Nogomet narodu

Padaj silo i nepravdo

Transferni sustav je protuzakonit. Čeka li nas potpuni kaos kad padne?

Uzmimo, na primjer, tebe, kaže on, dok se ja klatim pred ekranom laptopa, stiješnjen među knjigama i dječjim igračkama u svom home officeu.

The Guardian već dugo prati tvoj rad, ima te na radaru i želi te dovesti sebi. Ponudit će ti, recimo, četiri puta veću plaću plus bonuse, bolje radne uvjete i globalni doseg, priliku da se dokažeš u jednoj od vodećih organizacija u industriji. Što ćeš učiniti?”, zastaje prije poante i gleda kakav će učinak imati njegove riječi. Ali vidio sam već takvu argumentaciju i znam što slijedi, pa je osmijeh koji mu upućujem preko Zooma samo kurtoazne prirode, možda s tek blago kiselom notom.

“I sad zamisli da tvoja firma kaže — okej, možeš ići, ali The Guardian nam mora isplatiti odštetu u visini onoga što bi kod nas zaradio u idućih 10 godina, plus 20 posto od eventualne iduće odštete, ako budeš od njih odlazio negdje dalje. Može li to učiniti? Naravno da ne može i da bi to palo na svakom sudu, jer europskim zakonima je zajamčena radna mobilnost. Bez obzira na to jesi li novinar, ekonomist, fakultetski profesor ili vodoinstalater, imaš pravo prihvatiti bolju ponudu i promijeniti posao bez da te poslodavac u tome sputava, bez da te ucjenjuje. S nogometom ne bi smjelo biti drugačije”, zaključuje, dok ja razmišljam je li uzeo baš najbolji primjer s obzirom na Brexit i to, ali ionako se radi o strogo hipotetičkoj priči.

Njegovo ime je Stefan Szymanski i profesor je sportskog menadžmenta na Sveučilištu Michigan. Nazovemo li ga jednim od vodećih ekonomskih autoriteta u nogometu, upitno može biti samo zašto tek “jednim od”. Autor je iznimno utjecajnih knjiga Soccernomics (sa Simonom Kuperom) i Money and Football, na koje se nerijetko pozivamo i na Telesportu, kao i mnoštva znanstvenih članaka; suosnivač je agencije Soccernomics i savjetnik raznih nogometnih tijela kao što je, recimo, FIFPro, krovna organizacija koja zastupa interese profesionalnih nogometaša.

HNL je kompletno zasnovan na ideji izlaznih transfera i u fetišu na prodaju vidi rješenje za sve svoje financijske nedaće, a ne problem sam po sebi

Profesor Szymanski smatra da je transferni sustav u nogometu protuzakonit.

“Nikad nije donesen nikakav zakon koji bi nogomet ili bilo koji drugi sport izuzeo od zakona o radu u Europskoj uniji”, argumentira. “Aktualno stanje rezultat je pregovora između FIFA-e, UEFA-e i Europske komisije, nakon čega je donesen set pravila koja trenutno vrijede na transfernom tržištu, a ona negiraju neka od osnovnih prava koje uživa gotovo svaki zaposlenik u EU, prava koja su mu zajamčena zakonima. Sustav u kojem se za transfere igrača plaćaju odštete nije u skladu s tim zakonima i on mora pasti.”

Nije to ni nešto novo. O radikalnoj reformi transfernog sustava, uključujući ukidanje odšteta koje klubovi proizvoljno između sebe dogovaraju, pričalo se još nakon presude u Slučaju Bosman — dakle, prije četvrt stoljeća — koja je nogometašima na području EU drastično povećala radnu mobilnost, omogućivši im da nakon isteka ugovora slobodno mogu promijeniti sredinu i istovremeno prebrisavši ograničenja u broju ‘stranaca’ za građane Unije i njene klubove. Tada je Europska komisija pod povećalo stavila čitav sustav transfera u nogometu, što je kulminiralo na prijelazu milenija. Naposljetku postignuti dogovor je FIFPro, sindikat nogometnih profesionalaca koji tadašnja ultra-korumpirana FIFA pod vodstvom Seppa Blattera nije uzimala kao punopravnog partnera u dijalogu, ostavio vrlo nezadovoljnim i razočaranim.

