Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Ona pamti sve

Ratna odiseja obitelji Lovren i hrvatska Istina

Volio bih da mogu sve objasniti, ali nitko ne zna pravu istinu.

Svi imaju svoje priče. Istina je uglavnom apstraktna i za mnoge isključiva kategorija; isključiva prema patnjama Drugih, pa ponekad i samih Naših kad je se pokušava podvesti pod pitanje tipa – gdje si bio/bila devedesetprve? A devedesetdruge? A devedeset-whatever? Kao da su individualne i obiteljske sudbine nekako mjerljive i usporedive jedna s drugom i kao da nešto takvo, u osnovi zapravo intimno i gotovo za svakoga duboko traumatično iskustvo, danas služi tek kao crtica kojom se ocrtava nečiji kredibilitet.

U veljači 1992. bio sam tinejdžer koji je opsesivno slušao svoju muziku na Samsungovom double-deckeru, čitao knjige koje tada nije mogao u potpunosti razumjeti i sanjao o sasvim, sasvim malim stvarima. Tog su se mjeseca počele i ostvarivati. Prvi put nakon lipnja 1991. napokon se u mom gradu nastavila škola; koji tjedan kasnije – točnije, 28. veljače 1992. utakmicom HAŠK Građanski – Cibalia 2-0, pamtim to kao da je bilo jučer – inauguriran je i HNL.

Povratak nogometa – jer tada nije bilo interneta niti mogućnosti da redovito pratiš strane lige – označio je i povratak stvarnog života, a ne njegove imitacije u onim najtežim ratnim mjesecima. Da, prethodno se igrao onaj turnir ‘Slobodna Hrvatska’, ali bilo je to nešto poput radio-škole koju smo slušali po skloništima ili šećerne table koju smo godinama prije jeli tijekom nestašica čokolade: nevješti surogat, u najboljem slučaju.

Škola i nogomet, dva stupa ‘normalnog’ života za tinejdžera u slavonskoj (ili nekoj drugoj) provinciji.

To je kao da se rat dogodio jučer. Prilično je to osjetljiva tema, tako da ljudi još uvijek izbjegavaju pričati o njoj. Tužno je to. Mama mi je rekla: ‘Nemoj im ispričati’; ja sam rekao: ‘Ispričat ću im.’ I opet je plakala. Uvijek je osjetljivo pričati o tome

Za to je vrijeme Dejan Lovren bio sretno, malo dijete u središnjoj Bosni i nije mogao ni slutiti da će se za koji mjesec njegov život iz temelja promijeniti. Da će njegovi roditelji još iste godine spakirati torbe i voziti 17 sati na sjeverozapad do mjesta na kojemu će se osjetiti sigurno i zaštićeno. Da će nekoliko godina kasnije opet spakirati torbe i voziti natrag – ali ne sve do nekadašnjeg doma, nego tek do grada u susjednoj državi gdje će, treći put u prvih 10 godina Dejanova života, pokušati pustiti korijenje.

U dokumentarnom filmiću Lovren: My Life as a Refugee, premijerno prikazanom jučer na Liverpoolovoj klupskoj televiziji i internetskoj stranici, nogometaš priča priču o odiseji svoje obitelji od Kraljeve Sutjeske, preko Münchena do Karlovca i dalje. Oni koje prije svega brine promoviranje nacionalne Istine primijetit će da Dejan u njemu nijednom riječju ne spominje tko je točno i zašto potjerao njegovu obitelj u zbjeg, kao i to da probranijim riječima govori o Njemačkoj, svojoj „drugoj domovini“ nego o Hrvatskoj, gdje mu se – kao već 10-godišnjaku koji je u Bavarskoj ostavio prijatelje i koji nije govorio „proper Croatian“ – bilo kudikamo teže uklopiti.

I 20, 25 godina nakon što su se na popularno nazvanim „ovim prostorima“ dogodili krvoproliće, osvajački, obrambeni i oslobodilački ratovi, genocid i humanitarne katastrofe, mi još uvijek kao društvo nismo sposobni sagledati nečiju osobnu patnju bez smještanja u okvire i makropolitičke Istine; bez razvrstavanja, brojanja i vaganja Njihovih i Naših žrtava, kao da su ljudi i njihove sudbine samo pijuni u slavnoj povijesnoj partiji šaha; kao da svi, bez obzira gdje bili četr’es’prve ili druge, devedes’prve ili druge, nismo na ovaj ili onaj način patili.

Englezima, recimo, te stvari uopće nisu u fokusu. Oni će pogledati filmić o Dejanu Lovrenu, suosjećati s njim i možda mrvicu bolje razumjeti njegove sporadične ekscentrične eskapade sad kad misle da znaju nešto više o njemu kao osobi. Isto je bilo i sa Španjolcima, mnogi od kojih su pogledali odlični filmić o izbjegličkom djetinjstvu Luke Modrića – zanimala ih je osoba iza tih trauma i kako su one utjecale na njegovo oblikovanje, a detalji povijesnog konteksta bili su im sporedni.

„Volio bih da mogu sve objasniti, ali nitko ne zna pravu istinu. Jednostavno se dogodilo“, kaže Lovren u filmu. Lišene opterećenosti nacionalnim interesima i žrtvoslovljem, njegove riječi u oskudnom engleskom vokabularu zvuče mudro i suštinski. „To je kao da se rat dogodio jučer. Prilično je to osjetljiva tema, tako da ljudi još uvijek izbjegavaju pričati o njoj. Tužno je to. Mama mi je rekla: ‘Nemoj im ispričati’; ja sam rekao: ‘Ispričat ću im.’ I opet je plakala. Uvijek je osjetljivo pričati o tome. Ona pamti sve.“

Dok su Dejan Lovren i Luka Modrić bili u Hrvatskoj, pa ni poslije dok su kao nogometni reprezentativci zastupali našu zemlju, nitko nije snimao takve filmiće o njima. Rijetko kad su i uopće spominjani ti detalji iz njihovih biografija sve dok ih nisu počeli spominjati stranci. Ni danas nam ti filmići nisu baš nešto, jer bezbroj je sličnih sudbina, a mi smo skloni uspoređivanju i mjerenju. Ni danas ne govorimo o tome kako nam je splet povijesnih i privatnih okolnosti u reprezentaciju donio ne samo Lovrena, nego i Vedrana Ćorluku, Maria Mandžukića, Tina Jedvaja, Alena Halilovića i mnoge druge prije njih. Kao da je to nekakav tabu, od šume ne vidimo stabla.

I možda jednom kad budemo sposobni pomaknuti se s mjesta i uvažavati individualne sudbine – jer svi imaju svoje priče – sa svim njihovim nijansama bez nužne potrage za sveobuhvatnom i pravedničkom istinom… Možda tad to ne bude više tabu, a mi postanemo zrelije i sretnije društvo.