Nogomet narodu

Otac i sin

Kad nogomet postane najvažnija stvar na svijetu

Ne sjećam se gotovo ničega sa svojih prvih posjeta nogometnim utakmicama. Gelenderi, neravni i oštećeni travnjaci, trošne drvene ili betonske tribine, ako ih je uopće bilo; povici i psovke iz publike, osjećaj uzbuđenja kad bi igrač sam krenuo prema golmanu… Uglavnom takve, generalne stvari — ne pamtim konkretne utakmice, rezultate, kao ni to je li mi uopće bilo stalo do njih. Nije ih bilo puno niti su bile velike i važne; prošlo je dosta vremena prije nego što sam prvi put kročio na ‘pravi’ stadion i gledao neku od onakvih utakmica kakve bi možda prikazivala i televizija. U djetinjstvu je to nekako bilo i mjerilo za nešto što se pamti, a u moj dom je nogomet prvenstveno ulazio preko malog ekrana.

Što god vam netko o tome rekao, svi su autori — uključujući, naravno, i sportske kolumniste — do neke mjere egzibicionisti. Neki se kroz pisanje žele prikazati zanimljivijima i pametnijima nego što u stvarnosti jesu, nekima je to vrsta terapije kojom riskiraju da ostave upravo suprotni dojam, ali malo koja dobra kolumna ne uključuje i autorefleksiju. Kad kolumnista na privatnom ili profesionalnom planu zaokupi razmišljanje o nekoj temi, ono će po svoj prilici izaći van pa makar ga morao kap po kap iscijediti između redaka. Neki put možda i neće imati previše veze s temom o kojoj piše, nekad ga neće prepoznati nitko osim njega samoga, ali ako je iskren prema sebi ono će biti ondje negdje.

Zato je najbolje da vam jednostavno kažem što mi je na pameti.

Uskoro se navršava 10 godina od smrti mog oca. Takve brojke, rođendani i obljetnice obično mi ne znače puno, ali uhvatio sam sebe kako zadnjih dana puno češće nego inače razmišljam o njemu, našem odnosu i onome što je od toga ostalo u mom životu, na koji način me odredilo. Pretpostavljam da je to samo posljedica druženja i razgovora s troipolgodišnjakom koji mi je važniji od bilo čega na svijetu, kao i toga da je na putu i drugo dijete — htjeli to ili ne, podsvjesno povezujemo dolazak novog života i odlazak starog jer to je naprosto zaokruživanje prirodnog ciklusa.

Mislim da biste se i vi trebali prisjetiti svog odnosa s ocem, jer on vam može reći puno o vašem odnosu prema nogometu i svijetu općenito

Naš odnos nije bio dobar. Nismo se razumjeli i imao sam dojam da jaz među nama seže do neke duboke, gotovo elementarne razine; kako sam odrastao i formirao vlastiti svjetonazor, primjećivao sam da su moji stavovi o mnogočemu bitno drugačiji, nerijetko baš suprotni od njegovih i to nas je još više udaljavalo. Nije pomagalo to što nismo mogli ili znali razgovarati o tome. Nakon što sam otišao na fakultet, činilo mi se da je taj jaz bespovratno zapečaćen, iako danas mislim da sam za to snosio veći dio krivice — izmigoljivši iz njegova utjecaja i počevši se još jasnije formirati u drugom smjeru, vjerojatno sam do neke mjere izbjegavao i one rijetke značajne razgovore koje smo ranije znali voditi.

Nismo to rekli jedan drugome, ali nedostajali su nam.

Nekog ljeta koje sam, između dviju godina studija, većim dijelom proveo u roditeljskom domu s nama je kraće vrijeme živio i moj prijatelj, Amerikanac. Jednog popodneva napravili smo roštilj u dvorištu i pozvali još neke ljude; kasnije smo izašli u grad, ali njega nije bilo, negdje je usput nestao. Već smo se zabrinuli da mu se nije nešto dogodilo, a onda se pojavio debelo iza ponoći i rekao mi da je dotad s mojim tatom pio pivo i razgovarao. Pitao sam ga o čemu su, pobogu, mogli satima pričati budući da je tata u najboljem slučaju tek natucao engleski.

Politics”, rekao je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “And, of course, soccer.”

