Johan Cruyff vodio je mnoge bitke s Talijanima. Ne samo one nogometne, na terenu, nego i one ideološke prirode o tome kako se nogomet može i treba igrati. Kad se krajem 1960-ih počeo pomaljati Totaalvoetbal, vladajuća je ideologija bila nadasve pragmatični catenaccio: on je na klupskoj razini donosio najviše uspjeha i mnogi su ga pokušavali kopirati, oponašati, pretvarajući ga u karikaturu. Totalni je nogomet najprije s Ajaxom srušio i, nakratko se činilo, uništio vladavinu izrazito defenzivnog stila, uspostavljajući nove vrijednosti poput univerzalnosti umjesto specijalizacije i presinga umjesto bunkeriranja — općenito, bio je vjetar slobode koji je provjetrio igru koja se zatvarala u svoje ustajale okvire.
Možda ključna utakmica koja je catenaccio kakav je bio pospremila u povijest bilo je finale Kupa prvaka 1972. u kojem je Ajax s 2-0 pobijedio Inter, temeljito ga nadigravši i porazivši ne samo igrački, nego i ideološki.
No, talijanski difensivisti nisu se predali, samo su se pregrupirali. Onaj izvorni catenaccio praktički se više nije pojavljivao, samo u natruhama, ali pomalo rigidina pozicijska disciplina i filozofija da se uvijek gleda prvenstveno kako ne primiti gol ostali su prožimati talijanski nogomet, kao i igru u drugim zemljama gdje god je njegov utjecaj bio jak. Zato je Cruyff, koji je kroz čitavu karijeru i čitav svoj život stajao u obrani svoje nogometne filozofije, rekao jednu iznimno važnu stvar o svojim ideološkim protivnicima.
“Talijani nas ne mogu pobijediti, ali itekako možemo izgubiti od njih.”
Polufinale nije samo epski, nenormalan uspjeh samo po sebi, nego je, bome, epski — a i nenormalan — i kad se uzme u obzir ono što je Hrvatska odigrala
Te sam se izjave periodički prisjećao tijekom svake utakmice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru, zajedno s Cruyffovom rečenicom koja je uslijedila nakon nje: “dajte im jednu šansu, oni će zabiti dva gola.”
Izuzevši utakmicu protiv Kanade u kojoj je pristup momčadi Zlatka Dalića bio prilično drugačiji i otvoreniji — što je dijelom sigurno bilo i zbog vrlo ranog suparničkog vodstva — Hrvatska je u preostalih pet susreta u Kataru kreirala ukupno tri ‘velike šanse’, kako to definira SofaScore. Učinkovitost pritom nije bila na razini koju Cruyff pripisuje Talijanima, ali nije bila ni loša: tri velike šanse za dva pogotka, čemu odgovara i omjer iz utakmice protiv Kanade — ondje je Hrvatska imala šest velikih prilika i zabila četiri gola. Ne nužno sve iz tih prilika, jasno, ali valjda shvaćate što hoću reći.
Ostatak vremena Hrvatska se redovito postavljala tako da prije svega ograniči suparničke prilike — kako one iz izrađenih napada, tako i one iz kontri. Primarna uloga veznog reda nije bila kreacija prema naprijed nego držanje lopte u posjedu kojim bi se zagušila suparnička kreacija. Kontrola koju je Hrvatska imala u utakmicama proizlazila je iz toga jer je težila tome da u svakom trenutku ima dovoljno igrača iza lopte — veznjaci su ostajali nisko, puno rjeđe se pozicionirajući između suparničkih linija kao most između te prve faze posjeda i ulaska u završnicu — ali ta je kontrola na drugoj strani rezultirala time da Hrvatska naprosto nije stvarala prave šanse.
To nije catenaccio, ali služi istoj svrsi: osiguravanju vlastitog gola i limitiranju suparnika. Možda Hrvatska neće nikoga pobijediti — što u tih pet utakmica mimo Kanade i nije — ali suparnici itekako mogu izgubiti od nje.
Hrvatska je ‘ubijala’ utakmice više-manje pasivnim posjedom, odvlačeći ih u ‘blato’ i uzdajući se u mentalnu čvrstoću svojih igrača da će ih naspoljetku nekako, barem penalima, riješiti u svoju korist. No, suparnici su joj svejedno stvarali dobre šanse: Maroko, doduše, nijednu iz spomente kategorije ‘velikih’, ali Belgija ih je imala čak pet, Japan tri, Brazil četiri, a Argentina šest — dakle, ukupno 18 velikih suparničkih prilika naspram hrvatske tri u tih pet utakmica, s tim da su jedine hrvatske došle protiv Maroka i Japana; Belgiji, Brazilu i Argentini Vatreni nisu stvorili niti jednu. I u svih tih pet utakmica su samo jednom premašili brojku od jednog (1,0) očekivanog gola (xG) — bilo je to u 120 minuta protiv Japana. Ni u jednom drugom navratu nisu došli ni blizu.
E sad, naravno da će neki odmah refleksno reći da je Dalićevo pravo postaviti igru na tako pragmatičan i ziheraški način, i to nitko ne osporava. Pitanje je jedino je li to zaista bilo najbolje što ova Hrvatska može ponuditi.
Suparnicima je i uz svo to ‘ziheraštvo’ svejedno dopuštala dosta prilika — oni su ih (sve do Argentine) promašivali, spašavala je obrana i Dominik Livaković, ali Hrvatska nije imala što promašivati jer svoje prave šanse nije ni imala. I nisu za to krivi napadači, oni koji su inače zabili četiri od šest hrvatskih golova u Kataru, nego činjenica da Hrvatska naprosto nije dolazila u završnicu s dovoljnim brojem igrača da bi suparnicima znatnije zaprijetila. Taktički, fizički, psihološki, kao i tehnički u drugim fazama igre pokazala je dosta na ovom turniru, bilo je itekako i impresivnih individualnih nastupa, ali s ovakvom igrom ne bi zabijao ni Erling Haaland.
I sad će, naravno, odmah skočiti svi ‘kockasti’ navijački branitelji vjere tvrdeći da se isticanjem ovih stvari — dakle, ne niti dojma nego zapravo notornih činjenica — pokušava omalovažiti ogromni uspjeh na Svjetskom prvenstvu. Istina je upravo suprotna.
Još jedan plasman u polufinale za Hrvatsku nije samo epski, nenormalan uspjeh samo po sebi, nego je, bome, epski — a i nenormalan — i kad se uzme u obzir ono što je Hrvatska na ovom Mundijalu odigrala. Izvukla je maksimum iz Dalićevih postavki igre, onih koji su bile praktički iste u svim utakmicama, osim u onoj protiv Kanade. Nije, doduše, mogla pobijediti niti jednu konkurentnu momčad, ali sve do polufinala nije niti izgubila. Ima puno pravo biti ponosna na taj rezultat, a Dalićeve je odluke opravdao rezultat koji je postigao. Dobiti Hrvatsku bio je jedan od najtežih izazova na ovom Mundijalu; uspjela je to tek Argentina s Lionelom Messijem.
Ali isto tako je vrlo lako mogla ispasti i već protiv Belgije u grupi, da ne govorimo o osmini finala i u četvtfinalu — da je samo jedna lopta otišla centimetar lijevo, imali biste veliki problem s tim da nekome objasnite kako je to bilo nezasluženo.
