Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Pitanje nasljeđa

Zašto Zidaneov Real Madrid ne spada među najveće momčadi u povijesti

U jednoj zemlji, u jednome gradu, postoji jedan kvart a u njemu jedan park. I bio bi to tipični, ni po čemu osobiti parkić u ni po čemu baš osobitom kvartu, vrlo sličan mnogim parkovima koje ste mogli vidjeti posvuda u Europi, da grad u kojemu se nalazi nije Zagreb; točnije, zapravo, da zemlja nije Hrvatska. Jer u njoj je ono što se smatra ‘tipičnim’ ponešto drugačije i osobitije nego na mnogim drugim mjestima.

Znam da sam prije nekoliko tjedana u ovoj kolumni pisao o nečemu donekle sličnom, koristeći livadu koju gledam sa svog balkona kao metaforu za društvo. Razumijte me – posljednjih mjeseci jako puno radim, sve od kuće, a imam i malo dijete s kojim bih najradije provodio svaki slobodni trenutak. Možda život glavnog urednika Telesporta zamišljate mrvicu glamuroznijim, ali on je zapravo kombinacija sjedenja pred laptopom, buljenja u neki od ekrana i onoga što opisuje John Lajoie u pjesmi Stay At Home Dad. Tako da baš nešto i ne izlazim među ljude, a inspiraciju, umjesto na šankovima, večerama i tajnim sastancima s drmatorima, nalazim u prilično banalnoj svakodnevici.

Relativno često, dakle, s djetetom dolazim u spomenuti parkić. Pozornost su mi privukle škrabotine na drvenim klupama.

Posve tipično za Zagreb i Hrvatsku 2017., na jednoj tako piše „dINAMO“ (s onim stiliziranim ‘d’ iz klupskog grba); na drugoj, malo dalje, istom bijelom bojom „UBI SRBINA“ (s onim stiliziranim ušatim ‘U’), a na trećoj, još malo dalje, „JEBOTE BOG“ (bez ikakve stilizacije). Djeca se igraju oko tih klupa na svojim klackalicama, ljuljačkama i toboganima, njihovi roditelji, bake, djedove i dadilje sjede na njima i nikome, kako se čini, ne smetaju natpisi koji su ondje već mjesecima. Ako ih uopće registriraju, vjerojatno ih promatraju kao nešto svakidašnje, tipično i normalno. Na nekoj četvrtoj klupi ili kanti za smeće zacijelo piše i Mamićevo ime, ali to ja više ne primjećujem.

No, kad se neko vrijeme krećete u relativno malom prostoru, a hajlajt društvenog života vam predstavlja odlazak na niželigašku utakmicu ili prosvjed (s djetetom, dakako), onda počnete razmišljati i o takvim banalnostima. Što ono što se smatra ‘tipičnim’ govori o nama kao društvu? I koje poruke ostavljamo u nasljeđe novim generacijama ako njihove misli okupiraju (nepismeni) pozivi na ubojstvo pripadnika drugog naroda i spolno općenje s religijskim vrhovnim bićem? I je li to veći razlog za zabrinutost nego da je, primjerice, suprotno – da škrabotine sugeriraju snošaj sa Srbinom, a ubojstvo Boga?

Kad postanemo roditelji, svi mi maštamo o tome, kako je to izrazio Danny u kultnom filmu Withnail and I, „to tutor it in the ways of righteousness, and procure some uncontaminated urine“. Okej, barem o ovom prvom: voljeli bismo prenijeti na dijete neke vrijednosti u koje sami vjerujemo, podučiti ga na putu spoznaje i biti u svakom slučaju bitan utjecaj na njegov intelektualni razvoj. Pogotovo ako se radi o nečemu što nam je u životu bitno i što pratimo, pa si utvaramo da nešto o tome i znamo.

