Jedna od stvari koje me redovito uspiju isprovocirati je često spominjana i nekima omiljena floskula kako politici nema mjesta u nogometu. Vrlo je često korištena na domaćoj sceni kao refleksna reakcija i obrambeni mehanizam nogometne oligarhije kad god joj se zaprijeti ‘isušivanjem močvare’ ili nečim sličnim, ali daleko od toga da je HNS u tome usamljeni primjer, dapače. FIFA, kao krovna globalna organizacija pod čijim okriljem djeluje savez, godinama je i desetljećima koristila istu mantru kao dimnu zavjesu za institucionaliziranje korupcije nevjerojatnih razmjera, a istu ćete krilaticu naći i danas gdje god nađete nekoga sa stvarnom moći u nogometu ili sportu općenito.
A politika je danas u nogometu vjerojatno više nego ikad prije. Lako vidljiva – štoviše, nametljiva – a opet je dobar dio nogometnih fanova uopće nije svjestan.
I samo da odmah na početku kažem: neću vas opet pilat o tome kako je HNS oduvijek bio i ostao pod kontrolom jedne političke partije, objašnjavati kako je politika izbačena iz Hajduka (nažalost, ne i iz Torcide) ili spekulirati o odnosima nekih drugih domaćih nogometnih i političkih aktera. Tko želi shvatiti, shvatit će, a i svi smo već umorni od te maksimalno zatrovane domaće atmosfere.
Zato pogledajmo širu sliku koja je još toksičnija, samo na drugačiji način.
Posljednjih je tjedana u Engleskoj aktualna tema žute vrpce koju na svojoj odjeći nosi menadžer Manchester Cityja Pep Guardiola, kao i različite rasprave oko njegova prava da je ističe na utakmicama. Ugrubo rečeno, vrpca koju Guardiola nosi simbolizira podršku političkim zatvorenicima iz njegove Katalonije koje su aktualne španjolske vlasti lišile slobode . Međutim, neki misle da je ona i više od toga – odnosno, da je podrška nezavisnoj Kataloniji, jer utamničene osobe su zagovornici odcjepljenja od Španjolske, kao što je to i sam Guardiola, koji je taj svoj stav uvijek jasno iznosio.
Zbog toga dio španjolskih domoljuba smatra taj simbol uvredljivim.
Dok se FA ili UEFA bave navijačima ili nekime poput Pepa, istovremeno na najvišim razinama dopuštaju upliv (geo)politike u ranije nezamislivim razmjerima
Engleski FA i Premier liga vode se sličnim pravilima kao i UEFA/FIFA te zabranjuju isticanje bilo kakvih poruka „neprimjerenih sportskim događajima, osobito onih koje su političke, ideološke, vjerske, uvredljive ili provokativne prirode“. Šef engleske federacije Martin Glenn opisao je Guardiolinu vrpcu kao „politički simbol“, dok je Pep odgovorio da ona to nije: „Ne radi se o nezavisnosti. Radi se o ljudima koji su u zatvoru, a ničime to nisu zaslužili.“
Mnogi će pritom Pepu skrenuti pažnju na to da je njegov poslodavac zapravo kraljevska obitelj Ujedinjenih Arapskih Emirata te da je bio angažiran kao ambasador katarske kandidature za Svjetsko prvenstvo. Dok se kod slučaja zatvorenika s kojima dijeli političke stavove poziva na demokratske i civilizacijske principe, istovremeno nema problema s time da bude de facto glasnogovornik ili javno lice apsolutističkog režima koji bi ‘prijestupnike’ koje on podržava tretirao daleko, daleko gore nego što to radi Španjolska. Kako uspijeva u sebi pomiriti te dvije kontradiktorne činjenice?
No, i bez uvođenja u priču tih očitih dvostrukih standarda na osobnoj razini, pitanje isticanja simbola na nogometnim utakmicama vrlo je kompleksno.
Francuski filozof i nogometni fan Jacques Derrida svojedobno je napisao: „Iza aut linije nema ničega“. Sve što se događa izvan terena i stadiona, svi trendovi, problemi i mijene, preslikavaju se i na nogomet. Međutim, taj aspekt nogometa koji mu nesumnjivo daje dublji značaj dolazi u sukob sa suvremenim komercijalnim razvojem nogometa, odnosno njegovim pretvaranjem iz kontrakulture u mainstream.
