xx

U drevna vremena postojalo je šest načina da se probijete unutar zidina utvrđenog grada.

Mogli ste naprosto čekati i izgladnjivati stanovnike sve dok se ne predaju ili ne pomru, ali gradovi su često bili spremni na takve situacije i imali svoje tunele kojima su si mogli dopremati hranu; pa i ako biste im to onemogućili, svejedno je ova strategija značila jako puno čekanja s neizvjesnim ishodom, jer u međuvremenu je gradu mogla stići vojna pomoć sa strane i posve preokrenuti odnos snaga. Mogli ste pokušati ući na prevaru — kao, na primjer, u priči o Trojanskom konju — ali za koliko ste takvih genijalnih ideja i lakovjernih građana čuli?

Zatim ste mogli prokopati tunel ispod zidina, što je dugo trajalo i zahtijevalo pomno planiranje, projektiranje i detaljno predznanje o onome što vas čeka unutra kako biste prokopali izlaz na pravom mjestu, a sve to moralo je biti izvedeno u strogoj tajnosti da vas po izlasku branitelji ne bi dočekali te jednog po jednog potamanali kao žohare prije nego što se stignete okrenuti. Mogli ste se pokušati popeti preko zida koristeći ljestve, što je bilo vrlo opasno i neučinkovito, jer ne samo da vam je netko s vrha mogao srušiti te ljestve, nego ste bili i laka meta za strijele, kamenje ili vruće ulje branitelja grada. Mogli ste pokušati obiti vrata raznim ručnim oružjem, uključujući velike čekiće, ali i to je u osnovi bila samoubilačka misija.

Posljednji — a po povijesnim zapisima možda i najpopularniji način — bila je upotreba takozvanog “udarnog ovna”.

Nije sve ni u evoluciji. Ima nešto i u onim trncima koje možete osjetiti kad gledate budalastog grmalja kako neustrašivo predvodi juriš na utvrđene zidine

Radilo se o napravi koja se u svojoj najbazičnijoj verziji sastojala samo od dugačkog debla drveta koje je nosilo više ljudi i koje se zabijao u vrata i zidove utvrde kako bi ih oslabilo, a zatim i razorilo. Kao primarno oruđe u opsadi koristila se, povjesničari kažu, najmanje 1.500 godina, sve dok barut i topovi nisu preuzeli primat, a tijekom tih stoljeća prošla je dugu tehnološku evoluciju: trupac je kasnije užadima obješen na drvenu konstrukciju s kotačima te se mogao njihati kako bi većom silinom udarao u zid, dodana je najprije zaštitna nadstrešnica, a naposljetku je čitava stvar izgledala kao neko drevno oklopno vozilo.

No, inovacija kojoj udarni ovan duguje naziv bila je vjerojatno prva nakon osnovne banalne ideje da se teškim predmetom zabijate u zid sve dok ne pukne. Njegov vrh ojačan je dodatnim dijelom koji je oblikovan tako — bilo da se radilo o rezbarenom drvetu ili izlivenom metalu — da izgleda kao ovnova glava s rogovima. Netko se negdje dosjetio životinje s kapacitetom da se neumorno i bezumno zabija, između ostalog, u ograde. Ta je simbolika imala dvojaku ulogu: napadačima je ovnova glava izgledala cool i ohrabrivala ih u naletima, a ujedno je pobuđivala strah među braniteljima, barem na podsvjesnoj razini.

Kako je nogometna strategija u svojoj suštini samo refleksija drevnih načina ratovanja, tako je i udarni ovan, engleski battering ram, jedan od mnogih detalja koji su našli svoje mjesto u mitologiji i nomenklaturi ove igre. Kroz povijest je ona označavala određeni tip i ideal centarfora korištenog za ‘obijanje’ utvrđene suparničke obrane.

Posljednji veliki centarfor ovog tipa — a, reklo bi se, i najbolji ikad — je Andy Carroll.

U usporedbi s ranijim verzijama nogometnog udarnog ovna, Carroll izgleda kao model usavršen genetičkim inženjeringom.

