Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

O jednoj mladosti

Dani Olmo, novi europski poredak i mjesto HNL-a u njemu

Krajem prošlog tjedna je jedno poglavlje priče o Daniju Olmu ušlo u svoju završnicu. Nakon što je pet godina živio i igrao izvan domovine, 21-godišnji Dinamov nogometaš primio je poziv u španjolsku reprezentaciju kao jedini na popisu izbornika Roberta Morena koji nikad nije igrao u La Ligi.

Jedina nacionalna liga u kojoj je Olmo kao senior igrao — i još uvijek igra — je HNL.

Ta će priča, po svoj prilici, imati još mnogo poglavlja, ali nakon što se stavi točka na posljednju rečenicu ovog — kad Olmo debitira za La Roju, a velika je vjerojatnost da će se to dogoditi već sutra u kvalifikacijskoj utakmici protiv Malte u Cádizu — preostat će samo još samo jedno uistinu bitno za njeno suštinu. Ni na to neće trebati predugo čekati, a u njemu se Olmo vraća u samu europsku klupsku elitu, onamo otkud je i došao. Tako će se zatvoriti krug, a Dani i njegov otac Miquel, onaj kojem su govorili da je lud i da uništava sina, dobit će konačnu potvrdu da su te 2014. donijeli ispravnu odluku.

Sve što se dalje bude događalo u Olmovoj karijeri neće se puno razlikovati od puteva drugih vrhunskih nogometaša, ali ovih pet-šest godina njegova razvoja ostat će kao presedan i moguća prekretnica koja bi mogla potaknuti dodatne slične primjere. Možda ne nužno za Dinamo — iako, zašto ne za Dinamo, kao i za druge hrvatske klubove?

Godinama smo se u Hrvatskoj, kao i u Španjolskoj, pitali kako je Olmo iz Barcelone kao 16-godišnjak završio u Dinamu, a zadnjih se godina to pitaju i drugdje u svijetu. Ključni aspekt tog zapleta, čini mi se, prečesto ostaje pomalo zanemaren. Naime, njegov otac Miquel je nogometni trener koji je radio u Segundi i nižim španjolskim ligama, a također i po Barceloninim omladinskim kampovima kakvi su organizirani i u nas i preko kojih je zapravo došao u kontakt s ljudima koji su posredovali u Danijevu prelasku u Maksimir. On, dakle, nije bio potpuni autsajder za Barçu, nego je detaljnije i bolje od velike većine drugih roditelja poznavao proces razvoja igrača koji prolaze u prvu momčad kroz La Masiju. I svejedno je svog sina, klupskog kapetana i reprezentativca u svom uzrastu, savjetovao da će Dinamo biti bolji izbor za nastavak njegove karijere.

Zapravo, tako je mislio upravo zbog toga što nije bio potpuni autsajder.

Miquel i Dani Olmo vidjeli su taj razvojni potencijal u Dinamu. Danijev put pokazao je svijetu da i elitni talent može pravilno stasati kroz HNL

Možda si, doduše, dopuštam previše nagađanja kad kažem da Olmo nije napravio taj korak zato što ga je Dinamo ‘preoteo’ pokazavši tako svoju moć u kontinentalnim okvirima, ili zato što mu je ponudio više novca i bolje uvjete nego što je mogao dobiti u Barceloni ili negdje drugdje; ili zato što bi katalonski tinejdžer sanjao o igranju za Dinamo, a ne za Barçu; ili zato što su mu se svidjele hrvatske djevojke, plaže i ukusne krafne, nego isključivo zato što su Dani i Miquel zaključili da će preko Dinama imati veću šansu svoj talent pretvoriti u igračku klasu te jednog dana postati seniorski reprezentativac i važan član momčadi nekog od elitnih europskih klubova.

Možda je nagađanje reći kako je Miquel Olmo, čovjek iz nogometa i kulture poznate po progresivnom, inovativnom razmišljanju, znao da će Daniju taj put biti znatno teži ostane li u klubu u čijoj je školi sedam godina rastao i bio vodeći talent svog naraštaja. Da se Dani odlučio žrtvovati i početi ispočetka u potpuno stranoj, nepoznatoj i neglamuroznoj nogometnoj kulturi kako bi na kraju tog puta, jednom kad se zatvori krug i stavi točka na zadnju rečenicu poglavlja, ostvario svoje snove.

