Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Poraz koji je Liverpool učinio velikim

Kako je Zvezda promijenila nogometnu filozofiju Redsa

Soba je bila zagušljiva, vlažna i nije imala prozore. Imala je s jedne strane kuke na kojima su visjele kopačke, a na suprotnom zidu momčadske fotografije i kalendare s golišavim ženama. Na podu je bio neki ofucani, stari tepih, od namještaja jedino poluraspadnuti drveni stol i plastične stolice, a u kutu naslagane gajbe Guinnessa — bila je to plaća u naturi Joeu Faganu, koji je iz hobija trenirao nogometnu ekipu pivovare u nedalekom Runcornu. Našla bi se ponekad i nepopijena boca Bell’s viskija ili čak šampanjca dobivenih za titulu Menadžera mjeseca.

Jednom je ovamo navratio Watfordov vlasnik Elton John i, anfieldska legenda kaže, bio upitan “šta’š popit?”, da bi mu— baš kao u nekom gegu iz Mućki — umjesto “pink gina” koji je tražio u ruku rutinski bila gurnuta boca piva. Bila je to preteča onoga što bi danas u glupim američkim filmovima bilo nazvano Man Cave: sigurni prostor za muška druženja, lokanja i rasprave o nogometu.

Zvali su ga The Boot Room, jer je to i bio — skladište za kopačke, smješteno postrance od hodnika u utrobi stadiona koji je vodio do svlačionica. Igrom slučaja postao je i skladište za pivo nakon što je netko sav taj Guinness počeo spremati onamo; a gdje ima piva, tu ima i onih koji će ga popiti. A kad muškarci piju pivo okruženi kopačkama i sisama, onda duboki razgovori o smislu života nikad nisu predaleko.

“U Boot Roomu su se vodile opsežnije rasprave nego u uredu u kojem se sastajala klupska uprava”, rekao je Bob Paisley. “Sve izrečeno ostajalo je unutar ta četiri zida. Postojala je određena mistika oko tog mjesta.”

I bilo je tako sve do 1993., kad je prostor rasturen u sklopu renovacije Anfielda da bi se napravilo mjesta za novu i modernu dvoranu za press konferencije — odluka zbog koje u klubu i dan-danas žale. Jer The Boot Room je bila, ako ne najvažnija, onda najkultnija prostorija u povijesti engleskog nogometa. S vremenom su u njoj pohranjivani dnevnici, bilježnice s nacrtima novih ideja za treninge i taktičke zamisli; Stefan Szymanski i Tim Kuypers u knjizi The Business Strategy of Football tvrde da je Liverpoolov uspjeh tijekom 1970-ih i 1980-ih došao kao posljedica za svoje doba izuzetno napredne organizacijske strukture, u čemu je ova soba imala ključnu ulogu: “The Boot Room je, čini se”, napisali su, “bila neka vrsta arhiva, ne samo za činjenice i brojke, nego i za klupski duh, njegove stavove i filozofiju.”

Miljanić je tijekom SP-a 1966. spavao u kombiju i hranio se limenkama sardina i popularnog Mesnog doručka koje je donio sa sobom iz Jugoslavije

Bill Shankly, kažu, nije često navraćao onamo. Tradiciju sastanaka u tom prostoru započeli su Fagan, tada trener prve momčadi, i Paisley, Liverpoolov fizioterapeut. Paisley, koji je u Liverpool došao 1939. kao 20-godišnjak i odmah kao vojnik otišao u rat da bi tek 1946. debitirao za klub, ostao je na Anfieldu do kraja igračke karijere i nosio kapetansku vrpcu; nakon 20 godina na raznim pričuvnih položajima, od čega 15 pod Shanklyjem, tijekom kojih je stekao reputaciju glavnog taktičkog maga među The Boot Room Boysima, 1974. će preuzeti kormilo i u devet godina kao menadžer osvojiti šest domaćih naslova prvaka, tri Liga kupa, tri titule europskog prvaka i jedan Kup UEFA. Nakon što se 1983. povukao poslije 44 godine u Liverpoolu, nikog više nije trenirao.

Te ga je godine zamijenio tad već 62-godišnji Fagan, kojemu je to — nakon četvrt stoljeća u klubu — bio prvi posao menadžera u životu. Iste je sezone osvojio trostruku krunu: prvenstvo, Liga kup i europski Kup prvaka. Sljedeće je godine bio drugi iza gradskog rivala Evertona, ali je opet stigao do finala Kupa prvaka, onog igranog na Heyselu. Još iste večeri nakon tragedije objavio je da se povlači. Potpuno psihički slomljen, do kraja života 2001. izbjegavao je pojavljivanje u javnosti, iako je išao na svaku Liverpoolovu domaću utakmicu i redovito posjećivao klupsku trening-bazu.