Legendarni Nat Lofthouse, koji je tijekom 1950-ih zabio 30 golova u 33 nastupa za Englesku i čije ime se na Otoku uvijek prvo spomene u kontekstu “battering ram” tipa centarfora — jer je i sam sebe tako s ponosom zvao — bio je možda jednako probojan kao Carroll, opasan po sebe i druge u naletima kojima bi katkad unio braniča ili golmana u gol zajedno s loptom, ali on je bio visok tek 176 centimetara. Alan Shearer, 1990-ih strah i trepet obrana u Premier ligi i na internacionalnoj sceni, bio je sedam centimetara viši, a lamatao je laktovima žešće i češće nego Aljoša Asanović i izrazito fizičkom igrom nadoknađivao nedostatak brzine. Horst Hrubesch (188 cm), kao jedan od najistaknutijih takvih špica izvan Otoka, u Njemačkoj je na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e stekao nadimak Das Kopfball-Ungeheuer, Čudovište glavometa.

Sa svojih 193 centimetra visine i košarkaškim odrazom, Carroll je (bio) poput ovna na steroidima; sirov i snažan kao bivol, a u šesnaestercu obziran poput slona u stakleniku — ne želite mu se naći na putu, jer po svoj prilici će zabiti ili skršiti i sebe i vas. Zaustaviti ga jedan-na-jedan zadatak je sličan pokušaju da se zajaše divlji konj. Andy Carroll nije nogometaš — on je tehnološki superiorna naprava za obijanje utvrđenih obrana.

Jedini problem je u tome što se obrane danas više ne obijaju tako, jer nisu na isti način utvrđene kao nekoć. Kao što je evoluirao napad, tako je evoluirala i obrana — kako u ratovanju, tako i u nogometu.

Ma, zapravo je odavno, još mnogo desetljeća prije nogometa kakav danas zovemo “modernim” evolucija napadača krenula u sasvim drugim smjerovima. Josefa Uridila, teškog centra o čijoj su se korpulentnosti i snazi pisale pjesme, sredinom 1920-ih je u austrijskom Wunderteamu zamijenio ‘Papirni’ Matthias Sindelar, prototip kasnije ‘lažne devetke’. Márton Bukovi, koji je još 1946. u Dinamu eksperimentirao s povučenim napadačem, ‘izmislio’ je u budimpeštanskom MTK-u Nándora Hidegkutija kao špicu u čijem opisu posla nije hrvanje s braničima niti nužno zabijanje ukoliko svojim inteligentnim kretanjem oslobađa prostor za druge.

Imali smo centarfore-vrebače, ni fizički ni tehnički nimalo spektakularne poachere poput Gerda Müllera i Pippa Inzaghija, koji su svejedno trpali kao da im o tome život ovisi; imali smo napadače-kreatore i ofenzivce opće prakse od Alfreda Di Stefana do Lea Messija; imali smo čak i centarfore koji zabijaju rijetko ili nikad, ali su taktički izuzetno važni, kao što su u neko doba bili Brazilac Serginho ili Francuz Stéphane Guivarc’h; imali smo, naposljetku i ‘dva-u-jednom’ combo-supernapadače čiji su prototipi bili Marco van Basten i Andrij Ševčenko, pa Didier Drogba i Zlatan Ibrahimović; imali smo takve koji su slijedili ovu ili onu klasičnu liniju poput Ruuda van Nisterooya ili još znatno naprednijeg Roberta Lewandowskog. Imali smo i velike momčadi bez ijednog klasičnog centarfora.

Engleski je nogomet, istina, jako dugo ignorirao tu evoluciju, ali i on je tijekom vremena dao dosta napadača koje ne možemo nazvati baš klasičnima, poput Garyja Linekera ili Waynea Rooneya. Međutim, u nogometnoj kulturi nacije koja je svijetu dala ovu igru ostala je učahurena čežnja za klasičnim herojem jurišničkog stila; ‘zlatnim čelom’, razbijačem, ovnom.

