Taj me se strip dojmio dovoljno da ga pamtim i sad, četiri i pol godine kasnije; točnije, da ga se sjetim u ovo doba bez utakmica, bez koncerata ili partyja, bez izlaska u restorane, kafiće i pubove s obitelji i prijateljima. Istina, zadnjih sam godina, otkako imam malu djecu, drastično smanjio sa svim time, a ionako radim od doma i zna mi se dogoditi da po tjedan ili dva ne izađem iz kvarta, tako da mi aktualno stanje možda i ne pada toliko teško kao nekome drugome. Pa ipak, osjećam tjeskobu i zakinutost koje proizlaze iz ovakve izolacije. Ne samo na privatnom, nego i na poslovnom planu.

Teče sedmi tjedan otkako smo na Telesportu objavili posljednji tekst koji se odnosio na neku tada aktualnu, večer ranije odigranu utakmicu. U tih mjesec i pol dana nastavili smo izbacivati sadržaje uobičajenim tempom, a da zapravo ni sami ne znamo kako.

Jednom kad sudac da znak za početak, sva pravila i preporuke o socijalnom distanciranju prestaju važiti, naprosto zato jer su nespojiva s igrom

U redu, bilo je nešto više retro i ‘graničnih’ tema nego inače; bavili smo se, istina, dosta i onima tipa “što sad?”, a domaća nogometna scena dokazala je da joj ne treba actual nogomet da bi nastavila proizvoditi nebuloze i afere s plaćama, TV pravima i sramotnim medijskim kampanjama protiv pojedinih trenera, igrača i klubova.

No, naravno, prihodi su pali; pala je i posjećenost, kao i reach na društvenim mrežama, iako ste mnoge od tekstova koje smo objavili nagradili čak i neuobičajenim obiljem lajkova, na čemu smo vam doista zahvalni. I što se nas samih tiče, vjerojatno bismo dosta dugo mogli nastaviti ovako, ali temeljno pitanje koje se u našem području djelovanja postavlja ide dalje i dublje od materijalne ili, pak, kreativne održivosti: kakvog smisla ima proizvoditi sadržaj vezan uz sport u svijetu u kojem sporta nema?

Nešto se vrlo brzo mora početi igrati, inače će se sve ovo pretvoriti u naganjanje duhova. U pričanje priča o nečemu što ne postoji.

Prvi potez povukla je Bundesliga.

Dok je u susjednoj Nizozemskoj sama vlada odlučila presjeći svaku raspravu o povratku nogometa prije 1. rujna, u Njemačkoj su se, kako se čini, uspjeli usuglasiti oko toga da opet počnu igrati — i to već 9. svibnja, iako taj plan još čeka konačnu potvrdu politike.

Nijemci, naravno, imaju riječ za sve, pa tako i za ono što im se dogodi samo jednom. Utakmica Borussije Mönchengladbach i 1. FC Kölna, odigrana 11. ožujka ove godine, u posljednjem nogometnom tjednu prije zamrzavanja nogometa, bila je prva u povijesti Bundeslige odigrana bez nazočnosti gledatelja na stadionu. Das Geisterspiel: igra/utakmica duhova. I tu će neformalnu egidu dobiti svaka sljedeća koja se do kraja sezone odigra, jer sve će — ironično za ligu koju se kolokvijalno naziva ‘narodnom’ i u kojoj je članska i navijačka masovnost jedna od glavnih aduta — biti igrane pred praznim tribinama.

Ne, doduše, u potpunosti: prethodno je izračunato da je za realizaciju utakmice bez publike koja će biti prenošena na televiziji potrebna prisutnost minimalno 240 ljudi, što je naknadno ‘zaokruženo’ na 322: od toga su 98 igrači, treneri, suci i medicinsko osoblje, 115 novinari i različiti službenici na tribinama te 109 pripadnika osiguranja i osoblja uključenog u produkciju televizijskog prijenosa. Svi će oni morati biti opsesivno testirani na Covid-19, što u javnosti povlači pitanje je li zaista nogomet na listi prioriteta kad je testiranje u pitanju, ali Christian Seifert, glavni operativac lige, naglasio je kako će ‘zauzeti’ svega 0,4 posto nacionalnog kapaciteta testova.