Uspostavljeni su novi mehanizmi, ovjekovječeni u dokumentu nazvanom FIFA Regulations on the Status and Transfer of Players koji, uz izmjene za koje se sindikat kasnije uspio izboriti, vrijedi i danas. Izvađene iz konteksta, riječi tadašnjeg povjerenika za tržišno natjecanje Marija Montija zvuče nevjerojatno cinično: svrha tih novih ograničenja bila je, objavio je onomad Monti, “postizanje ravnoteže između interesa sporta i prava igrača na slobodno kretanje”. Nisu svi to prihvatili kao trajno rješenje: kad je prije nekoliko godina FIFPro zadnji put ozbiljnije potegao to pitanje i zaprijetio da će ga sudski osporiti, njegov predsjednik Philippe Piat je izjavio: “Nogometaši su radnici i FIFPro će biti zadovoljan tek onda kad budu uživali prava koja uživaju drugi radnici”.

U ovih 20-ak godina koliko su na snazi novi FIFA-ini propisi oko transfera igrača, jedna je nacija isplivala kao groteskni ekstrem kada je u pitanju oslanjanje na njega: Hrvatska. Da to zaista jest tako, govore brojke i usporedbe koje poslovanje domaćih klubova stavljaju u kontekst i pokazuju da se ne radi o ‘normalnom’ stanju za mala ili bilo koja druga nacionalna tržišta, nego o daleko najvećoj anomaliji i zastranjivanju u čitavoj Europi.

Prema UEFA-inu dokumentu iz prošle godine naslovljenom Club Licensing Benchmarking Report, prihodi od transfera u Prvoj HNL su u visini od 141 posto svih ostalih prihoda. Prva sljedeća po tome je SuperLiga Srbije sa 76 posto, a svi ostali su daleko, daleko ispod; primjerice, u po rejtingu i veličini tržišta donekle usporedivim ligama nitko nije na više od 50 posto: Česima su transferni prihodi na 48 posto od svih ostalih, Slovacima na 41 posto; Rumunji i Bugari se vrte na 30-35.

Također, hrvatska je samo jedna od pet nacionalnih liga u Europi — uz slovensku, srpsku, kosovsku i gibraltarsku — koja na plaće igračima i osoblju troši više nego što uprihođuje iz redovnih izvora (a to su svi osim onih transfernih). Taj podatak zaokružuje brutalnu ovisnost domaćih klubova o transferima, jer generalno se smatra — takva je preporuka iz UEFA-e, kao i iz, primjerice, Deloittea — da je sve iznad 60 ili 70 posto riskantno i pokazatelj nestabilnog financijskog poslovanja. I nemojte misliti da Dinamo ovdje nabija prosjek ostatku lige: prema podacima iz same UEFA-e, plaće u klubu su na liniji onih u ostatku HNL-a, odnosno na njih se potroši sve ili malo više od onoga što se uspije namaknuti mimo transfernih odšteta.

Sagledamo li sad s druge strane onu analogiju s početka, to je kao da vaša firma od prodaje vlastitih zaposlenika drugim firmama uprihođuje više nego od svega ostalog čime se bavi. Je li onda uopće pošteno reći da je u istom biznisu kao one kojima prodaje, ili je poštenije reći da na račun te, zapravo, trgovine ljudima živi daleko iznad svojih realnih mogućnosti?

Međutim, HNL je kompletno zasnovan na ideji izlaznih transfera i u fetišu na prodaju vidi rješenje za sve svoje financijske nedaće, a ne problem sam po sebi.

Mediji, kao i sami klubovi, glorificiraju prelaske svojih najsjajnijih ljudskih potencijala, oduševljeno bacajući cifre i nerijetko ih natežući kao dokaz uspjeha, sposobnosti i vizije, kao da će taj novac poslužiti ičemu drugom nego preživljavanju ili, u najboljem slučaju, održavanju dotadašnjeg standarda; kao da odlazak najboljih igrača ne znači direktno oslabljivanje već upravo suprotno.

U zemlji u kojoj prihodi od TV prava dobacuju do samo četiri posto, a oni od prodaje ulaznica — prije pandemije, dakako — tek sedam posto ukupnih redovnih prihoda (dakle, opet, ne računajući transfere), ovisnost o transfernim odštetama je gotovo endemska. Gledajući po tome, domaći bi nogomet stvarno zadesila kataklizma i armagedon ukinu li se one, dok bi učinak na druge lige bio znatno, znatno manji, iako i dalje vrlo značajan.