Ubrzana stratifikacija klupskog nogometa promijenila je ne samo europski poredak, nego i dugoročno planiranje najvećih klubova. Danas imamo nekolicinu najbogatijih koji već igraju neku svoju Superligu: iako (još) ne postoji formalno kao ekskluzivno natjecanje, svi možemo nabrojati gotovo sve njene članove i neslaganja bi eventualno bilo tek oko onih koji bi tu bili da popune broj. Oko te komercijalne jezgre nižu se prstenovi onih manje i još manje i još manje bogatih, ali sama elita je na tržištu već odavno prebrisala nacionalne granice i u svojim je zemljama toliko dominantna da je teško zamisliti ikoga drugog kako dolazi do naslova.

To, između ostalog, znači da se od tih klubova očekuju samo i isključivo pobjede i trofeji; svaki posrtaj je senzacija i problem, a u upravljačkom i navijačkom tijelu dobrog dijela tih vodećih će se ozbiljno raspravljati, primjerice, o tome je li polufinale Lige prvaka zadovoljavajući doseg ili nije.

U takvim okolnostima — u kojima je vrhunski rezultat imperativ, a prostor za pogreške skučen na najminimalniju razinu — naprosto nema mjesta za plansko razvijanje mladih igrača. Nijedan od vodećih desetak europskih klubova ne može sebi priuštiti toleriranje pogrešaka kakve će mladi talenti neminovno činiti i zato je takvih u prvim momčadima elitnih klubova sve manje; probiti se mogu samo talenti najuže svjetske klase, oni koji već pokazuju zrelost kakva uvelike nadmašuje njihove godine, te eventualno spletom okolnosti neki od onih koji su ostali kako bi klub formalno ispunio propise UEFA-e i nacionalnih liga o kvoti igrača iz vlastitog ‘uzgoja’.

Ono što je Pep Guardiola svojevremeno napravio u Barceloni — kad je u najvažnijim utakmicama startala momčad s više od polovice igrača iz vlastite škole — bilo je svjetsko čudo. Međutim, bio je to i rezultat okolnosti koje su se poklopile: prije svega one da je Barçina cantera nekim čudom nastavila raditi po postulatima koje je utemeljio Johan Cruyff u svim onim godinama između njega i Pepova prethodnika Franka Rijkaarda, kad je prva momčad mijenjala svoj igrački identitet sa svakom promjenom trenera. A onda je došao Guardiola, koji je prethodno vodio B momčad, i vratio Barcelonu svojoj srži, a njegovi su igrači formirali i jezgru španjolske reprezentacije koja je osvojila sve, pritom u velikoj mjeri i preuzevši Barçin identitet.

O tome koliko se Španjolska u međuvremenu od toga udaljila možda najbolje govori činjenica da na aktualnom reprezentativnom popisu Barcelona i Dinamo Zagreb imaju jednak broj predstavnika — jednog. S tim da je Sergio Busquets čitavih 10 godina stariji od Olma. Kao i to da Guardiola, usprkos tome što u Manchester Cityju ima ponajbolju i svakako najskuplju akademiju u Engleskoj, u prvoj momčadi kakvu-takvu šansu pruža samo Philu Fodenu. Dok je, recimo, Jadon Sancho morao otići iz Cityja u Dortmund — ondje gdje, uz Ajax, na europskoj razini počinje ozbiljniji planski razvoj mladih — da bi dobio priliku i razvio se u ono što danas jest, a to je zvijer na tržištu vrijedna 100 milijuna eura.

Tako, naprosto, stoje stvari. Uz tek malobrojne individualne iznimke kao što je Trent Alexander-Arnold, koga sad u Liverpoolu maksimalno komercijalno eksploatiraju jer je Local Lad priča rudnik zlata po pitanju imidža, razvoj mladih se u elitnim klubovima sveo na iluziju. Njima se praktično više i ne isplati ulagati u to, a pogotovo im se ne isplati polagati nade u strpljenje, jer ionako mogu kupiti gotova i kratkoročno učinkovitija rješenja.

I samo je pitanje vremena kada će fokus razvoja mladih nogometaša biti gotovo u potpunosti prebačen izvan same kontinentalne klupske elite. Jer mladi igrači moraju igrati; njima u ključnim godinama nasušno trebaju minute, trebaju im odgovornost i glavne uloge na terenu, stvari koje će u njima stvoriti pobjednički mentalitet i pomoći im da sazriju, a to im vodeći europski klubovi ne mogu pružiti.

