Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Partizani i ustaše

Sretan vam Božić od Telesporta, braćo i sestre

Nije to bila najveća ni najvažnija utakmica čak niti te godine, ali jest bila veoma važna.

Hajduk se u Split vratio 3. studenog 1944., tjedan dana nakon oslobođenja, uz buru obostranih emocija — kako među igračima i funkcionarima, tako i među lokalnim pučanstvom koje je dotad moglo samo slušati i čitati o avanturama svojih miljenika u južnoj Italiji.

Stari plac bio je opustošen. Najprije Talijani, kasnije ustaše i Nijemci, ostavili su ga u otužnom i devastiranom stanju; za tko zna koje potrebe, odnijeli su čak i kompletnu drvenu ogradu — nekih 1.000 četvornih metara dasaka — kojom je igralište bilo ograđeno. Zajedničkim snagama su igrači i navijači prionuli obnovi, nastavivši radove rezervne momčadi koja se još ranije vratila i počela s njima, sve kako bi se na mitskom Placu što prije ponovno zaigrao nogomet. I već četiri dana kasnije teren je osposobljen dovoljno da bi ondje igrao Hajduk protiv ekipe Prve dalmatinske proleterske brigade u utakmici čiji je sav prihod od ulaznica predan Crvenom križu.

Postalo je ‘normalno’ sramiti se vlastitog nasljeđa toliko da ono za što se Hajduk borio ostaje zatajeno i prešućeno

Ali ono što su svi željno iščekivali bio je revanš sa selekcijom britanske vojske, dogovoren za dan nakon Božića — blagdan svetog Stjepana ili, u britanskoj (između ostalog, i nogometnoj) tradiciji poznat i kao Boxing Day. Danonoćno se radilo na sređivanju igrališta za tu svečanost, prozvanu prvim međunarodnim nogometnim susretom na tlu oslobođene zemlje. U posvemašnjoj oskudici, XXVI divizija Narodnooslobodilačke vojske odvajala je hranu iz svojih zaliha na frontu i slala je hajdukovcima koji su svakodnevno trenirali za veliku utakmicu.

Prema zadnjem predratnom popisu, još iz 1931., grad je imao 40-ak tisuća stanovnika, ali teško da je u tom trenutku mogao biti i polupun, odnosno poluprazan: narod je masovno otišao u partizane ili u zbjeg u El Shatt na Sinaju, gdje će Hajduk iduće godine gostovati u sklopu svoje mediteranske turneje. Osim toga, već na 30-ak kilometara od grada još su se vodile žestoke borbe. Pa ipak, u gledalištu se okupilo oko 8.000 ljudi koji su zdušno podržali svoje kad su momčadi, obasute cvijećem, istrčale na teren.

Britanci su došli u znatno slabijem sastavu od onoga tri mjeseca ranije u Bariju, u kojem su bili predratni engleski kapetan Stan Cullis i buduća velika zvijezda Tom Finney, ali i dalje su to bili ozbiljni nogometaši ozbiljnih klubova poput Arsenala, Evertona, West Hama i Manchester Cityja, predvođeni škotskim reprezentativcem Andyjem Beattijem, koji će kasnije postati i izbornik svoje nacije. Međutim, Hajduk je ranim golom Frane Matošića pobijedio 1-0, a legendarni golgeter će kasnije taj pogodak nazvati najdražim golom svoje karijere “zbog naših boraca koji su se veselili kao djeca”.

Nije to bila najveća ni najvažnija utakmica čak niti te godine, ali bila je ona kojom se nogomet, nakon tri godine, u punom smislu riječi vratio u Split.

Prošlog tjedna proveo sam jedan dan s engleskim povjesničarom Richardom Millsom, koji je u Zagrebu promovirao hrvatsko izdanje svoje knjige Nogomet i politika u Jugoslaviji: Sport, nacionalizam i država (Profil, 2019.).