Ljudi često kažu da su rezultati jedini mjerodavni, da će rezultat biti jedina stvar koju ljudi pamte 10 godina kasnije, ali to nije istina

Odabrao sam klupu bez ijednog od natpisa koji mi se ne sviđaju, sjeo i letimično pregledao timeline na Twitteru, jednim okom motreći dijete. Jedan strani kolega napisao je: „Što ću sinu reći kad me bude pitao – tata, kakav je bio taj Real Madrid koji je prvi dvaput zaredom osvojio Ligu prvaka? Boring as fuck, son.“

Iskreno govoreći, bilo mi je to jako glupo od njega – a valjda je to i sam shvatio, jer je u međuvremenu izbrisao tweet – jer ne mislim da je ovaj Zidaneov Real Madrid dosadan. Samo mi je možda mrvicu… Pa, kako to najbolje reći… Neupečatljiv.

Nemojte, molim vas, da opet počinjemo o onome kako je objektivnost u novinarskom poslu iluzija – jer novinari su ljudi, a ljudi su subjekti, ne objekti. Naravno da je ovaj Real velika, fantastična momčad i da je zasluženo osvojio naslov. Implicirano pitanje nije, međutim, to – nego po čemu ćemo ga pamtiti i gdje je njegovo mjesto u nekom zamišljenom panteonu najboljih klupskih momčadi svih vremena.

Nekim je ljudima rezultat sve i sva, be-all and end-all; nogomet (pa valjda, posljedično, i svijet) gledaju samo kroz taj, jedini praktično mjerljivi način.

Međutim, rezultat nije sve.

Barem ne kad je u pitanju nasljeđe. Pa čak ni ako se pokušavamo odmaknuti od čisto subjektivnog rezoniranja i sagledati ono što je uistinu bitno za, jelte, generacije koje dolaze.

Sa sličnim sam se problemom susretao u svom prošlom životu glazbenog kritičara kad bi trebalo izabrati najvažnije albume ili izvođače u nekom duljem vremenskom periodu, pa čak i – nedajbože – svih vremena. Svatko od nas ima neke favorite, koji mogu biti i posve opskurni ili čak trash – poput, recimo, ovog mojeg:

Onda postoje neki kultni izvođači – kao što su, recimo, Stereolab ili Do Make Say Think – privrženost prema kojima dijelimo s većim brojem ljudi, ali su široj javnosti slabo poznati. Pa postoje takvi za koje postoji relativni konsenzus da su podcijenjeni i prekasno revalorizirani, kao na primjer Neutral Milk Hotel; pa postoje oni koji jesu i ranije priznati, ali vi i još neki ljudi smatrate da su bitniji nego što im se pridaje važnost – poput, recimo, Portisheada. Na kraju, na razini desetljeća kao najvažniji ostaju neupitne vrijednosti npr. Radiohead, ili na razini svih vremena klasici Beatlesa, Stonesa ili The Clasha. Makar je zapravo vrlo upitno jesu li oni zaista bili važniji i utjecajniji na popularnu glazbu od, primjerice, Britney Spears, Michaela Jacksona ili Madonne, ili je sve samo posljedica utjecaja rock-centrične glazbene kritike.

U sportu – bilo kojem sportu – ogromna je prednost to što je kompetitivan, pa postoje realno mjerljivi aršini veličine; možete osobno simpatizirati i romantizirati bilo koju momčad iz bilo kojeg razdoblja, možete govoriti o podcijenjenim, nesretnim, ovakvim ili onakvim ekipama, ali ne možete ih svrstavati među najveće ako nikad ništa nisu osvojile.

No, da biste pričali o njihovu nasljeđu i važnosti u sportskoj povijesti, morate uzeti u obzir i druge kriterije.

O tome je, primjerice, prije nekoliko godina pisao Gabriele Marcotti u engleskom The Timesu, citirajući Realova velikana Jorgea Valdana.

„Ljudi često kažu da su rezultati jedini mjerodavni, da će rezultat biti jedina stvar koju ljudi pamte 10 godina kasnije, ali to nije istina“, rekao je Valdano. „Ono što ljudima ostaje u pamćenju je potraga za veličinom i osjećaji koje izaziva. Sjećamo se AC Milana Arriga Sacchija više nego Capellova Milana, iako je Capellov Milan bio uspješniji. Također, nizozemski totalni nogomet 1970-ih je legendaran, daleko više nego onaj zapadnonjemački, koji ga je pobijedio u finalu 1974. Radi se o potrazi za savršenstvom. Znamo da ne postoji, ali naša je obveza prema nogometu i, možda, prema čovječanstvu da mu težimo. To je ono što pamtimo. To je ono posebno.“

Arrigo Sacchi, koji je 1989. i 1990. uzeo dva europska naslova zaredom s AC Milanom, jednom je ispričao svoj razgovor s Marcom van Bastenom, koji ga je nakon zajedničkih dana pitao zašto je bilo važno ne samo pobijediti, nego i vrhunski igrati. Naveo mu je ondašnje izbore najrelevantnijih europskih medija, France Footballa i World Soccera, koji su njegov Milan svrstali u sam vrh najvećih momčadi ikada.

