Valjda svaki put kad se neki od Telesportovih autora u svom tekstu makar i očeše o klub iz Maksimirske 128, javi se netko s komentarom u kojem je pitanje: „A kada ćete napisati nešto pozitivno o Dinamu?“. Ponekad je to pitanje naivno iskreno, ponekad provokativno i trolerski, ali redovito se postavlja.
Bit ću kratak, jer već sam bio pripremio drugu kolumnu o nečemu sasvim drugačijem i nije mi drago što je sad moram odgoditi. No, kad klub dan prije početka prvenstva otpusti trenera, a da taj trener nije nikoga ubio ili napravio neki nečuveni eksces kojim bi nepovratno uništio svoju ili klupsku reputaciju, onda si ne možemo dopustiti da to prođe bez komentara. A vjerujte nam da bismo svi radije pisali o nečemu drugome. O bilo čemu drugome.
Nažalost, jer svaki ozbiljniji pokušaj analize tamošnjih prilika vuče vas u bezdan besmisla dublji i od rupa u kojima nestaju milijuni iz GNK-ove blagajne.
Potpuno je bespredmetno raspravljati o tome kakav je Ivajlo Petev trener te je li zaslužio otkaz ili nije; realno, kakav god bio da bio, on je otpušten još u travnju, nakon što je Hajduk kresnuo šibicu i zapalio trulo i klimavo Carstvo, a onda Slaven Belupo također pobjedonosno kampirao na zgarištu. „Bugarskom stručnjaku“ tada nije uručena radna knjižica isključivo zato što nije pristajao na smanjenu otpremninu, nego je mazohistički i na nemalo iznenađenje svih odlučio ostati u nemogućoj situaciji u kojoj je izgubio i autoritet u svlačionici i naklonost medija, čak i onih bliskih klubu.
„Odlučili smo se za kontinuitet“, rekao je tada neki od formalnih klupskih čelnika i nitko mu nije povjerovao. Nije vjerovao ni samome sebi.
Savjetnik će sve potaracat ako mu u jednom trenutku tako pukne u glavu, a oni zahvaćeni stockholmskim sindromom i dalje će živjeti u iluzijama i gutati laži
Međutim, to što je Petev ostao ili ostavljen i nakon što je i definitivno izgubio oba trofeja, samo kako bi s momčadi odradio selekciju za novu sezonu i kompletne pripreme, pa onda dobio otkaz dva dana prije prve službene utakmice, skandalozno je i neobično okrutno čak i za maksimirske standarde. Ne prema treneru, jer on je sasvim sigurno odavno shvatio u što se točno upustio, nego prema svima onima koji još gaje pozitivne osjećaje prema tom klubu.
Time su u Maksimiru još jednom pokazali da im nije stalo ni do čega osim do njih samih.
Jer ne mislite valjda da su, kako se to pokušava plasirati u javnost, hladne glave sjeli i analizirali pripreme te zaključili da to neće ići. „Nije uspijevao stvoriti momčad…“, govori predsjednik Mirko Barišić medijima, „To se najviše manifestiralo na ovim pripremama, koje su ključne. Da smo to pustili dalje, došli bismo u nemoguću situaciju. Zato, bolje je spriječiti nego liječiti“. Ako je to zaista zaključak do kojeg su sada došli, i ako se tako radi strateško planiranje, onda su u Maksimiru zaista kolektivno zreli za psihijatriju.
Puno je izglednije – iako nisam siguran je li to gora ili bolja opcija – da je Savjetnik ustao na krivu nogu i nabio trenera na neku stvar, kao što to običava raditi. Možda je i treneru na koncu prekipjelo, jer svaki mazohizam ima svoje granice i rijetki su ljudi koji vječno mogu trpjeti poniženja, koliko god za to bili plaćeni.
I tako, kao i u slučaju nikad razjašnjenog odlaska Romea Jozaka, dovođenja i puštanja Sammira te u bezbroj drugih primjera, klub funkcionira po kapricima jednog čovjeka, uzurpatora i lihvara, koji ga usto sve ove godine redovito pelješi i radi s njim apsolutno šta god hoće. Smiješno je i tužno u takvim uvjetima pričati o bilo kakvoj strategiji, interesima kluba ili, nedajbože, navijača. Ne radi se o Petevu, Jozaku, Sammiru ili bilo kome četvrtom – Savjetnik će sve potaracat ako mu u jednom trenutku tako pukne u glavu, a oni zahvaćeni stockholmskim sindromom i dalje će živjeti u iluzijama i gutati praktično svakodnevne laži.
Lažu vam. I klub u svojim priopćenjima, i novinari u svojim tekstovima, i onaj pomalo luckasti poslovođa maksimirske spalionice novca, i onaj dobrodržeći stariji gospodin kojemu bi pametnije bilo da se baci na šah ili ribičiju. Lažu vam da sve ovo ima ikakvog smisla i da služi ičemu osim interesima i hirovima Savjetnika. Ovo nije nogometni klub, ovo je boleština.
Pitate zašto ne pišemo pozitivno o Dinamu?
Zato što klub koji tako zovete nije Dinamo i to je jasno valjda svima osim vama koji takvo što pitate.
Može si dodati zvjezdice nad grb, proglasiti starijim nego što jest, osvojiti još 11 naslova zaredom, dati kompletnu reprezentaciju i uprihoditi pola milijarde kuna, ali je neusporedivo manji i jadniji od Dinama.