Nijemci kao Nijemci, naravno, već imaju spreman i kataloški detaljan priručnik o organizaciji i provedbi takvih utakmica. Specijalni task force za sportsku medicinu predvođen glavnim liječnikom reprezentacije dr. Timom Meyerom izradio je upute o sigurnosti i higijeni na 40-ak stranica koje popisuju sve od načina dolaska momčadi na utakmicu, preko odsjedanja, do izlaska na teren.

Tako se precizira da igrači trebaju dolaziti u nekoliko prethodno dezinficiranih vozila, da ne koriste švedske stolove i wellness centre u hotelima i da dugmad na liftovima ne pritišću kažiprstom nego laktom, čak je preporučena i optimalna temperatura i vlažnost u njihovim sobama; press konferencije odvijat će se u virtualnom prostoru, momčadi neće istovremeno izlaziti na zagrijavanje i neće biti rukovanja prije početka utakmice.

Ali jednom kad sudac da znak za početak, sva pravila i preporuke o socijalnom distanciranju prestaju važiti.

Francuski filozof Jacques Derrida jednom je navodno proglasio kako “iza aut linije nema ničega”; ovdje imamo apsurdnu inverziju tog njegova aforizma, odnosno situaciju da unutar nogometnog terena pravila ponašanja izvanjskog svijeta ne vrijede, naprosto zato jer su nespojiva s igrom. Čak i nakon što iz nje uklonite element prisutne publike i zabranite ljudima ne samo dolazak na stadion nego i — prema najavama — okupljanje ispred njega, u igri i dalje već po samoj prirodi stvari ostaje inherentna ljudska, fizička bliskost.

I upravo taj apsurd nam možda najjasnije predočava to čega nas točno ova korona-kriza lišava — kako sad, tako dijelom i ubuduće, barem na neko vrijeme.

Da, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji možete u sigurnosti vlastitog doma uživati u nogometu (jednom kad se vrati barem na ovaj način), u muzici, filmu, serijama; možete naručiti jelo iz restorana i opijati se do mile volje sami ili s ukućanima. Možete čak i raditi od doma, a da se to možda uopće i ne odrazi na kvalitetu obavljenog posla.

Međutim, gotovo sva iskustva koja su nas kao vrstu oblikovala proizašla su iz socijalnog kontakta.

Sve one glavne, ali i sporedne stvari koje kreiraju život vrijedan življenja nastaju iz bliskosti. Netko je mora odraditi na terenu, pred kamerama, u studiju da bismo mi mogli uživati u rezultatima, pa čak i ako nikad ne poželimo kročiti na utakmicu omiljenog kluba ili na koncert omiljenog izvođača; konzumiranje najukusnijeg dostavljenog obroka svodi se na ne puno više od ispunjavanja fiziološke potrebe ako je lišeno usluge i ugođaja restorana, a oduzimanje društvene funkcije uživanja u piću stavlja vas na put alkoholizma.

Praktično svi temelji naše civilizacije postavljeni su na međuljudskom kontaktu i bliskosti kakvu tehnologija ne može nadomjestiti. Rukovanju. Zagrljaju. Razmjeni tjelesnih tekućina. Možemo se neko vrijeme sustezati od toga, ali život se, prije ili kasnije, mora nastaviti.

I dok se, primjerice, u Americi — gdje je predsjednik Donald Trump nedavno izjavio kako mu je “dosta gledanja 14 godina starih utakmica” — vode rasprave oko toga je li moralno izložiti sportaše i njihove bližnje zdravstenim rizicima samo za našu vlastitu zabavu i privid ‘normalnosti’, u Njemačkoj su odlučili prijeći na iduću fazu naizmjenične strategije borbe protiv koronavirusa koju je Tomas Pueyo nazvao “Čekić i ples”. ‘Čekić’ se ondje pokazao relativno uspješnim u ograničavanju širenja virusa, pa je sada vrijeme za ples, odnosno za suživot s njim. Sa svim svojim ograničenjima, apsurdima i nedvojbeno financijski motiviranom pozadinom, što ne propuštaju naglasiti navijačke udruge koje se protive ovakvom nastavku Bundeslige.

Christoph Biermann je u magazinu 11 Freunde to nazvao “plesom u betonskim cipelama”, i u pravu je; nogomet će se parcijalno vratiti i u startu ćemo biti ekstatični zbog toga. Ubrzo ćemo, međutim, shvatiti da živimo u kući duhova i da to što gledamo nije ‘normalno’ — i nećemo biti sretni sve dok egzorcizam ne bude potpun.

Koliko će vremena proći do toga? I hoće li se to ikad zapravo dogoditi?