Andy Carroll rođen je u gradu znakovitog imena Gateshead i bio bih u iskušenju da to nazovem predestiniranošću kad ne bih znao da je ondje 22 godine ranije na svijet došao i Gazza, najčuveniji Kontinentalac među Englezima. Po stilu igre na terenu njih dvojica ne mogu biti različitiji, ali se zato izvan terena mogu pronaći neki zajednički obrasci — Andy je nekoć na treninge i na utakmice dolazio s podočnjacima kakvih se ne bi posramio ni Mirko Novosel; kasnije se, tvrdio je, sredio i skrasio, ali svi upućeni će vam reći da su ne baš sasvim sportski život i ne baš uzorna briga o vlastitom tijelu glavni razlozi zašto nije napravio karijeru kakvu je mogao i zašto je, primjerice, u sedam godina s West Ham Unitedom nastupio samo 142 puta i zabio samo 34 gola.

Od početka s Carrollovim uzletom na veliku scenu nešto nije bilo u redu.

U mahnitom finišu zimskog prijelaznog roka 31. siječnja 2011., Liverpool je prodao Fernanda Torresa Chelseaju za 50 milijuna funti, što je Španjolca učinilo najskupljim igračem na Otoku. Iste večeri Redsi su 70 posto te cifre (35 milijuna) smjesta preusmjerili u Newcastle za 22-godišnjeg Carrolla. On je sezonu ranije vukao momčad natrag u Premier ligu, zabilježivši 17 golova i 12 asistencija u Championshipu, a u prvom dijelu te je među engleskom elitom upisao 11 golova i sedam asistencija u 20 nastupa; definitivno je u tom trenutku bio hit igrač Premier lige, a zaradio je dotad već i status reprezentativca.

Međutim, lokalna izvješća iz Toona govorila su o partijaneru umiješanom u nekoliko incidenata koji su uključivali alkohol i šakačke obračune. Osim toga, u tom je trenutku bio već mjesec dana izvan terena s jednom od svojih kasnije brojnih ozljeda. Bio je, također, bez imalo sumnje i centarfor stare škole, potpuno staromodan po stilu igre. Pa ipak, privlačnost koju je isijavao svojom staturom i dominacijom u zraku bila je prejaka i Liverpool Kennyja Dalglisha ga je učinio drugim najskupljim igračem u ligi (poslije Torresa), kao i najskupljim Englezom. Iz današnje perspektive možemo se samo slatko nasmijati na činjenicu da ga je platio više nego još jedno veliko napadačko pojačanje ranije tog istog ludog dana, izvjesnog Luisa Suareza.

Danas postoji više od šest načina da se probiju utvrde, u ratu i u nogometu, a korištenje battering rama nije među najučinkovitijima.

Momčadi koje ih još uvijek koriste, a takvih je na visokoj razini zanemarivo malo, znaju da moraju čitav kontekst igre podrediti njemu da bi na terenu dao najbolje od sebe. Da, postoje još grmalji koji dominiraju šesnaestercem i koji će stalno ili povremeno odigrati ulogu targetmana, ali oni uz fizičku snagu i skok-igru imaju i druge odlike i njihov je spektar vještina ipak malo bolje zaokružen nego kod njihovih povijesnih prethodnika. Romelu Lukaku jest tehnički limitiran, ali posjeduje okomitost i brzinu puno lakšeg igrača; čak i, recimo, Komnen Andrić svojoj dominaciji u zraku pridodaje prilično učinkovit dribling i osjećaj za asistenciju.

Nije sad ni Carroll baš ‘drvo’ po tom pitanju. Zna i on dodati, pa i prijeći igrača u izravnom duelu jedan-na-jedan na zemlji. Međutim, njegov problem je taj da je toliko moćan u skoku i igri glavom da sve ostalo pada u sjenu; ako imate takvu zvijer u špici, naprosto bi nerazumno bilo ne igrati maksimalno na njegove najjače adute i tražiti od njega da bude nešto drugo.