Međutim, postoji i druga strana priče. Dolazimo i do nje, ali prije toga se trebamo vratiti profesoru Szymanskom.

Još jedno pitanje koje se nameće samo po sebi je — ako bi nogometaši trebali uživati radnu mobilnost kao i svi drugi radnici, kako to da u jednakoj slobodi ne uživaju, primjerice, igrači u sjevernoameričkim profesionalnim ligama? Unutar njih, istina, nema plaćanja transfernih odšteta, ali igrači mogu promijeniti momčad samo putem tradea između dviju ili više franšiza ili po isteku važećeg ugovora, s tim da tu postoji još niz propisa koji se tiču salary capa i koječega drugog. Dva su razloga za to: prvi je taj što su radni zakoni u Americi nešto drugačije uređeni nego u Europi, što ograničavanje mobilnosti radne snage pravno stavlja u za nijansu svjetliji dio sive zone.

Drugi razlog je, međutim, ključan: takva pravila specificirana su u kolektivnom ugovoru (Collective Bargaining Agreement) koji liga dogovara i potpisuje s udruženjem, odnosno sindikatom koji predstavlja igrače pod njenom ingerencijom. Svaka od pet velikih sjevernoameričkih liga (NFL, NBA, MLB, NHL i MLS) ima takav ugovor s pripadajućim joj službenim predstavničkim tijelom igrača, koje u njihovo ime pristaje na takve uvjete zaposlenja.

U nogometu takav ugovor ne postoji i nije izgledno da će ga biti. Štoviše, postoji tinjajuća napetost između FIFA-e i, posebno, UEFA-e s jedne, a sindikata nogometnih profesionalaca (FIFPro), koji predstavlja više od 65.000 igrača, s druge strane. Sindikatu je prije nekoliko godina u pomoć priskočio upravo Szymanski, koji je 2015. objavio znanstveni rad i u njemu osporio ne samo zakonitost, nego i sve proklamirane ciljeve aktualnog sustava. Previše bi nam prostora uzelo kad bismo ga prepričavali — ovdje ga u cijelosti možete sami pročitati — pa recimo samo kako je zaključak da je takav sustav štetan za igrače, ali i za nogomet u cjelini, između ostalog i zato što najviše ide na ruku najbogatijima, sputava zdravu tržišnu utakmicu i još više produbljuje jaz između elite i svih ostalih, cementirajući status quo.

Napredak je u posljednjih desetak godina, koliko krovne nogometne organizacije priznaju FIFPro, bio vrlo polagan, ali konstantan; FIFA je bila prisiljena na sitne ustupke, poput omogućavanja brže i lakše arbitraže za igrače koji žele raskinuti ugovor kada im klub ne isplaćuje plaću ili više ‘solidarnog’ novca od transfera za klubove koji su razvijali igrače, a zauzvrat je sindikat — privremeno — odustao od svojih glavnih zahtjeva. Za dvije godine istječe ‘primirje’ između dviju strana koje je bilo dogovoreno na razdoblje od šest godina i tada bi sindikat ponovno mogao potegnuti pitanje zakonitosti čitavog sustava pred Europskom komisijom i sudom.

Jer ono što je dobio su samo mrvice. Primjerice, Szymanski navodi da takozvane solidarity payments — dakle, onaj novac koji se slijeva niz piramidu nogometno-financijske moći klubovima koji su razvijali igrače — čine manje od dva posto ukupnog novca koji se okreće na tržištu transfera; s druge strane, razni posrednici u tim poslovima zadnjih godina okreću barem 15 puta više. No, što bi se dogodilo kad bi transferne odštete zaista bile proglašene nezakonitima — što i jesu, prema Szymanskom, ali i prema, čini se, prevladavajućem mišljenju u FIFPro-u?

Bi li čitava nogometna industrija kolabirala u potpuni kaos?

