Bilo je proljeće — ono kad varoš zazeleni, biljke cvjetaju, sunce mazi svojim nježnim zrakama i sve to što inače ide nekako s proljeća, a ljudi se zaljubljuju. Zagledao se tako kvartovski dečko, naviknut na skromne snove, Žuju i pljugu ispred lokalnog dućkasa, u zamamnu strankinju koja se ondje našla a da ni sama nije znala zašto, kako, ni što točno traži u toj ni po čemu posebnoj čevrti na zapadu Zagreba. I vrlo brzo su se — možda malo naprasno i iracionalno, ali ljubav ne bira — obvezali na vječnu vjernost. Dobro, ne vječnu, ali 10-godišnju.
Ovo je povijesni dan, pričao je ushićeno i ponosno upravo vjenčani Ivan Knežević dok je sjedio do prvog čovjeka Baskonia-Alaves Grupe, Haritza Kerejete. “Najvažnija stvar u svemu tome jest da će klub dobiti financijsku stabilnost za sljedećih 10 godina te da će nam pomagati u ogranizacijskom i marketinškom smislu”, dodao je pred oduševljenim novinarima koji nikad još u nas nisu vidjeli nešto slično.
I nije mu bilo za zamjeriti; grupacija kojoj je u ime kluba tada rekao svoje odlučno “da” ponudila je NK Rudešu ono o čemu je dotad mogao samo sanjati: izlazak iz drugoligaškog limba pred svjetla reflektora i televizijske kamere; izlazak iz kvarta u visoko domaće društvo, a onda jednom, tko zna, možda i u Europu. Ona, pod čijom je ingerencijom i Deportivo Alavés, klub kojeg je u tom trenutku čekalo finale španjolskog Kupa kralja protiv Barcelone, ponudila mu je dašak svog glamura, barem njegov sekundarni odbljesak.
No, prvo i osnovno, omogućila mu je profesionalni status, jer Knežević je jasno dao do znanja da je Prva liga avantura u koju se njegov klub nikad ne bi upustio sam jer za to nema novca, budući da živi na ‘socijali’ i donacijama. “Nadamo se da ćemo tako privući i sponzora jer osim Grada Zagreba te nešto privatnog novca drugih izvora prihoda nismo imali”, objasnio je.
Početak u eliti bio je možda malo klimav, ali Rudeš se do kraja sezone prometnuo u istinsku senzaciju HNL-a. Pobjeđivao je sve velike, smjenjivao im trenere (Joan Carrillo, Nikola Jurčević) i u proljetnom dijelu prvenstva je trener Jose Manuel Aira napravio nevjerojatnu rezultatsku seriju kojom se odlijepio od borbe za opstanak i kraj sezone dočekao u komforu zlatne sredine. Na vrhuncu fame počelo se čak pričati i o tome da će Alavés Rudešu graditi trening kamp i stadion.
Istovremeno, na zapadu zemlje je Istra 1961 čitavu sezonu provodila u cliffhanger situaciji, viseći nad ponorom, a trener Darko Raić-Sudar izjavljivao je stvari poput: “Ili nas ima, ili nas nema — treća solucija ne postoji”. Već do zimske pauze ostao je bez gotovo čitave momčadi i nije kretao s pripremama jer nije imao s kim, a ni s čim. Igrači koji su bili ostali provodili su vrijeme u obiteljskom okruženju, pokušavajući se psihički oporaviti od svih poteškoća i poniženja koja su mjesecima trpjeli. Neki od njih doslovce nisu imali gdje živjeti i što jesti, jer klub ih nije plaćao. Gazda Michael Glover kukavički je pobjegao kući u SAD, ostavivši financijski upropašten i nasamaren klub. Na kraju je nekakva ekipa zbrda-zdola i okupljena te nakon doigravanja s Varaždinom uspjela osigurati opstanak u ligi.
A onda su obje ove priče — ona o Rudešu i ona o Istri — dobile veliki obrat.
U Zagrebu, 10 godina baskijske vjernosti svelo se na godinu dana — jednu bizarnu, ali uspješnu sezonu “totalno drukčijih od drugih”. Baskonia-Alaves grupa se povukla zajedno s trenerom, dužnosnicima, igračima koje je dovela na posudbu iz Španjolske i onim drugima koje je potpisala do kraja lipnja, ostavivši Rudeš s trojicom nogometaša na profesionalnim ugovorima.
U Puli, međutim, slave: nakon što se dugo nije znalo postoji li za Istru sutra, a kamoli hoće li i nakon zime — pa onda nakon proljeća — uopće postojati kao profesionalni pogon, pružena joj je ruka spasa i ona sad nastavlja svoj put u Prvoj HNL kao stabilan klub uz pomoć partnera koji će joj pomagati i u organizacijskom i u marketinškom smislu. Dan potpisa te suradnje bio je nesumnjivo povijesni za Istru.
Baski su izveli cut/paste manevar; Deportivo Rudeš je tako otišao u povijest, a iz kluba su taj blatantni preljub pokušali prikazati kao obostranu odluku o rastanku
A ruka koja ju je izvukla i gurnula joj ugovor pod još drhtavu i utrnulu šaku da ga potpiše bila je ista ona koja je prije nešto više od godinu dana udahnula Rudešu prvoligaški život.