Nije čudno da je jedan stranac, skoro pa tri desetljeća nakon raspada zajedničke države, prvi pokušao napraviti sintezu nogometne povijesti ovih krajeva. Još manje je čudno da joj je pristupio iz pozicije na kojoj se sport isprepliće s politikom, jer u zemljama vječito posvađanima s vlastitom poviješću ne može biti koncenzusa, ali ni nužnog odmaka da bi se uhvatilo u koštac s tako ozbiljnom stvari kao što je nogomet, na tako ozbiljan način.

Naučivši jezik, proučivši arhive i privatne zbirke, proputovavši od srbijanske provincije do današnjih vinograda na otoku Visu gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata obnovljen Hajduk, naravno da je ostao impresioniran dubinom i moći priče o splitskom klubu. Također ga se dojmio i centralni paradoks današnjeg Hajduka u tom kontekstu — njegovo je nasljeđe unikatno u svjetskim okvirima i mnogi bi bogatiji klubovi ‘ubili’ za barem dijelić takvog, ali je istovremeno još i danas praktično tabu-tema kako među Hajdukovim navijačima, tako i u samom klubu, ali i u najvećem dijelu nacionalnih medija.

Kad se u rujnu ove godine navršavalo 75 godina od utakmice u Bariju između Hajduka NOVJ i selekcije britanske vojske, Telesport nije ništa objavio o tome jer htjeli smo vidjeti hoće li se netko, itko drugi, toga uopće sjetiti. Nije. Jedino je sam klub potkraj dana na svojoj službenoj stranici objavio tekst o toj povijesnoj epizodi. I volio bih reći da je barem taj goli, jadni minimum obavio samoinicijativno, bez ičije intervencije, ali to, siguran sam, ne bi bila istina. Tekst koji je objavio bio je apsolutno identičan onome pet godina ranije iz tipkovnice klupskog kroničara Jurice Gizdića, samo je u njemu bio promijenjen redni broj obljetnice.

Tijekom tih pet godina tišine — a, naravno, i ranije — mnogo sam puta čuo argument da Hajduk ima “ozbiljnijih problema” i “pametnijeg posla” od prekapanja po vlastitoj prošlosti, pogotovo onoj s ideološkim predznakom, te da se u ime jedinstva i “duge ceste” mora fokusirati na budućnost. Insistirati na tom, očito kontroverznom dijelu nasljeđa ne samo kluba, nego i zajednice, pa i regije iz koje je izrastao u ono što danas jest bilo je naprosto nepoželjno i redovito je značilo riskirati da ćeš biti prokazan kao “jugonostalgičar” ili “komunjara”, da ne izvlačimo sad neke teže klasifikacije. Kako to obično biva, radilo se samo o preslici šire društvene stvarnosti, u kojoj nas samoprozvani napredni elementi godinama uvjeravaju kako je nazadno uopće pričati o prošlosti jer to znači da si opterećen njome i da se ne možeš “maknuti dalje od partizana i ustaša”.

No, dok su jedni tako imali ozbiljnijih problema i pametnijeg posla, kod drugih su povijesni revizionizam i relativiziranje uzeli toliko maha da je, malo-pomalo, postalo ‘normalno’ negirati i prešućivati civilizacijske stečevine ugrađene i u Ustav. U shizofrenoj realnosti u kojoj Grad Split planira podizanje spomenika ustaši postalo je ‘normalno’ i to da se među navijačima, primjerice, propagiraju ratni zločinci iz posljednjih dvaju ratova, a da nitko iz kluba na to ne reagira niti se od toga ograđuje.

Postalo je ‘normalno’ sramiti se vlastitog nasljeđa toliko da ono za što se Hajduk borio ostaje zatajeno i prešućeno i da se mora pojaviti nekakav Britanac kako bi, neopterećen partizanima i ustašama, udivljeno i u nevjerici iznosio to na vidjelo. Da, naravno, prošlost nije ni crna ni bijela nego se presijava u barem 50 nijansi sive, ali ovo što smo od svoje napravili velika je sramota. A vi koji zaboravljate to čudesno nasljeđe i borbu za slobodu svojih (pra)djedova stvarno niste ni zaslužili više od toga da vam na izbor, umjesto ideala, ostaju tek dva zla od kojih ćete birati manje.

Sretan vam Božić. I nogomet narodu.