Što se tiče same klupske elite, malo tih klubova je u plusu kad se podvuče crta nakon kupovine i prodaje; malo njih pozitivna bilanca na tom polju uopće i zanima. S druge strane, velik dio dio profesionalnih klubova u Europi — onih u manjim zemljama, kao i u raznim nižim ligama — rijetko uopće može na tržište plasirati nekog od svojih igrača, barem ne po nekoj iole realnoj cijeni. Međutim, izlazni transferi predstavljaju vrlo značajan izvor prihoda za najširi spektar klubova srednje klase; oni se uzdaju u to da će uz njihovu pomoć preskočiti kat ili dva na nogometno-ekonomskoj piramidi koja se iz godine u godinu sve više i jasnije segmentira. Najveći dio njih posvećen je razvoju talenata iz vlastite škole, a manji razvoju i preprodaji već ‘gotovih’ nogometaša, ali zajedničko im je to da žele i ovce i novce: i sportski rezultat i unosnu prodaju svojih najboljih igrača.

Budući da najveći i najbogatiji klubovi naprosto nemaju dovoljno prostora i vremena za pravilan razvoj igrača, i oni su vremenom shvatili važnost sredina u kojima talenti mogu dobiti ono što kod njih ne mogu — prije svega, redovite nastupe u kompetitivnom okruženju. Tako danas imamo situaciju da se ogromna većina talenata u Europi razvija ne zato da bi na duži rok preuzeli ključne uloge u vlastitoj, nego da bi bili proslijeđeni u neku drugu momčad, uz odgovarajuću kompenzaciju. Ta međusobna ovisnost proteže se niz cijelu nogometnu piramidu, od elite do grassrootsa. Kako onda ukinuti odštete, a da se piramida ne uruši?

Hrvatski su klubovi godinama u vrhu raznih lista koje evidentiraju broj nogometaša koje su razvili, a danas igraju u najvišim nacionalnim ligama diljem Europe — Dinamo i Hajduk obično o top 10, ali i drugi se više nego mjestimično na njima pojavljuju. Hrvatski nogometaši godinama igraju u najvećim europskim klubovima, svake sezone neki od njih osvoji Ligu prvaka, a u srebrnoj momčadi na zadnjem Svjetskom prvenstvu je jedino Ivan Rakitić bio izuzetak po tome što nije ponikao u HNL-u.

To je ozbiljan, veliki kapital.

On očito pokazuje da ti klubovi i ta liga, ma kakva bila, ima ulogu u općem poretku stvari i široj slici europskog nogometa. Ulogu koja je nesrazmjerno velika u odnosu na njenu veličinu i ekonomsku moć. Zato je upravo HNL dobar primjer da se, u slučaju ukidanja transfernih odšteta od kojih živi, ne bi smjelo sve prepustiti zakonu tržišta. Potrebna je dodatna regulacija koja bi zaštitila sredine u kojima se igrači razvijaju i ponudila im pomoć da svoje poslovanje postave u stabilniji okvir od onoga koji daje enormna ovisnost o izlaznim transferima.

“Kad pričam s ljudima iz industrije”, kaže Szymanski, “obično me pitaju koja je alternativa ako ukinemo odštete. Kao da je moja dužnost da je ispostavim, samo zato jer upozoravam na to da je aktualni sustav nezakonit… Ako desecima tisuća ljudi uskraćujete radna prava u ime interesa sporta, onda je valjda na vama da dokažete kako i zašto je to opravdano”, zaključuje prije nego što ga zamolim da pokuša problem sagledati iz, hm, specifične hrvatske perspektive.

“Ovo će možda zvučati okrutno”, odgovara nakon nekoliko trenutaka razmišljanja; s druge strane ekrana, sav sam se pretvorio u uho, premda mi dječji krici i smijeh iz druge sobe remete koncentraciju. “Ali ne mislim da bi klubovi koji upornije od drugih krše zakon i iz toga izvlače razmjerno veću korist za sebe trebali biti za to nagrađeni… Međutim, više od ičega ti klubovi trebaju veću financijsku stabilnost kako bi očuvali svoj proizvođački status i eventualno se još podigli na višu razinu; nešto na što će u startu moći računati i s time raspolagati, a ne da im kompletna sezona ovisi o tome hoće li prodati jednog ili dvojicu igrača i hoće li proći neko pretkolo europskih kupova. Dio novca od ogromnih rezervi tih organizacija bi mogao biti usmjeren upravo u takve sheme”, objašnjava.

