Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Osloboditelj

Malo sam popričao s Brightonovim menadžerom Grahamom Potterom

Graham Potter pažljivo i potpuno usredotočeno sluša postavljeno pitanje, procesuirajući izrečeno, ignorirajući događanja i zvukove oko sebe.

S jedne strane su svjetla, gužva i žamor ljudi koji se površno poznaju ili se ne poznaju uopće, još nedovoljno pripitih da bi razgovarali o bilo čemu bitnom; s druge strane je mrak i gotovo tišina. U zraku se da namirisati voda, jer nedaleko su rijeka i čuvene Hackney Marshes s nevjerojatnih 88 terena pune veličine koje nedjeljom koriste Sunday League nogometaši; i Peckham je odmah tu blizu, na pješačkoj udaljenosti, pa mi vjerojatno zato kroz glavu prolazi to kako Potter pomalo sliči Rodneyju Trotteru.

Situacija u kojoj sjedimo na hladnom betonu uz pintu dobrog alea, baš kao što bih svojevremeno napravio s nekim punk bendom koji je upravo odradio gig u zagrebačkoj Močvari, djeluje nadrealno; ali čak manje zbog toga što je nasuprot mene premierligaški menadžer, nego zato što vodimo takozvani actual conversation — bez maski, poza i formalnosti, svakako otvoreniji i dublji od onoga što se može čuti za stolovima nedaleko nas.

“Nazvao sam ženu”, kaže, i to zvuči kao početak nekog tipičnog lokalnog pubovskog vica. “Rekao sam joj — čuj, totalno sam sranje u ovom trenerskom poslu. Ne znam otkud bih počeo s ovim klincima, ne znam kako uspostaviti kontakt s njima. Grozan sam.”

“Od svojih igrača želim da griješe, jer to je najbolji način da nauče. Za to je potrebna hrabrost, koju kao trener moram znati osloboditi i potaknuti”

Dok govori, gleda izravno u oči i pogled odvraća tek kako bi skupio misli, prebirući po folderima u svom mozgu dok ne nađe pravi, a onda ga opet prodorno uperi zajedno s riječima koje poput bujice, ali sasvim razgovjetno i precizno izlaze iz njegovih usta. Jako je dobar u ovoj stvari koju zovemo komunikacijom, verbalno i neverbalno.

“Ali evo… Prihvatio sam se toga i naučio sam”, nadovezuje se na priču o svojim trenerskim prapočecima, kad je u sklopu polaganja ispita za licencu prvi put dobio u ruke mlade nogometaše. Pitam ga kako je onda u sebi prelomio i kao 35-godišnjak otišao u četvrtu švedsku ligu, gdje je dobio prvi ‘pravi’ posao — znam da je tek bio dobio dijete i da mu je supruga zbog preseljenja morala zamrznuti dobro uhodani vlastiti biznis, divim se njenoj hrabrosti i vjeri, ali ipak je on prije toga profesionalno igrao nogomet na relativno visokoj razini (Birmingham, Stoke, Southampton, WBA…), pa… četvrta švedska?

“Nije da sam imao previše izbora”, realan je. “Tko bi u Engleskoj htio rubbish nogometaša koji je malo trenirao studente na sveučilištu? Doslovno nitko.”

Potterova ni po čemu obična priča privukla me nakon što je u Švedskoj napravio svjetsko čudo s Östersunds FK-om, vodeći provincijski klubić s ledom okovanog sjevera od četvrte do prve nacionalne lige, a zatim i u Europu. Pritom je privukao pozornost internacionalne javnosti neuobičajenim metodama koje su uključivale i takozvani culture coaching — između ostalog, igrači su priređivali predstave otvorene za javnost, pjevali, repali i plesali Labuđe jezero pred publikom. Senzacionalno su se ne samo plasirali u skupinu Europa lige, nego su je i prošli prije nego što ih je u idućoj rundi zaustavio Arsenal, iako su ga dobili 2-1 na Emiratesu.

U Švedskoj se Potter zadržao sedam i pol godina te u lokalnoj sredini postao gotovo narodni heroj. Međutim, nedugo nakon kraja ÖFK-ova europskog puta je predsjednik i sportski direktor kluba Daniel Kindberg optužen za financijske malverzacije, a trener kojeg je svojevremeno doveo je digao sidro i vratio se na Otok. Najprije u Swansea, koji je pucao po šavovima i ponestajalo mu je igrača nakon ispadanja iz Premier lige, a on ga je uspio stabilizirati, promovirati mladiće iz klupske akademije i završiti u sredini ljestvice Championshipa, usto i doći do četvrtfinala FA Cupa, gdje je do 20-ak minuta prije kraja utakmice vodio 2-0 protiv Manchester Cityja, ali nije izdržao. Na kraju sezone ugrabio ga je premierligaški Brighton and Hove Albion.