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Baski su naprosto izveli cut/paste manevar te bez ikakvih problema ili peripetija prebacili svoje resurse i know-how sa zapada prijestolnice na zapad zemlje. Sav apsurd situacije možda ponajbolje ilustriraju slučajevi dvojice nogometaša, Marina Grujevića i Vice Miljanića: oni su zimus na polusezoni stigli u Rudeš kao izbjeglice iz tužne pulske stvarnosti, samo da bi sada izbjegli natrag otkud su došli. Deportivo Rudeš je tako otišao u povijest, a iz kluba su pritom taj blatantni preljub pokušali prikazati kao obostranu odluku o rastanku, kao ono kad se dvoje ljubavnika razilazi jer je svaki od njih odlučio krenuti dalje vlastitim putem.
I još su se pritom zahvalili jer su iz jedva jednogodišnjeg braka izašli, valjda, bogatiji i iskusniji.
“Nakon ovakvog pozitivnog iskustva, oba dvije strane su došle do zaključka kako NK Rudeš može sam nastaviti razvitak postavljenih resursa”, stoji u jednoj od u posljednje vrijeme vrlo rijetkih objava na klupskoj Facebook stranici, onoj koja je tijekom prošle sezone zabavljala svekoliko HNL-pučanstvo zabavnih i duhovitim najavama okršaja s hrvatskom klupskom elitom.
Ako su iz Baskonia-Alaves grupe unutar godine dana doista uspjeli na zdrave profesionalne temelje postaviti jedan klub, pa bio to i mali, skromni Rudeš, te naučiti tamošnje ljude kako da ga dalje vode na načelima održivosti — onda su mađioničari i njihov nauk zavrjeđuje se naći u udžbenicima vođenja nogometnog biznisa. Ako će sada isto napraviti s Istrom, usput otplativši i njene mnoge dugove, onda bi najbolje bilo dati im svake sezone drugi hrvatski klub u ruke i za samo nekoliko godina ćemo imati zdravu i stabilnu ligu. Onda se nema što zamjeriti ni HNS-ovu sustavu licenciranja i financijskog nadzora nad klubovima koji dopušta tretiranje klubova kao poligona za metodu pokušaja i pogrešaka, kao ni svima koji se uslijed “kulta gazde” oduševljavaju takvim prečicama.
Činjenice, pak, govore da i Rudeš i Istra u ovu sezonu ulaze s kompletno promijenjenim rosterima u kojima povećalom morate tražiti poneko otprije poznato ime. Rudeš je svoj zakrpao posudbama iz drugih klubova i potpisima mahom dotad drugoligaških igrača; koliko uspješno, vidjet ćemo već sutra, kad u prvom kolu prvenstva gostuje kod Dinama, momčadi koju je u posljednjem međusobnom ogledu pobijedio 1-0. Istrina nova momčad sklepana je po istom receptu kao i Rudešova lani: s ekspedicijom anonimusa koji nisu dovoljno dobri da bi zaigrali za Alaves, ali nisu baš ni za definitivno rashodovanje — neki od njih možda će, pruži li mu se minutaža na relativno ozbiljnoj razini, jednom biti dovoljno dobar da se na njemu ubere koja stotina tisuća eura od nekog drugog — te još ponekim osrednjim HNL-ovcem ili stranim igračem, od kojih su ukupno šestorica lani igrala za Rudeš.
Alaves se pokupio iz Rudeša i pospremio za sobom poput Japanaca u svlačionici, ne ostavivši za sobom praktično nikakve vidljive tragove. I njegov mali, ubavi kvartovski stadion ostao je u istom stanju u kojem je i bio; na njemu nije odigrana nijedna ligaška utakmica jer ne ispunjava uvjete, a nije ni uloženo u to da ga se osposobi. Sada je na Rudešu da pokaže je li doista što naučio iz tog braka ili će se, poput Istre prije nego što su u nju stigli Baski, ubrzo i sam naći viseći nad ponorom, a od nogometaša stvarati socijalne slučajeve. Istra je sada, poput Rudeša prošle godine, potpuno ovisna o svom novom partneru, koji se jednako tako može pokupiti nakon jedne sezone i otići dalje, pogotovo ako ne uspije upecati nikakvog posebno talentiranog klinca iz regije, što je i prvenstveni cilj ove pustolovine.
Kaos, improvizacija, nogometni neokolonijalizam, očekivanje da će netko drugi doći i riješiti probleme. Klubovi koji nemaju stabilne izvore prihoda, ozbiljan plan razvoja, infrastrukturu, pa često ni stadion ni navijače. To vam je naličje igre u zemlji koja je u njoj druga na svijetu, daleko od glamura i srca vatrenog uske elite, daleko i od razine četiriju glavnih klubova koji se mogu ipak podičiti koliko-toliko ozbiljnom organizacijom i, uopće, smislom vlastita postojanja na profesionalnoj razini.
Ili je možda ispravnije reći da je to njeno pravo lice?
