Jer, naravno, ništa više danas na ovom svijetu ne postoji što nije prethodno zamijećeno, opjevano, snimljeno, viđeno i doživljeno; i uzalud slonovsko pamćenje i kataloško znanje navođenja presedana i pra-primjera kad će se uvijek naći netko tko će reći kako je “isto to” već postojalo još davnijih dana u nekoj bruklinskoj garaži ili u sovjetskoj drugoj nogometnoj ligi, ali nije bilo prepoznato. Danas se svaki korak naprijed — ili u stranu — preispituje sa stanovišta kompletne civilizacije i mi smo, želimo li stati iza nečega naizgled novog i progresivnog, primorani nositi se s grijesima i krivim prosudbama čitavog ljudskog roda.
Pa ipak, ponekad — jako, jako rijetko — pojavi se netko ili nešto što rješava superkomplicirani algoritam ‘ispravnosti’ suvremenog hypea. Ne zato što nije ranije viđeno, nego baš suprotno — zato što jest bilo viđeno, na pravim mjestima i u pravo doba, ali je vremenom dovoljno zapalo u sjenu, steklo patinu mistike te zaradilo vremenski prozorčić u kojem će u svom revivalu biti gotovo univerzalno štovano prije nego što sasvim prijeđe u mainstream i komercijalizira se.
Frenkie de Jong je nešto takvo.
Ajaxov nogometaš za kojeg bi danas, po zadnjim dostupnim informacijama, klubovi kao što su Paris Saint-Germain, Barcelona i Manchester City bez razmišljanja pljunuli 80 milijuna eura, i to ako ga mogu dovesti odmah ove zime, za današnju je nogometnu industriju postmoderni ekvivalent Beatlemanije u 1960-ima. Kao proizvod, kao ideja, Frenkie de Jong je savršen.
Za mene — kao i za, pretpostavljam, na tisuće drugih koje pale iste stvari i koji su ga upoznali na sličan način — bila je to ljubav na prvi pogled. Početkom ove godine, on je već bio netko o kome se s udivljenjem pričalo na razini (moguće) nove globalne senzacije; videa s njegovim potezima već su bila razasuta po Twitteru, visilo se i na Google Translateu radi prijevoda gospela s nizozemskog poput onog koji potpisuje Frank Heinen i u njemu kaže: “Želim biti Frenkie de Jong”. I nisam morao pogledati nijednu njegovu kompletnu utakmicu da bih se navukao — već na ove isječke iskolačio sam oči i ispala mi je ‘ladica’ u posvemašnjem zaprepaštenju.
To je taj ‘wow faktor’ kao prvi preduvjet hypea. Osjećaj je bio intenzivan, sličan prvom otkrivanju novog, mladog benda koji može postati ogroman. Toliko intenzivan da sam , nakon što sam ga uistinu detaljnije pogledao, besramno napisao: “Vidio sam prošlost i budućnost nogometa sažete u jednu točku koja se zove Frenkie de Jong”. U svoju obranu, mislio sam također više na ideju nego na nogometaša: “Frenkie de Jong je budućnost nogometa. On je — možda ne konkretno on kao igrač, ali svakako kao prototip — ono što ćemo uskoro gledati na najvišoj razini”.
U jednom trenutku pleše s loptom u nogama i usporava vrijeme, samo da bi ga u sljedećem drastično ubrzao i srušio postojeći matrix kao kulu od karata
Ideja je bila “lažna petica” — igrač koji je epicentar kreativnosti iz zadnje linije, kao svojevrsni križanac košarkaškog playa i footballskog quarterbacka transplantiran na nogometni teren. Igrač izgrađen na povijesnim utjecajima što sežu najmanje do jugoslavenske tradicije tehnički potkovanih centarhalfova i libera koja je i samom Ajaxu dala prvog takvog, Velibora Vasovića, a preko Franza Beckenbauera doživjela svoju punu afirmaciju. Arie Haan, Ajaxova ikona iz 1970-ih koji je igrao protiv Kaiser Franza, negdje je u to vrijeme, također prilično besramno, izjavio: “De Jong je bolja verzija Franza Beckenbauera, jer ima brzinu i lakoćom dodaje loptu”.