Od trenera kojeg “doslovno nitko nije htio” u Engleskoj postao je onaj za kojeg se plaća odšteta od tri milijuna funti. I jedan od najzanimljivijih u zemlji, pa samim time i mnogo šire.

Teško ćete danas napraviti intervju s nekim od menadžera u najbogatijoj svjetskoj nogometnog ligi bez prethodne provjere i odobrenja njegova kluba. Premda je Brighton, potvrđuju to engleski kolege, možda i najotvoreniji i najkooperativniji ondje, svejedno je posvemašnja potreba za PR-kontrolom takva da diktira komunikaciju u oba smjera, uz tek malobrojne iznimke. Zato ovo nije mogao biti ‘pravi’ intervju.

Potter je govorio na konferenciji koju je ugostila londonska kompanija s kojom godinama surađujem. Stigavši onamo ovjenčan pobjedom 3-0 nad europskim doprvakom Tottenhamom, podijelio je s prisutnima djelić svoje trenerske filozofije, kao i taktičke pripreme za tu utakmicu protiv Spursa i ispraćen je burnim pljeskom: “Da, sad vam izgledam jako pametan, je li? Nisam baš siguran da bi tako bilo nakon poraza…”, smijao se.

Zatim je prikazao jedan video segment utakmice sa Swanseajem protiv Cityja, objašnjavajući kako je plan bio iznenaditi momčad Pepa Guardiole presingom kod samog iznošenja lopte iz obrane. Iako su igrači sve napravili savršeno i točno onako kako je od njih tražio, City je toliko dobar da ih je ipak uspio izigrati; nakon što prvi dio plana ne bi uspio, igrači su se munjevito i vrlo očito uigrano prestrojavali u obrambenoj tranziciji, preskačući sredinu i postavljajući se u duboki blok. Čini se osobito ponosnim na taj dio, vraćajući ga i objašnjavajući kretanja svojih igrača u odnosu na loptu i na suparnika, iako je City i to uspio probiti, ali nije imao sreće u završnici. Nakon toga, bez pauziranja i komentara pušta ono što je uslijedilo, a bila je to rijetko lijepa kontra s nekoliko perfektnih dodavanja kojima je momčad došla do Cityjeva šesnaesterca i zabila gol.

“S ovime nisam imao ništa”, kaže. “Ovu su akciju igrači u tom trenu iskreirali i završili.”

Nešto kasnije, na partyju za uzvanike koji je uslijedio, sreo sam ga opet. Nekome sa strane sigurno je zvučalo čudno kad sam ga pitao možemo li nakratko popričati vani gdje nam nitko neće smetati, ali njemu očito nije. Nije to potrajalo osobito dugo niti sam ga htio opterećivati snimanjem, ali ionako me kod njega najviše zanimala jedna konkretna stvar. Netko ga je već ranije pitao planira li i u Brightonu tražiti od igrača da plešu balet ili nešto slično, na što je odgovorio kratko i negativno, bez puno objašnjenja. Bez okolišanja ga vraćam na taj moment.

“Gledaj, culture coaching nije bio moja ideja”, odgovara. “Klub se dosjetio toga, ja sam prihvatio. Vidio sam u novinama jedno istraživanje po kojem je Šveđanima najveći strah nastupanje u javnosti. Na drugom mjestu im je bila — smrt. Znači, oni se toga boje više nego smrti i zato sam bio uvjeren da će im to pomoći. Nije poanta u privlačenju pozornosti niti u tome da radiš cirkus od sebe. Moja poanta je dovesti ljude u situacije u kojima se osjećaju nelagodno, u kojima su izvan svoje zone komfora — jer ako ih mogu naučiti da ih savladaju i u njima se počnu osjećati ugodno, onda ću po svoj prilici isto moći dobiti od njih i na terenu. Culture coaching je samo jedan način za to, koji je u određenom kontekstu bio i vrlo efikasan.”

Psihologija i upravljanje ljudskim resursima oduvijek su imali možda i najvažniju ulogu u trenerskom poslu. Čak je i Julian Nagelsmann, poznat po svojim studioznim analizama i pripremama, kao najmlađi trener u Bundesligi izjavio da “70 posto treniranja otpada na socijalne vještine”. Međutim, Potterov pristup ide dalje od tradicionalnog “galvaniziranja” i održavanja napetosti u svlačionici a la Ćiro Blažević, ili od stvaranja mentaliteta opsadnog stanja, u čemu je na svom vrhuncu briljirao Jose Mourinho. Iako je Potter taktički izuzetno dobro potkovan i prilagodljiv, trenutno vjerojatno ne postoji menadžer u Engleskoj koji tom segmentu ne pridaje toliku pažnju kao on.

Izvedba je, kaže, potencijal — u što ubraja urođeni talent, znanje i treningom stečene vještine — plus ili minus psihološki moment, odnosno igračev odnos prema radu i ono što na psihološkom planu dobije od trenera, momčadi i okruženja.

