide nauštrb momčadskog identiteta i homogenosti.

Sve to je teško, komplicirano te zahtijeva puno strpljenja i stručnosti, ali najizglednija alternativa za većinu klubova je tapkanje u mjestu i tavorenje u prosječnosti. U najboljem slučaju. Jer piramida je već postavljena i klubovi, aspiriraju li na njenu višu razinu, prvo moraju ispravno detektirati svoje mjesto u njoj. Borussia je to napravila, a rade to i mnogi drugi.

I sorry, Jude Bellinghame, ti čiji dres je umirovljen u Birminghamu, ti koji si zabio gol već u svom debiju za Dortmund u kup-pobjedi 5-0 nad Duisburgom, isto kao i tvoj vršnjak Giovanni Reyna te uobičajeni sumnjivci Jadon Sancho, Thorgan Hazard i Marco Reus. Hey Jude, htio sam da i ovaj kraj bude o tebi, ali eto — odužilo se, a ja sam se opet sjetio tužne pjesme i poželio je učiniti boljom. Ti ćeš se već snaći i bez toga. Samo ne znam, Jude, jesam li dovoljno jasan ili sam im trebao i nacrtati ili otpjevati ono Na na na na-na-na-na