Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Pitanje života ili smrti

Zvali su je Blue Girl. Umrla je za nogomet

Zvali su je Blue Girl.

Tako se zapravo sama nazvala jer njen život se vrtio oko nogometa, a plavi Esteghlal, jedan od dvaju najvećih teheranskih i iranskih klubova, bio je najvažnija stvar u njemu. Godinama je Blue Girl, pravim imenom Sahar Khodayari, u tajnosti pohodila Esteghlalove utakmice, najčešće prerušena u navijačku periku i dugi ogrtač plave boje. Išla je potajno jer ženama je u Iranu zabranjen posjet muškim nogometnim utakmicama.

U ožujku ove godine razotkrivena je kad je pokušala ući na utakmicu protiv Al-Aina iz Abu Dhabija (da, onog kluba koji su ranije trenirali Zlatko Dalić i Zoran Mamić, a trenutno ga vodi Ivan Leko, ali to nije sad bitno). Privedena je, a početkom ovog mjeseca ju je iranski Revolucionarni sud osudio na šest mjeseci zatvora.

Sahar Khodayari spalila se na ulici ispred suda, prosvjedujući protiv takve odluke.

Tjedan dana kasnije, u javnost su izašle vijesti o njenoj smrti u bolničkom krevetu od posljedica opeklina trećeg stupnja koje su joj pokrivale 90 posto tijela. Hashtag #BlueGirl proširio se društvenim mrežama poput požara, skretajući pozornost nogometnih fanova diljem svijeta na zabranu s kojom se iranske žene bore već skoro 30 godina i pozivajući FIFA-u na hitno djelovanje.

Blue Girl je bila spremna dati sve. Za šansu da njeni život i smrt konačno prekinu zlokobni krug licemjerja i kukavičluka

Oglasili su se mnogi iz nogometnog svijeta, poput Garyja Linekera i FC Barcelone; Chelseajeva nogometašica i švedska reprezentativka Magdalena Eriksson objavila je svoju fotografiju u dresu s natpisom na leđima “I am playing for my girls in Iran”; Esteghlal, ali i njegov ljuti rival Persepolis započeli su treninge minutom šutnje za Blue Girl, a Andranik Teymourian, bivši kapetan reprezentacije s više od 100 nastupa za Iran, dao je izjavu u kojoj kaže: “Doći će dan kad će se najveći teheranski stadion zvati Sahar”.

Žene u Iranu posljednji su put 5. listopada 1981. slobodno mogle ući na stadion koji je dvije godine prije toga — o, ironije li — preimenovan u Azadi, što na perzijskom znači “sloboda” i koji prima blizu 80.000 ljudi, iako je u mnogo navrata imao i veći posjet (doigravanje za plasman na Svjetsko prvenstvo 1998 protiv Australije gledalo je 128.000). Do 1979. su žene i muškarci uživali više-manje iste građanske slobode, ali Islamska revolucija i vladavina ajatolaha Ruholaha Homeinija promijenile su sve. Homeini je 1987. dopustio ženama gledanje televizijskih prijenosa nogometnih utakmica, ali zabrana dolaska na stadione je ostala do današnjeg dana.

Kao što će vam reći svaki od hrvatskih trenera koji su ondje radili, Iran je zemlja zaluđena nogometom. Borba za jednakopravni pristup igri ondje se u zadnjih 20-ak godina prometnula u važnu javnu temu, kaže iranski kolega koji nije želio da mu spomenem ime jer radi u mediju u kojem bi mogao imati problema kad bi se saznalo da “prodaje pamet na Zapadu”; ona je, uostalom, i tema poznatog i hvaljenog filma Offside redatelja Jafara Panahija. Žene (a i poneki muškarci) povremeno prosvjeduju ispred Azadija, neke od njih redovito se pokušavaju provući prerušene poput Sahar i noseći lažne brkove i brade, a unazad nekoliko godina su i formalno organizirane u inicijative kao što je Open Stadiums. Nakon što je Saudijska Arabija nedavno maknula sličnu zabranu, Iran je, tvrdi Amnesty International, jedina zemlja u svijetu koja ženama zabranjuje da uživo gledaju nogomet.

U međuvremenu je, pod pritiskom FIFA-e i drugih globalnih organizacija, Iran u nekoliko navrata propustio po par stotina ili čak tisuću-dvije žena na međunarodne nogometne utakmice. U pravilu se radilo o rodbini igrača i dužnosnika ili osobama povezanima s vladom. Događaju se i takve situacije da navijačice gostujućih reprezentacija na Azadiju mogu najnormalnije kupiti ulaznicu i prisustvovati susretu, dok isto nije omogućeno iranskim ženama. Vlada, dakako, tvrdi da je to za njihovo dobro: Mahmoud Vaezi, šef kabineta iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, izjavio je da ne vidi problem s ženama na stadionima “ukoliko je atmosfera na njima prikladna… Ali s toliko puno ružnih izraza i nasilja među navijačima, to nije preporučljivo”.