U jednom trenutku izgovara rečenicu “Nogomet je igra pogrešaka” — što je, naravno, citat velikog Johana Cruyffa, ali me baca i na Valerija Lobanovskog, jednog od pionira primjene znanosti u nogometu koji je na igru gledao kao na sustav s mnoštvom manjih i međusobno ovisnih podsustava te svojevremeno rekao kako je nepobjediva ona momčad koja radi “ne više od 15 do 18 posto pogrešaka u svojoj igri”.

Potter za to nije čuo — što i ne čudi, jer njegov pristup nije kibernetički. On je humanist.

“Ono što želim reći je to da svi radimo pogreške”, naglašava. “Od svojih igrača želim da griješe, jer to je najbolji način da nauče. OK je griješiti, želim da se ne boje toga. Ako ću od svog veznjaka tražiti da prvi put u karijeri odigra u obrani, želim se pobrinuti za to da će se u toj situaciji izvan svoje zone komfora osjećati što je moguće ugodnije. Za to je potrebna hrabrost, koju kao trener moram znati osloboditi i potaknuti.”

I to je esencija Potterove trenerske filozofije, ono što sam htio od njega čuti. To je najveći razlog zbog kojeg se s malim ÖFK-om uspijevao nositi s većima i bogatijima, zbog kojeg je Swansea spasio od raspada i uveo u sigurnu luku i zbog kojeg je realno očekivati i da s Brightonom napravi iskorak kakav uprava priželjkuje, bez obzira na jednu od najslabijih ekipa u ligi. On je osloboditelj, čovjek koji će učiniti sve da igrače oslobodi pritiska i straha od pogrešaka, da potakne njihov potencijal i kreativnost toliko da su sami na licu mjesta sposobni osmisliti savršenu akciju kojom će matirati Man City. Ako to znači da je potrebno repati na laponskom ili plesati Labuđe jezero da bi se igrači oslobodili, onda će napraviti i to. Ili nešto drugo podjednako ludo.

Njegov pristup je na neki način pomalo punkerski; on demistificira sav taj nogometni biznis, počevši od samog sebe i svoje uloge, jer stalno naglašava kako nije genijalan i nepogrešiv nego da se uzda u konstantni rad na sebi, pa preko toga i na drugima oko sebe. U onom svom govoru ranije tog dana pričao je kako je u jednom trenutku potkraj igračke karijere shvatio koliko je “oglupio” kad je sebe uhvatio kako preskače “ozbiljne stranice” u The Timesu. Zbog toga je odlučio uz pomoć nogometnog sindikata upisati studij društvenih znanosti na tamošnjoj inačici Otvorenog sveučilišta; kasnije je diplomirao s radom iz područja liderstva i emocionalne inteligencije.

Od onih početaka kao bivši rubbish igrač i shit trener koji nije znao kako se povezati s klincima, njegov je put bio dugi niz malih osobnih pobjeda. Svaku od njih doživljava izuzetno osobno, jednako kao i poraze, i to se ne ustručava pokazati, a onda takvu energiju prenosi i na momčad. No, osnovna ideja i pristup — pomoći svakome s kim radi da oslobodi svoj potencijal i ne boji se pogrešaka — ostali su isti bez obzira bez obzira na to radio u niželigaškom švedskom nogometu ili u engleskoj Premier ligi; “U redu, pare su sad nešto veće, znaš…”, smije se.

Razmišljao sam o tome kako predstaviti i zaključiti priču o Potteru, ovaj intervju koji to nije, kolumnu koja to baš i nije. Taj njegov princip lako je banalizirati tako da zvuči kao jeftina parola iz kakvog self-help priručnika, ali toliko je više od toga. U današnjoj “kulturi okrivljavanja”, kako ju je nazvao u knjizi Edge Bena Lyttletona, on je pobunjenik, ikonoklast koji iskače iz konvencija i govori da će sve biti OK, da se ne bojimo igrati i izraziti; da pogreška neće značiti izvrgavanje stubu srama i kasnije rezultirati zamjenom nekom skupo plaćenom alternativom, barem ne dok ne bude siguran da je iz igrača izvukao najviše što je mogao.

Kad bi nas više imalo takav pristup prema životu i nekoga tko bi nas na takav način podržavao, sigurno bismo bili uspješniji, možda i bolji ljudi.

Onda sam ga jučer vidio kako potpuno mokar, rumen u tom inače tipično engleski bljedunjavom licu, slavi preokret kompletiran u sudačkoj nadoknadi kojim je njegova momčad od 1-2 stigla do 3-2 protiv Evertona:Yesss! Yeeeeesss!”, vikao je, a kasnije u izjavi za televiziju, još previše uzbuđen i sretan za nekakav ozbiljniji osvrt, rekao: “Moje srce treba odmor nakon ovoga”.

Ovaj put su mu pobjedu donijeli tek vrlo diskutabilni VAR-penal i suparnikov autogol, ali ona je velika, najveća. Kao i svaka sljedeća.