Tu vam je drugi i treći noseći stup hypea: De Jong predstavlja oživljavanje jedne od najuzbudljivijih ideja u povijesti nogometa i njenu reintepretaciju u suvremenom kontekstu, a pritom ima i najbolji mogući pedigre za takvo nešto. Premda ovaj 21-godišnjak zapravo nije produkt Ajaxove škole. Rođen je u blizini Rotterdama i njegovi roditelji, koji su mu dali ime po svom omiljenom bendu Frankie Goes to Hollywood, Feyenoordovi su navijači; Frenkie je, međutim, rastao kroz sustav kluba Willem II iz Tilburga i u Amsterdam stigao tek po punoljetnosti. I tek je prošle godine počeo redovito igrati za Ajax, a tek u prosincu 2017. je prvi put zaigrao u obrani, što je zakotrljalo priču.
Postoji još jedan element njegove igre, onaj koji ujedno odražava i bitnu crtu njegova karaktera, koji sve diže na još višu, cutting edge razinu. Frenkie je nonkonformist, pobunjenik koji ide kontra uvriježenih mudrosti i onoga kako bi se današnji nogomet ‘trebao’ igrati. On uzima loptu na rubu vlastitog šesnaesterca i kreće u munjeviti, riskantni dribling kako bi osvojio prostor i demarkirao nekog od suigrača — a to je nešto što se, jebemu, ne radi.
Pogotovo se ne radi u nizozemskom nogometu, gdje je “Niet pingelen!”, ne driblati, jedna od prvih zapovjedi u radu s mladima. Ondje nikad ne bi onaj famozni Cruyffov okret nazvali pinglanjem, jer on je prije svega učinkovit i ekonomičan; ako se izvede kako treba, igrač će njime osvojiti puno prostora, a upravo je to sama bit nacionalnog nogometa, kao i kulture. Nizozemci su kroz povijest morali naučiti biti izrazito ekonomični i fleksibilni s prostorom u svojoj maloj i niskoj zemlji, otimajući vodi svaki iskoristivi komad tla, i nije nimalo čudno što se upravo ondje razvila nogometna filozofija čije su temeljne vrijednosti prostor, fleksibilnost i ekonomičnost.
De Jongovim riječima: “Igram na intuiciju. Pokušat ću prijeći igrača ma gdje se nalazio na terenu ako vidim da na taj način mogu stvoriti čovjeka viška. Mislim da je pozicijska igra koju u Nizozemskoj volimo postala prenaglašena. Sve se svodi na posjed. Ja volim rizik. Volim dodavanje prema naprijed. Volim avanaturu”.
Slično kao i Arjen Robben, koji je također razvio stil igre koji u samoj suštini ide protiv nacionalne (nogometne) kultue, De Jong se razvijao u manjem klubu gdje ti postulati možda nisu bili tako rigidni. Kad je došao u Ajax, ondje naprosto nisu znali što bi s njim u smislu uloge i pozicije na terenu, usprkos očiglednom ogromnom talentu; klub koji je poznat upravo po tome da vrlo mladim igračima daje šansu trebao je dvije sezone da smisli kako će njega uklopiti u sustav.
A onda, nakon što napokon jest, Frenkie je prošao put od hipsterske i u globalnim okvirima praktički underground senzacije do jednog od trenutno najtraženijih nogometaša na svijetu. Nakon samo par nastupa ove godine postao je nezamjenjiv i u reprezentaciji, dajući značajan obol pri njenom plasmanu u završnicu Lige nacija — prvo mjesto u skupini s Francuskom i Njemačkom — a krivulja njegove tržišne vrijednosti na Transfermarktu izgleda poput tinejdžerske erekcije.
Frenkie. He’s so hot right now. Frenkie.
“Sometimes, when one of De Jong’s outrageous risks comes off, you see him laugh while still on the ball”
Na kraju dolazi ono što je zapravo na početku i u korijenu svega: sav taj hype ne bi imao ni smisla ni dosega da Frenkie de Jong zaista nije fenomenalan nogometaš. On posjeduje najmanje tri elitne vještine, i to odreda one koje su apsolutno krucijalne u suvremenom nogometu i koje ga čine gotovo nebranjivim oružjem za svoju momčad.