“Osim toga”, dodaje, “ako FIFA i UEFA zaista žele poticati razvoj igrača, ako im to nije samo proklamirani cilj… Onda s ukidanjem odšteta mogu, recimo, uvesti sustav oporezivanja klubova kojim bi se bitno značajniji dio njihova novca slijevao niz piramidu.”

Recimo, po kriteriju koji uzima broj igrača razvijenih u pojedinim ligama i klubovima da bi svake sezone upravo na te adrese proslijedio dio sredstava. Osnova za takvo što već postoji u ‘solidarnim’ isplatama i kompenzacijama za treniranje, koje je FIFPro izborio od UEFA-e i FIFA-e — netko bi možda zaključio kako je sindikat igrača potiho postavio temelje nekog budućeg sustava, nakon što padne ova sila i nepravda.

S tim se slaže i FIFPro-ov glavni tajnik Jonas Baer-Hoffmann: “FIFA danas prihvaća da sistem ne postiže svoje ciljeve i to otvara pitanja o restrikcijama koje stvara”, rekao je nedavno za The Athletic u velikoj priči u kojoj je i Szymanski sugovornik. “Ako vam je stalo do toga da klubovi dobiju fer povrat za ono što su uložili u razvoj igrača, ne morate to raditi preko transfernog sustava. Možete uvesti porez na bilo koji od prihoda i reći: ‘znate što? Klubovi niže na piramidi rade tako dobar posao u razvoju igrača, podijelit ćemo s njima nešto od svog novca.”

Ima li u nogometu dovoljno novca da neke takve — recimo, pravednije — sheme zažive, a da nitko ne propadne još znatno niže niz piramidu? Ne znam niti mogu izračunati, ali znam da razlike s vremenom samo sve brže rastu, a ništa ne sugerira da bi se to moglo usporiti, kamoli obrnuti. Pa čak i ako nema sad, uskoro će biti. Naravno, u tom slučaju bi bilo potrebno donijeti i niz drugih propisa koji bi onemogućili najvećima da samo uzmu manjima sve što im treba i ne treba po all-you-can-eat principu i onda to drže na lageru tek toliko da ne bi uzeo netko drugi. Problematika je složena, svaki argument za sobom povlači po nekoliko pitanja i nije lako sve to zamisliti.

Ali jednom će se morati.

Znam, posebno u Hrvatskoj je teško zamisliti svijet u kojem su nogometaši radnici i direktni proizvođači, a ne roba za prodaju onima koji drže sredstva za proizvodnju. Svijet u kojem bi opstanak na tržištu možda manje ovisio o mutnim dogovorima i poznanstvima, a više na valorizaciji rada i uspjeha. U takvom svijetu klubovima budžet, kao ni likvidnost, ne bi do zadnjeg dana prijelaznog roka ovisili o tome hoće li uspjeti nekome nekoga utrapiti. Mogli bi se posvetiti razvoju sportskih i komercijalnih ciljeva, odnosno onih prihoda koji se općenito smatraju stabilnima i redovnima. Da, gubili bi igrače kao što ih gube i sad, ali bi isto tako lakše mogli dovoditi nove — trenutno je, recimo, jako puno igrača po raznim ligama koji bi došli u HNL i čije bi si plaće klubovi mogli priuštiti, ali ih u tome priječe upravo transferne odštete.

Znam, vrijeme je takvo da nam uvijek iznova poručuju kako nije dobro previše propitivati postojeći sustav i postavljene autoritete, jer tako riskiramo otklizavanje u kaos, čime nas plaše više nego ičim drugim. Klanjamo se zlatnoj teladi i samozvanim prorocima koji rade unutar sustava i po zadanim pravilima, a oni koji razmišljaju izvan njih prozvani su redikulima ili radikalima, pa makar bili i najveći autoriteti u svom polju.

Na kraju, pozdravljajući se s profesorom Szymanskim, on izgovara rečenicu koja bi meni samom zvučalo možda malo preuzetno, pogotovo povrh ovih već napisanih, da je moja vlastita. Ali sretan sam što je mogu citirati i njome završiti tekst.

“Generalni problem u današnjem društvu je taj što je sve više dogmi, a sve manje mašte.”

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.