Pitanje je, na kraju krajeva, i koliko se samim tim klubovima isplati ulagati velik novac u najbolje uvjete i najbolje trenere u vlastitoj akademiji samo da bi iznjedrila godišnje eventualno jednog igrača koji je, doduše, odgojen u klupskoj kulturi, ali isto tako si na tržištu za nešto više para — ili, ako su jako dobri u skautingu i uvjeravanju igrača i njihovih agenata, i manje — od cjelokupnog ulaganja u vlastiti pogon. I džabe im najbolji talenti ako nikad neće dobiti pravu priliku nego će propasti ili ionako otići, jer strpljenja nema i ne može biti; više se onda isplati kupovati, kupovati, kupovati.

Uostalom, i franšize u tradicionalnim sjevernoameričkim sportovima razvoj mladih prepuštaju sveučilištima, pa makar i po sistemu one-and-done; ta jedna godina u kojoj će biti nositelj i u kojem će mu biti posvećena sva pažnja koju treba i traži često čini razliku između vječno neostvarenog talenta i pravog igrača. Oni (fizički) najzreliji ili najnestrpljiviji i dalje će raditi skok u profesionalce izravno iz srednje škole, ali to je bila i ostat će manjina, a to da profesionalne momčadi trebaju pod svojim okriljem razvijati dječake koji još pohađaju srednju školu je ondje naprosto neprihvatljivi i nelogičan koncept.

U redu, zatvorene profesionalne lige u kojima postoji sustav drafta — i, posebno, instrument po kojem najgori biraju prvi — to na neki način kompenziraju kroz nužnost za povremenim rebuildingom, kad franšize stvaraju momčad za budućnost forsirajući mlade i gradeći ostatak oko njihova izvanserijskog potencijala, ali u nogometu takav sustav ne postoji i nije izgledno da će ikad postojati. Pa samim time nije ni izgledno da će si u dogledno vrijeme neki od vodećih europskih nogometnih klubova moći priuštiti takav luksuz forsiranja mladih.

U nogometu postoji sustav posudbi koji, međutim, ima ozbiljne nedostatke — kako iz pozicije samih igrača, tako i njihovih matičnih klubova. Oni nemaju kontrolu nad time na koji način i u kojoj mjeri će se s mladim talentima koje pošalju na posudbu raditi, koliku će minutažu dobiti i u kakvoj ulozi. Klubovima koji dovedu mlade igrače na posudbu ne isplati se puno ulagati u njihovoj razvoj ako nemaju opciju otkupa — a stavljanje takve klauzule u ugovor o posudbi ugrozilo bi njenu svrhu za matične klubove ako žele na te igrače računati u budućnosti — i onda su talenti na posudbi dobrim dijelom prepušteni slučaju.

Veliki klubovi su kroz godine pokušavali tome doskočiti uspostavom ‘satelitskih’ klubova u drugim zemljama ili nižim nacionalnim rangovima, a u kojima su imali određenu razinu kontrole. Takvi aranžmani postoje i danas, ali su raspršeni, sporadični i ne baš sasvim otvoreni jer ni UEFA ni javnost na njih ne gledaju blagonaklono. Međutim, kao što evolucija modernog nogometa kao industrije neminovno vodi uspostavi nekog oblika internacionalne superlige, tako je neminovno i da se ostatak europskog klupskog nogometa postupno presloži u — ne nužno organizacijski/ligaški, ali statusom svakako — strukturu nalik piramidalnoj. To jest, da već uspostavljeni ‘prehrambeni’ lanac koji danas postoji postane jasniji i nešto formalniji.

Novac, dakako, diktira sve.

Možete biti romantik i nostalgičar, ali ako ne idete u korak s trendovima — po mogućnosti, i korak ispred njih — te ako ne prepoznate svoje realno mjesto u toj piramidi, kao i najbolju šansu da se u njoj uspnete na barem razinu više, onda u najboljem slučaju možete samo tapkati u mjestu. Izglednije je, međutim, da ćete propadati.

Da više ne duljim, probat ću u najkraćim crtama objasniti što mislim i zašto ovo pišem.

Hrvatski nogomet i HNL imaju mnogih mana i nedostataka, ali ključno je pitanje — koja je njihova najizraženija komparativna prednost u odnosu na konkurenciju? Što je ono što bi se marketinškim jezikom moglo nazvati Unique Selling Point?