No, 20 godina prije nego što je srušen The Boot Room, 10 godina prije nego što je Fagan preuzeo Liverpool, a nešto više od pola godine uoči Shanklyjeva predavanja palice Paisleyu, čuvena je soba na Anfieldu bila poprište izuzetno važnog sastanka.

Bio je 7. studenog 1973. i prethodne večeri je Liverpool ispao iz Kupa prvaka nakon domaćeg poraza u drugom kolu 1-2 od Crvene zvezde; prethodno je i na Marakani izgubio istim rezultatom. Ovaj put je bio prisutan i Shankly, kao i ostatak trenerskog osoblja; pričalo se o tome kako momčad sve više zaostaje za kretanjima u kontinentalnom nogometu i došlo do zaključka da su promjene nužne. Beogradski tim dao je i ideju kakve.

Zvezda je tih godina bila ozbiljna europska momčad, ali ipak ne baš dio apsolutne elite kojoj je Liverpool težio. Prethodnih je godina pod legendarnim Shanklyjem, koji ga je vratio u najviši rang engleskog nogometa i ondje uzeo tri naslova u razdoblju od 1964. do 1973., ispadao i od onih najboljih — Intera Helenija Herrere, Ajaxa s mladim Johanom Cruyffom i opakog Bayerna s Franzom Beckenbauerom, Paulom Breitnerom i Gerdom Müllerom — ali i od osrednjih ekipa kao što su bile Ferencváros, Athletic Bilbao i Vitória de Setúbal. Shankly je sezonu ranije osvojio Kup UEFA pobijedivši s 3-0 i 0-2 u finalu Borussiju Mönchengladbach koju je vodio čuveni Hennes Weisweiler, ali želio je svoju trenersku karijeru okruniti naslovom europskog prvaka — tim više što su za njegove ere na Anfieldu to već napravila dvojica britanskih velikana: najprije Jock Stein 1967. sa Celticom, a zatim i Matt Busby sezonu kasnije s Manchester Unitedom.

Te 1973. Cruyff je otišao iz Ajaxa u Barcelonu nakon osvajanja Kupa prvaka triput zaredom i amsterdamski je klub ispao već u drugom kolu od sofijskog CSKA. Liverpool je — uz Bayern, koji će na kraju te sezone trijumfirati, kao i u iduće dvije — smatran za jednog od favorita natjecanja. Ni poraz u prvoj utakmici nije pokolebao taj dojam, jer u ono vrijeme su pobjede na gostovanjima bile rijetkost i tih 1-2 smatrano je sasvim obećavajućim rezultatom za uzvrat.

Aye, nisu bili loši”, nevoljko je Shankly odao priznanje Zvezdinim igračima, “iako Liverpoolovi navijači nikad ne bi platili da to gledaju”, dodao je, referirajući se na njihov strpljivi i lukavi stil u kojem nije bilo brzanja, a lopta se često dodavala na svojoj polovici i natrag golmanu.

Trener te Zvezde bio je Miljan Miljanić. Kasnije će, naravno, postati jedan od pragmatičnih vladara jugoslavenskog nogometa, ali tada je važio za vrlo talentiranog trenera novije generacije koji je dotad (1973. mu je bilo 43 godine) već osvojio čak četiri naslova i tri kupa u svojih osam godina sa Zvezdom. Svoju kvalitetu dokazat će i u Real Madridu, koji ga je doveo 1974. i s njim već prve sezone osvojio dvostruku domaću krunu te iduće sezone još jedno prvenstvo. Miljanića je kao trenera formirao utjecaj upravo engleske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1966. — tada se kao mladi i nadobudni trener vozikao od stadiona do stadiona, zbog uštede novca spavajući u kombiju i hraneći se limenkama sardina i popularnog Mesnog doručka koje je donio sa sobom iz Jugoslavije.

Njegova je momčad igrala u formaciji 4-4-2 nalik onoj Engleskoj iz ’66. Alfa Ramseya koju su domaći novinari prozvali The Wingless Wonders. Miljanić nije imao najboljeg igrača Dragana Džajića, koji je služio vojni rok, pa je lijevo od centarfora Vojina Lazarevića igrao Vladimir ‘Pižon’ Petrović, 18-godišnje čudo od djeteta, dok je na desnoj strani Slobodan Janković ordinirao puno povučenije. Vladislav Bogićević, inače ‘šestica’, vraćao se još dublje u obranu nego inače kako bi kontrolirao prijetnju koju je Liverpoolov centarfor John Toshack predstavljao u zraku, dok je iskusni branič Kiril Dojčinovski odigrao ‘flastera’ na Kevinu Keeganu.

Ali nije toliko bila stvar u taktičkom, koliko u stilskom pristupu.