Lako je upasti u zamku prosuđivanja stranih kultura s pozicije lažne moralne superiornosti zapadnjačkog civilizacijskog kruga, ne znajući pritom dovoljno o specifičnostima tamošnjeg kulturnog razvoja, društvenog ustrojstva i, osobito, vjerskih pozicija koje ga prožimaju. Međutim, ovdje se ne radi o tome.

Zakone ne pišu bogovi, nego političari, a u Iranu to znači muškarci. I nijedno društvo ne može biti slobodno ako si u njemu država uzima za pravo suditi o tome što je za njene građane preporučljivo ili prikladno. Ova konkretna zabrana čak niti ne postoji kao pisani zakon, ali se svejedno primjenjuje; već gotovo tri desetljeća u Iranu postoji efektivna segregacija koja iz mnogih područja javnog života udaljuje polovicu stanovništva — ili, ako hoćete, više od 40 milijuna žena — a nogomet je samo jedan od najvidljivijih primjera za to.

No, ako vam se pozicija iranske politike čini vrijednom prijezira, što onda tek reći za FIFA-u? Krovnu nogometnu organizaciju koja u samom svom statutu ima odredbu koja isključuje bilo kakvu diskriminaciju, ima i alate da bilo koji nacionalni savez primora na njeno poštivanje ili ga izbaci iz svog članstva. I ima ih tolike godine, a ne čini zapravo ništa. Krv Sahar Khodayari, iranske Blue Girl, uvelike je i na njenim rukama.

Može vam se sve ovo činiti banalnim — ne’š ti, ne mogu na utakmice — ali upravo u banalnosti  i jest poanta.

Jeste li se ikad upitali što biste bili spremni napraviti za ono što volite najviše mimo svojih najbližih? Možete li uopće zamisliti da vam brane pristup tome, i to ne zbog nečega što ste napravili, nego zbog onoga što jeste? A to je u ovom slučaju naprosto — žena. Možete li zamisliti da čitav vaš život prolazi, a da ne možete imati — vidjeti, biti — ono što drugi oko vas uzimaju zdravo za gotovo, a oni to mogu iz čisto bioloških razloga? I da se nitko tko može utjecati ne založi da se to promijeni; koliko je to nepravedno, grozno i glupo? Koliki su cinizam, bešćutnost, kukavičluk i licemjerje tu na djelu?

Blue Girl je bila spremna dati sve.

I možda će je tamošnje vlasti na kraju prozvati neubrojivom — ne’š ti, kome je nogomet toliko bitan? — kao što su, po svemu sudeći, i njenu smrt nekoliko dana skrivali, ne obavijestivši o tome ni obitelj prije nego što je bez prisustva javnosti bila pokopana, jer tako se to ondje i inače radi kad postoji ‘rizik’ od masovnih okupljanja. Ali za mnoge u Iranu, kaže moj kolega koji želi ostati anoniman, njena smrt “nosi odjek onoga što je prije četvrt stoljeća napravila Homa Darabi”. A ona je bila psihijatrica školovana u Americi koja se vratila u Iran te se 1994. spalila na teheranskoj ulici prosvjedujući protiv odredbe o propisnom odijevanju žena, vičući pritom “Smrt tiraniji! Živjela sloboda! Živio Iran!”

Čuvena izjava Billa Shanklyja da je nogomet “puno više” od pitanja života i smrti ima smisla kad je stavite u kontekst toga da njegove priče i legende premašuju vijek običnog čovjeka i ostavljaju trag u vječnosti, postajući tkivo od kojeg je satkana naša svakodnevica i vežući se, pa nekad i uzrokujući promjene koje se osjećaju kroz više od samo jednog naraštaja.

Za Blue Girl je nogomet doista bio pitanje života ili smrti, a njen očajnički čin i tragična sudbina su postali i više od toga i zato su tako dirnuli ljude. Blue Girl je umrla za nogomet. Za šansu da njeni život i smrt konačno prekinu zlokobni krug licemjerja i kukavičluka te da u bliskoj budućnosti svi koji to želimo u nogometu uživamo jednako, bez obzira na biološko ili bilo kakvo drugo uvjetovanje. Ona nije samo iranska heroina, nego i simbol svih potlačenih, diskriminiranih i ponižavanih u nogometu, kakvih je i danas puno, na ovaj ili onaj način.

U pravu je kapetan Teymourian, “sloboda” je danas ukaljana riječ, a revolucionare gledamo kao luđake, ali Azadi se jednom možda doista bude zvao Sahar.

Jer sloboda se sad zove njenim imenom.