Šta da vam kažem, moj otac je bio onaj lik koji bi, da je živ, vjerojatno smatrao da je Jupp Heynckes bolji trener od Pepa Guardiole i da je Hajdukov problem to što njime vladaju “ulica” i “laptop treneri”. Možda sam nepravedan prema njemu jer u proteklom se desetljeću dogodilo toliko važnih stvari za nogomet na globalnoj i na lokalnoj razini da je mnogima to izokrenulo dotadašnja vjerovanja, ali zaključujem to na osnovu godina i godina prethodnih razgovora.

Jer, vidite, za mog oca i mene je nogomet uvijek bio neka vrsta komunikacijskog supstituta za više-manje sve ostale teme. Ma, zapravo i više od toga: to je bio most koji nas je spajao, medij preko kojeg smo se mogli osjećati bliski jedan drugome. Imali smo vrlo malo zajedničkih interesa i uopće stvari koje smo mogli zajedno raditi, a nogomet je bio daleko najveća i najvažnija od njih. Zajedno bismo gledali utakmice na televiziji i onda nerijetko još dugo komentirali i pretresali viđeno, kao i širi kontekst; to je bio neki filter kroz koji su se lomili naši svjetonazori i, koliko god se udaljenost među njima s vremenom povećavala, čista ljubav prema nogometu ostajala je snažna dodirna točka među njima. Nogomet nam je tako postajao najvažnija stvar na svijetu.

Katkad bismo, ali samo katkad, nakon sat-dva priče o nogometu prešli i na one uistinu bitne teme i napokon razgovarali kao otac i sin. U tim rijetkim trenucima bi mi se povjerio i rekao što ga muči u životu, ili bih to napravio ja. Teško je to bilo, bili smo teški ljudi; trebalo je pretresti sijaset trivijalija i u njima nabasati na neki dublji smisao da bismo otvorili komunikacijski kanal koji će već sutradan, nakon prospavane noći, biti opet zatvoren.

Znam da je ova priča gotovo stereotipna, jer nogomet ima tu moć da spaja inače jako udaljene ljude, da otvara one zatvorene, postajući neka vrsta emocionalne prizme. Scena oca koji vodi dijete na utakmicu arhetipska je sentimentalna slika ugravirana u sportsku mitologiju. Mnogi su već pisali o nogometu kao posebnoj sponi između oca i sina (ili kćeri, uostalom), odnosno nadomjestku za nju. Primjerice, Duncan Hamilton u The Footballer Who Could Fly kaže ovo: “Bez nogometa smo bili stranci pod zajedničkim krovom. S njim smo bili otac i sin.”

Sam to ne bih tako dramatično sročio, ali esencija te izjave stoji. Nije me vodio na utakmice, ne sjećam se ni da je koji put igrao nogomet sa mnom, a jedini njegov komentar moje igre s prijateljima koji pamtim bio je onaj da mi “nedostaje sportske drskosti”, dodavši da ga to čudi jer one obične imam “napretek”. Takav je lik bio — ali, iskreno govoreći, takav mi se i sviđao više i bio korisniji za moj mentalni razvoj nego da me je zanosio nerealnim pričama. Spuštanje na zemlju je jedna od stvari na kojima sam mu zahvalan.

Prisjećajući se svega toga, pitam se jesu li i neke druge stvari u mom životu samo slijedile stereotip. Je li moja ljubav prema nogometu samo posljedica neriješenog odnosa s ocem, jesam li se zbog toga opredijelio i za drugi klub, je li to iniciralo nastanak nekih stavova i afiniteta koje danas imam u nogometu i u životu? Pa moguće je da u dobroj mjeri jest, ali ono vjerojatno najvažnije što sam iz te interakcije izvukao je sklonost, navika, da u pojedinačnim i specifičnim stvarima pokušavam naći širu sliku — da u nogometu uvijek vidim most koji nam može objasniti ponešto o svijetu oko nas.

Mislim, zapravo, da biste se i vi trebali prisjetiti svog odnosa s ocem, jer on vam može reći puno o vašem odnosu prema nogometu i svijetu općenito.

I zapravo je ova kolumna trebala biti o sasvim drugoj, neposrednije nogometnoj temi koja mi je bila okidač za ovo razmišljanje. Ali eto, ovaj put sam odlučio preskočiti na esenciju — možda kao posvetu njemu i svim onim dugim razgovorima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.