Ako je HNL po nečemu na dobrom glasu u ostatku nogometnog svijeta, onda je to konstantna produkcija talenata i polu-dorađenih mladih igrača. Nogometaši iz hrvatske lige — i ne samo oni iz Dinama, koji po obujmu financija godinama spada u višu kategoriju od ostatka — prodaju se u inozemstvo po cijenama višim nego oni iz liga koje su po drugim elementima donekle usporedive; razmjerno vrlo veliki broj onih poniklih u HNL-u profesionalno igra u klubovima diljem Europe; u izvješćima koje objavljuje CIES Football Observatory redovito možemo vidjeti Dinamo, pa i Hajduk u samom vrhu klubova koji su dali najviše igrača za najviše rangove europskih nacionalnih liga, nije po tome daleko ni Osijek. Također je, po dostupnim podacima, HNL jedna od najmlađih liga u Europi po prosječnoj dobi igrača.

Krunski argument u prilog teze da je HNL razvojna liga, liga talenata, naći ćete u činjenici da su praktično svi članovi rostera aktualnog svjetskog doprvaka, osim Ivana Rakitića, ponikli u domaćim klubovima. Sve to je velika komparativna prednost iz koje se mora barem pokušati izvući i konkretna korist, a ne samo respekt i tapšanje po ramenu. Da bi hrvatski nogomet napredovao u suvremenom međunarodnom kontekstu, on mora prepoznati svoje mjesto i napraviti konkretne korake da dalje profilira domaću ligu kao razvojnu.

Jer ono što zasad imamo nije dovoljno.

Previše toga u domaćem nogometu se i dalje svodi na kaos i improvizaciju, osobito kad je razvoj mladih igrača u pitanju. Slično je i s organizacijom lige, koja i dalje nema zasebno udruženje koje bi je vodilo kao u gotovo svim drugim europskim zemljama, nego skrb o njoj vodi HNS. O tome kakva je razina te skrbi možda dovoljno govori već i najbanalniji primjer da službena stranica lige često nije u stanju ažurirati prvenstvenu ljestvicu isti dan nakon odigranih utakmica, a kamoli, recimo, objaviti sastave prije početaka susreta ili u razumnom roku pustiti sažetke ili barem golove na društvene mreže.

Dok lige kao što su nizozemska ili austrijska imaju razvojni karakter jasno definiran, utkan u identitet i dugoročne planove i zajednički interes, u Hrvatskoj o tom zajedničkom interesu zapravo nitko istinski ne skrbi. A on definitivno jest biti razvojna liga u kojoj će se talenti graditi i stjecati iskustvo, jer nijedan klub u toj ligi ne može dugoročno opstati bez prihoda od prodaje igrača.

Stoga treba učiniti sve što se može da talenti imaju optimalne uvjete za razvoj kako bi postali što bolji i dosegli što višu cijenu prije nego što se prodaju; da eventualno ostanu godinu ili dvije duže u domaćem nogometu jer im on može te uvjete ponuditi, ali također i privući talente iz inozemstva koji će HNL prepoznati kao okruženje u kojem mogu napredovati. Ulaganje u infrastrukturu i unaprjeđivanje struke za rad s mladima naprosto mora biti prioritet i klubovima i ligi kao cjelini, jer jedino tako će se isprofilirati kao razvojni programi i na taj način podići kvalitetu klubova i samog natjecanja, a time posredno i reprezentacije.

Također, klubovi sami trebaju razmisliti o tome kakav stil igre žele njegovati i forsirati, kakve trenere žele imati, jer nije svaki jednako pogodan za razvoj mladih. Umjesto detaljnog objašnjenja ovoga, možda je dovoljno samo nabrojati trenutno najproduktivnije inozemne ‘tvornice’ koje talente pretvaraju u top nogometaše, a to su Borussia Dortmund, Ajax, RB Salzburg, RB Leipzig… Svima je osim usmjerenja na mladost zajednički i atraktivan, napadački stil igre; njihov recept mnogi drugi pokušavaju kopirati i pokušavat će još više.

Miquel i Dani Olmo vidjeli su taj razvojni potencijal u Dinamu. U nogometu danas nije lako ni biti mlad, a Danijev put pokazao je svijetu da i elitni talent može pravilno stasati kroz HNL toliko da bude spreman za prelazak na najvišu razinu. U redu, Dinamo redovito igra i u Europi i po nekim stvarima je svijet za sebe u odnosu na ostale, ali ne zaboravimo ni to da je Olmu ovo tek prva sezona u Ligi prvaka. Možda će njegov slučaj još neko vrijeme ostati presedan kakav ni sam Dinamo neće moći reprizirati, ali je također i iznimno jak dodatni adut u prilici da se i klub(ovi) i liga unutar piramide novog nogometnog poretka etabliraju kao poželjna razvojna sredina u europskim okvirima.

Prilika je to koju se ne bi smjelo propustiti.