Razvoj nogometa zadnjih desetljeća u mnogim je stvarima samo zrcalio razvoj društva, pretvarajući se i definitivno u robu za masovnu konzumaciju; u industriju zabave. Da bi kao takav bio prihvatljiv i primamljiv što većem broju ljudi, morao je biti lišen političkog konteksta, koji mu je zapravo imanentan. Ondje gdje to nije bilo moguće – kao u slučaju španjolskog El Clásica, čiji je ključni dio vječna napetost između Katalonije i Madrida – i taj je kontekst u neku ruku komercijaliziran, odnosno pretvoren u ‘robu’. U Španjolskoj je sukob unionista i zagovornika nezavisnosti još uvijek sasvim stvaran i u doživljaju derbija, ali izvan zemlje je ta komponenta samo jedna od onih koje čine spektakl.
Nogometne vlasti već dugo nastoje posve očistiti tribine od politike, sankcionirajući različite navijačke poruke. Guardiola, kao trenutno najveća faca i najeksponiranija osoba u Premier ligi, krupniji im je zalogaj od pješadije s tribina, već i zato što je dovoljno bogat da novčanu kaznu u bilo kojem iznosu plati bez razmišljanja, ali i zato što kao globalna zvijezda privlači previše neželjene pozornosti i potiče rasprave o ovim pitanjima.
Međutim, dok se FA ili UEFA bave navijačima ili nekime poput njega, istovremeno na najvišim razinama dopuštaju upliv (geo)politike u ranije nezamislivim razmjerima.
Uzmite, eto, baš Manchester City – samo jedan od klubova koje diktature iz arapskog svijeta geostrateški koriste za širenje svog ‘soft powera‘. Abu Dhabi i Katar po Europi i svijetu ulažu u nogometne klubove, kulturne institucije, građevinske i socijalne projekte i još koješta, integrirajući se na taj način u zapadnjačku kulturu i predstavljajući se kao čuvari njenih vrijednosti, dok istovremeno ‘kod kuće’ i dalje dopuštaju bičevanje prema šerijatskom zakonu.
Eksplozijom ulaganja u elitne europske nogometne klubove pojavio se zapravo posve novi tip ulagača: onaj koji se ne vodi komercijalnim, ali čak ni neposredno političkim interesima. Radi se zapravo o umivanju reputacije, o kupovanju pozitivnog imidža koji rezultira boljim dodatnim gospodarskim prilikama, ali i političkom te, bude li trebalo, i vojnom zaštitom. Kao što pojedini individualni oligarsi ulažu u nogomet kao neku vrstu ‘štita’ od mogućeg izručenja matičnoj državi pođu li stvari po krivu, tako i diktature kupuju klubove i sponzorstva – ili Svjetska prvenstva – kako bi insinuirale da dijele zapadnjačke vrijednosti te vanjskom podrškom zaštitile svoju poziciju od vanjskih ili unutrašnjih pritisaka.
Ili uzmite Gazprom, već šestu godinu jedan od glavnih sponzora UEFA-ine Lige prvaka, također i službeni partner FIFA-ina Svjetskog prvenstva. Osim što je energetska kompanija, Gazprom je također i dio ruske države. Sam Vladimir Putin jednom ga je opisao kao „moćnu političku i ekonomsku polugu utjecaja nad ostatkom svijeta“. Kako ta poluga radi možemo vidjeti i na vrlo konkretnim primjerima.
Kad je Ukrajina 2013. odbila trgovinski sporazum s Europskom unijom, Gazprom joj je snizio cijene plina za čitavu trećinu. Kad se politička klima u Kijevu okrenula na drugu stranu, Gazprom je povisio cijenu za 81 posto. Prije osam godina Gazprom je od bankrota spasio Crvenu zvezdu – naravno, nije mu namjera bila uložiti da bi kasnije nešto zaradio nego pridobiti javnost na svoju stranu, i to na području velikog geostrateškog značaja i nestabilne političke klime. Naravno, Gazprom Neft ima većinsko vlasništvu u Naftnoj Industriji Srbije, kompaniji koja drži monopol na uvoz nafte u tu zemlju. Godinu dana nakon spašavanja Zvezde, Gazprom Neft je povećao svoj udio u NIS-u na 56 posto.
Geopolitika je preuzela veći dio nogometnog vrha. Kako u Guardianu poentira Barney Ronay, također sagledavajući priču o Pepovoj žutoj vrpci iz šire perspektive: „ako doista želimo izbaciti politiku iz nogometa, morat ćemo Arsenalov stadion prestati zvati The Emirates, otkazati iduća dva Svjetska prvenstva i izbaciti PSG iz europskog nogometa.“
Govoriti, stoga, da politici nije mjesto u nogometu potpuna je i vrlo licemjerna glupost. Zabranjivati političke simbole, kao i suzdržavati se od njihova isticanja, također je politički čin.
Nego, jeste li kad razmišljali o tome zašto mađarska država ulaže u NK Osijek?