„Nisam to radio zato što sam htio pisati povijest“, rekao je Sacchi. „Radio sam zato jer sam htio pružiti ljudima užitak, a da taj užitak ne dolazi iz pobjeđivanja, nego iz svjedočenja nečemu posebnome. Napravio sam to iz strasti.“

Ili, kako je to rekao davnašnji američki sportski novinar Grantland Rice, čije je ime nosio jedan od najboljih sportskih sajtova zadnjih godina:

For when the One Great Scorer comes

To mark against your name,

He writes – not that you won or lost –

But how you played the Game.”

Uz trofeje, bitno je sagledati koliko je momčad bila dominantna, inovativna i – ako hoćete – avangardna za svoje vrijeme, koliko je imala utjecaja na nogomet općenito. U povijesti Kupa/Lige prvaka, imali smo najprije Real Madrid, preteču kasnijih Galacticosa, koji je osvojio pet uzastopnih titula između 1956. i 1960., pa Benficu Bele Guttmanna, koja ju je uzela sljedeće dvije sezone; pa Grande Inter pogonjen catenacciom, pa dominaciju Ajaxa i Bayerna, koji su u 1970-ima uzeli svaki po tri uzastopna naslova; imali smo Liverpoolov kontinuitet u 1980-ima i nešto slično u Unitedu Fergusonove ere; imali smo briljantni i kratkotrajni bljesak LVG-ova Ajaxa u reinterpretaciji totalnog nogometa, Milan s kraja 1980-ih i prve polovice 1990-ih i senzacionalnu Pepovu Barcelonu

I još mnogo njih – kako ‘ružne’, pragmatične i ‘partizanske’ pobjednike poput Mourinhova Intera ili Di Matteova Chelseaja, tako i ‘divne’ gubitnike u Kloppovoj Borussiji i Simeoneovu Atleticu.

Zato su me upravo osupnuli rezultati ankete na internetskoj stranici španjolske Marce, gdje je čitateljima pruženo na izbor sedam momčadi koje su ponajviše obilježile europsku klupsku nogometnu povijest. Tih sedam su: Sacchijev AC Milan, Cruyffov ‘originalni’ Ajax, Guardiolina Barcelona, Cruyffov ‘Dream Team‘ u Barceloni, Bayern iz sredine 1970-ih, peterostruki uzastopni europski prvak Real Madrid iz druge polovice 1950-ih te današnji, Zidaneov Real. U trenutku pisanja je uvjerljivom većinom, s 63 posto glasova, vodio ovaj posljednji.

Znam, takve su ankete potpuno irelevantne i tupave, dobar dio ljudi koji u njima glasaju je intelektualni ekvivalent klinaca koji pišu ‘Ubi Srbina’ po klupama u mom parku, ali… Zar stvarno?

Za mene osobno, u eri Lige prvaka kandidati za najveće ikad mogu biti jedino onaj nevjerojatni LVG-ov Ajax i još nevjerojatnija Pepova Barca. Time ne omalovažavam ostale pobjednike – ali ovdje govorimo o apsolutno najboljima od ionako najboljih. Naivno se nadam da ne moram objašnjavati zašto, ali ako mislite drugačije, volio bih čuti argumentaciju. To što je Zidane s Realom prvi uzeo dva naslova zaredom, smatram tek (ne)sretnim spletom okolnosti. Bili su najbolji ove sezone, premda nije uvijek tako izgledalo, briljantno su dobili to finale i veliki su šampioni, ali – što ćete reći djetetu kad vas pita kakav je zapravo taj Real bio? Što nam ostavlja u nasljeđe?