“Obično bismo igrali slično Brazilu”, rekao je Pižon Jonathanu Wilsonu u knjizi Anatomy of Liverpool: A History in Ten Matches. “Nije to bio samo Zvezdin stil, tako se igralo u Jugoslaviji. Imali smo puno kratkih dodavanja, driblinga… Bila je to naša tradicija, naša škola nogometa. U uzvratnoj utakmici nismo mogli igrati toliko otvoreno, ali smo se jako dobro branili.”

Liverpool je u ‘starih’ 4-3-3 s klasičnim krilima silovito i pomalo nestrpljivo napadao, a Zvezdina je strategija bila držati loptu u posjedu i što dalje od opasne zone koliko god je to bilo moguće da ne bi došla pod pritisak. Njeni igrači kretali su se i dodavali u očito dobro utreniranim trokutima i četverokutima; napadi su kretali iz zadnje linije i nekad se u njoj zadržavali, a nekad iznenadnom promjenom ritma bacali domaću momčad iz ravnoteže. Držali su loptu dugo, strpljivo i hladnokrvno i Liverpool je vrlo teško dolazio do nje. U prvom poluvremenu nije bilo golova i, premda je domaćin trebao samo jedan da prođe dalje, gost je imao utakmicu pod kontrolom. Televizijski komentator spomenuo je “zlokobnu tišinu” na Anfieldu. I navijači su shvaćali da stvari ne idu dobrim smjerom.

U drugom je poluvremenu Lazarević zabio za 0-1; tračak nade donio je bek Chris Lawler, izjednačivši šest minuta prije kraja, ali onda je Janković u posljednjoj minuti dovršio posao. Ta publika, za koju je Shankly rekao kako ne bi platila da gleda Zvezdinu igru, gostujuću je momčad ispratila pljeskom s terena. Bilo je to puno više od obične pobjede za Miljanićeve momke — i puno više od običnog poraza za Liverpool.

Sljedeće večeri u The Boot Roomu najviše je, prema svjedočanstvima, govorio Paisley.

“Najbolji Europljani pokazali su nam kako učinkovito krenuti iz obrane. Ritam njihova kretanja diktiralo je prvo dodavanje. Morali smo naučiti biti tako strpljivi i misliti o sljedeća dva ili tri poteza kad imamo loptu.”

A to je značilo da svatko mora biti sposoban kvalitetno dodavati loptu. Engleska tradicija bili su takozvani hard men, ‘sjekači’ od centarhalfova koji gotovo uopće nisu sudjelovali u izgradnji igre. Njihov doprinos bilo je kratko dodavanje prvom do sebe ili nasumično napucavanje preko pola terena; njihov glavni zadatak bio je markirati suparničke napadače. Jugoslavija je, međutim, imala već tradiciju obrambenih igrača koji znaju s loptom; nije svaki od njih baš bio nadaren poput žonglera s Copacabane, bilo je i tu kojekakvih mesara, ali u svakom slučaju toj nogometnoj kulturi nije bilo strano graditi iz zadnje linije.

U Liverpoolu je veznjak Phil Thompson vraćen u obranu i taj potez uspostavio je presedan na kojem se dalje gradilo. Dok je većina drugih engleskih momčadi do duboko u 1990-e zadržala klasične, tek malo kultiviranije centarhalfe, Liverpool je nakon poraza od Zvezde definitivno odlučio jednom za svagda napraviti promjenu i prebaciti se na igru koja se temeljila na dodavanjima i posjedu lopte, promjenu koja je za ono doba i okruženje bila fundamentalna, a dokaz tome je i europska dominacija koja je uslijedila.

“Europljani su nam pokazali da je izgradnja iz zadnje linije jedini pravi način”, objasnio je kasnije Shankly, koji se povukao na kraju te sezone. “To je počelo u Europi, a mi smo tu igru adaptirali u svoj stil, jer u Liverpoolu je sistem uvijek bio zasnovan na kolektivnom naporu.”

Po mnogima je ključ Liverpoolova uspjeha bio upravo u timskom radu ne samo igrača, nego i trenera. Ista grupa stručnjaka, The Boot Room Boys, desetljećima je vodila klub i u svom je okupljalištu stvorila atmosferu u kojoj se vrednovalo mišljenje i znanje i sugovornika tretiralo kao ravnopravnog, a ne kao prijetnju; gdje se propitivalo uvriježene dogme te gajila otvorenost prema novim idejama — upravo ono što je većini engleskog nogometa tragično nedostajalo.

A da je ta veličina i klasa opstala do danas svjedoči i to kako je službeni Liverpool predstavio svog večerašnjeg suparnika u Ligi prvaka — kao momčad koja je nadahnula promjenu klupske filozofije.

Naravno, poslije jedne duge i sigurno ne sasvim trijezne noći u The Boot Roomu.