A na elitnoj razini gotovo da više i nema momčadi i trenera koji žele baciti sve karte na bombardiranje suparničkog kaznenog prostora centaršutovima i dugim loptama na jednog te istog čovjeka. Nogometna evolucija pokazala je kako je učinkovitije igrati više po zemlji i dolaziti u završnicu s više igrača nego imati jednog vladara šesnaesterca, ma koliko dobar bio; nogometni um danas znatno više okupiraju trokuti, koridori i halfspace. Čak i ako želite i dalje igrati tradicionalnim engleskim Route One pristupom, današnji tehnički i taktički nadmoćni suparnici sakrit će vam loptu i zatvoriti bokove, limitirajući mogućnosti za kvalitetni centaršut, pa ćete svejedno vjerojatno morati pokušati i nešto drugo.

Koliko god mi taj razvoj bio uzbudljiv za pratiti u teoriji i u praksi, svejedno me čini pomalo tužnim to što je igrač poput Andyja Carrolla ostavljen u akciji i preostao kao nekakav atavizam, relikt prošlosti. Jer on je jedan tip napadača doveo do ultimativne razine. Da je igrao u Lofthouseovu, pa i u Shearerovu vremenu, zabio bi bezbroj golova i bio jedan od najboljih igrača na svijetu, a ovako je njegova karijera nakon onog bombastičnog transfera više-manje išla samo silaznom putanjom, uz koji povremeni bljesak. Liverpool ga se ubrzo riješio kad je na klupu stigao Brendan Rodgers i uslijedilo je sedam dugih sezona u West Hamu, gdje se nikad više nije ni približio razini koju je kao mladac nakratko imao.

Naravno, Andyja su ozljede skršile više nego evolucija i pitanje je koliko danas, kao tek 30-godišnjak, još može.

Osam i pol godina kasnije, vratio se kući u sivi i beznadni Newcastle. U potezu kojim omražen vlasnik Mike Ashley želi zaraditi jeftine poene među navijačima koji bi ga najradije bacili u rijeku Tyne ili poslali u još omraženiji Sunderland, Carroll je, opet u samoj završnici prijelaznog roka, kao slobodan igrač potpisao za svoj dječački, matični klub. Škrtac Ashley poduzeo je i mjere da se zaštiti, pa će tako visina njegove plaće ovisiti o redovitosti nastupa — jednom kad bude spreman nastupati, jer je, dakako, i sada ozlijeđen. Andyju to nije presudno, zaradio je u karijeri već jako puno. Samo se htio vratiti onamo gdje se najbolje osjeća, ondje gdje je nekoć bio najveći heroj.

Tužnim me čini dojam da je doveden više zbog PR-a i umivanja ugleda jednog od najgorih vlasnika u svijetu nogometa nego zbog jačanja momčadi. Ali tužan sam i zato jer Carroll, realno, nije uspio; nije dosegnuo visine koje su mu bile obećane. Bit će igrača koji će — između ostaloga — više skakati od njega i koji će češće i preciznije gađati glavom; evolucija ide dalje. Ali meni će Andy, sa svojom neobičnom elegancijom koja je znala isplivati u posebnim prilikama uvijek biti pojam za jednu vrstu igrača kakvih, zapravo, više nema.

Kao, recimo, kod onog genijalnog gola škaricama Crystal Palaceu. Ili kod fenomenalnog headera za Englesku protiv Švedske na Euru 2012.: pogledate li polako, frame po frame, usporenu snimku na kojoj se diže u visinu, dočekuje loptu i zakucava je glavom — sve to u savršeno sinkroniziranom, praktički baletnom okretu kroz zrak u kojem sudjeluje svaki mišić tijela — vidjet ćete čitavu englesku nogometnu tradiciju sažetu u samo par sekundi. To je ono na što mislim kad pričam o poeziji u mehanici pokreta.

Možda, doduše, imam fetiš na klasične centarfore s konjskim repićima, ali nije sve ni u evoluciji. Ima nešto i u onim trncima koje možete osjetiti kad gledate budalastog grmalja s Tynesidea s glavom ovna u ikonskom crno-bijelom dresu s natpisom Northern Rock kako neustrašivo predvodi juriš na utvrđene zidine.