Moderni je nogomet konstantna potraga za prostorom. Taktika je na najvišoj razini zadnjih godina toliko uznapredovala, osobito na polju pokrivanja prostora, da je svaki džepić postao dragocjen, o čemu svjedoče i termini kao što su halfspace, koridori, izolacija i drugi koji su relativno nedavno potpuno usvojeni u analitici. Presudno je postalo naći taj space, the final frontier; igrači koji to mogu redovito raditi na individualnoj razini postali su neprocjenjivi.
De Jong to radi na tri različita načina.
Njegov dribling, u kojem ima nešto cruyffovsko po samouvjerenosti i eksplozivnosti kojima u njega kreće, zastrašujuć je. Prema InStatu, on mu uspijeva u čak 82 posto slučajeva, ali važno je napomenuti da je to rijetko kada tek dribling kojim se rješava neposredne opasnosti suparnika koji mu želi oduzeti loptu; upravo suprotno, De Jong često driblingom u punom trku i zavidnom brzinom napada suparnike, neočekivanim promjenama smjera i sprintovima izbacujući ih iz igre — velik dio tih poteza statistika ni ne bilježi kao dribling — i to ne kako bi došao u poziciju za šut ili asistenciju, nego kako bi navukao na sebe suparnika i time demarkirao suigrača kojemu će dodati loptu.
Njegova su dodavanja na gotovo xavijevskoj razini. Prošlog je vikenda u gostima kod NAC Brede upisao njih 103, s 94-postotnom preciznošću; jučer kod AEK-a, u pobjedi koja je Ajaxu osigurala prolazak u drugi krug Lige prvaka, 97 s 90 posto točnosti. A kad procijeni da je pravi trenutak za to, Frenkie lansira svoja teledirigirana duga dodavanja — protiv NAC-a ih je, recimo, pokušao čak 11, od čega je devet našlo metu.
De Jong je igrač od kojeg suparnici strahuju, jer ne znaju što će sljedeće učiniti; on je igrač koji u trenu svojim nevjerojatnim pregledom igre nasilno mijenja suparničku obrambenu strukturu već iz prve trećine terena. I namjerno spominjem tek fragmente statistike, jer suština njegove uloge ne može se izraziti konvencionalnom statistikom — ne samo stoga što često pokušava s riskantnim potezima, nego i zato jer, gledajući ga s loptom duboko u vlastitoj polovici terena, dobivate dojam da potpuno kontrolira situaciju i u glavi vrti stotine mogućih kombinacija.
Pritom je čak manje važno to što ga Ajax više i ne koristi kao ‘lažnu peticu’. Tek je dvaput ove sezone to igrao, puno češće je bio ‘osmica’ ili ‘šestica’. Možda je to zato što su procijenili da je nepredvidivi i impulzivni playmaker poput njega u zadnjoj liniji ipak prevelik rizik, a ondje ionako imaju senzacionalnog Mathijsa de Ligta kao vođu koji se bez problema po potrebi transformira u veznjaka; možda zato jer je De Jong kao veznjak trenutno korisniji. No, bez obzira gdje se nalazio, on se vrati po loptu, preuzme je i projektira napad. Ova opcija s lažnom peticom zadržava svoju (r)evolucionarnu privlačnost, pogotovo ako će ga tijek karijere spojiti s Pepom Guardiolom u Cityju, što se čini najizvjesnijim. Mogli bismo ga uskoro gledati u novoj inkarnaciji totalnog nogometa gdje će igrači tijekom utakmice po laterali mijenjati pozicije…
Gledajte Frenkieja de Jonga i vidjet ćete igrača koji u jednom trenutku pleše s loptom u nogama i usporava vrijeme baš kao u nekoj romantičnoj prispodobi iz starog doba Eduarda Galeana, samo da bi ga u sljedećem drastično ubrzao i srušio postojeći matrix kao kulu od karata; on doista sažima prošlost i budućnost u jednu točku. Posumnjajte u to može li uz sve što radi još i igrati obranu, a on će vam začepiti usta spektakularnim klizećim startom i čistim oduzimanjem lopte ni manje ni više nego, zaboga, N’Golu Kanteu. Upitajte se gdje mu je kraj i što može ostvariti — je li on Put, Istina i Život ili ipak nije — i nema nikakve šanse da ćete moći na to odgovoriti; barem ne još.
Ljepota je trenutno upravo u tome što to ne znamo, a on je netko tko nas nakon dugo vremena u ovom ciničnom dobu spaja u zajedničkom hypeu i osjećaju da je sve moguće.
