Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Derbi koji se još uvijek igra

Priča o dva nogometa

Na današnji se dan prije četiri godine dogodio onaj neodigrani derbi na Maksimiru — za neke i danas najveći skandal i bezobraština u HNL-u, za druge povijesni iskaz otpora i solidarnosti Nepokorenog kluba. I možda najveći problem našeg nogometa je činjenica da su nam stavovi o nekim tako bazičnim stvarima toliko udaljeni.

Prije dvije godine ovako smo pisali o tom njemu. Fascinantno je koliko se malo od tada promijenilo; taj neodigrani derbi ustvari se još uvijek igra.

Kad su Dinamovi prvotimci u ono prohladno subotnje poslijepodne izašli na teren, nije ih dočekalo više od tisuću duša. Nije to bilo davno; prošle su od tada tek dvije godine, i dobro pamtim te scene.

Na domaćoj navijačkoj tribini možda dvadesetak mračnih tipova i transparent posvećen Vojislavu Šešelju s natpisom „Govno četničko, crkni u najvećim mukama“. Na gostujućoj, ispod lijepog i velikog novog semafora koji je kupio HNS, nekoliko grupica od po dva-tri čovjeka koji valjda nisu znali što se događa – rasuti kao lokvice kiše po neravnom betonu, pod budnim okom brojčano nadmoćnih redara.

Dinamovci su izašli kroz špalir Zagrebačkih mažoretkinja, prošetali po travnjaku, rukovali se sa sucima i zatim poredali u ‘vrstu’ da bi održali minutu šutnje zbog godišnjice Pada Vukovara. Stajali su ondje – mirno, bez riječi, kamenih lica i sami – samo naglašavajući apsurdnu dramatičnost trenutka.

Njihovi suparnici nisu ni izašli iz svlačionice. I dok su modri održali otvoreni trening pred koju stotinu dokoličara koji su ih ostali gledati, gosti su već bili na putu prema jugu, gdje su u tom trenutku počinjale prve pripreme za doček.

Teško je reći koja je od dvaju stvarnosti (i krajnosti) bila pomaknutija, nadrealnija – ona u kojoj dinamovci održavaju minutu šutnje pred praznim tribinama, ili ona gdje hajdukovci pred ispunjenim, raspjevanim i plamtećim Sjeverom slave kao da su u Split donijeli trofej ili, u najmanju ruku, tri boda s Maksimira. A ni jedni ni drugi utakmicu nisu niti igrali.

Iako neodigran, to je svejedno bio derbi – točnije, derbi svih derbija.

U njemu su se na najslikovitiji mogući način sudarila dva nogometa: onaj koji postoji zbog navijača i bez njih nema nikakvog smisla te onaj koji postoji navijačima usprkos. Za jedan su nogomet ljudi oko njega – zajednica, gledatelji, članovi, sada i suvlasnici – na prvom mjestu, važniji i od sportskog natjecanja. Za drugi su dobrodošli, ali ne i nužni statisti i kulise u njihovoj predstavi.

Uloga kulise je samo da bude tamo gdje je stave, kako bi scena izgledala atraktivnije i inspirativnije. Slično je i sa statistima – njih se angažira kada postoji potreba za masovnim scenama, također kako bi se dobio dojam, iluzija sudjelovanja većeg broja ljudi u nečemu. Oni mogu dati ne samo fizičku prisutnost, nego i pozadinski žamor, ali najbitnije je da se ponašaju onako kako se od njih očekuje i ne smetaju nikome.

Ono po čemu se navijači razlikuju od neživih kulisa i relativno živih statista je to što nude i interakciju. Pravi navijači doista ohrabruju, bodre, nadahnjuju svoju momčad. Problem je u tome što ih nije nimalo lako kontrolirati, tako da često pretjeraju i ignoriraju pravila ponašanja.

Zapravo nije točno da se nogomet igra zbog navijača. Na nižim razinama igra se zbog užitka u igri i sportskog natjecanja; na onim najvišim odavno prije svega zbog biznisa i industrije zabave. Na nekima od razina koje se nalaze između, a tu spada i HNL, nogomet se doista može igrati zbog navijača. Postoje klubovi, poput Hajduka, koji zajedničkim identitetom vežu puno ljudi uza sebe i oni (pogotovo u nedostatku krupnog kapitala, kojemu se ne isplati u takvo nešto ulagati) mogu biti njegova presudna snaga. Mislili biste da bi HNS, čiji je osnovni zadatak briga o nogometu i njegova popularizacija u Hrvatskoj, na te ljude gledao pozitivno i surađivao s njima, ali ne.

Jer nogomet se na toj razini može igrati i zbog nečijih partikularnih interesa – na primjer, zbog biznisa uzgoja i razvoja igrača poput pilića za prodaju. Može se igrati za nečije offshore račune, zato da netko stekne nekretninu ili firmu, vrati kredit ili pozajmicu i slično.

Ono čemu smo stjecajem okolnosti svjedočili jednog prohladnog subotnjeg poslijepodneva prije dvije godine bilo je ishodište takvog, ‘drugog’ nogometa: njegov Endlösung, konačno rješenje – kako bi rekli oni koji su prije 70-80 godina krenuli ‘rješavati’ pitanje s jednom skupinom ljudi koju su smatrali problematičnom i nepoželjnom.

To se rješenje ukazalo kad su se dinamovci poredali u stroj pred praznim stadionom: samo jedna momčad na terenu, bez suparnika protiv kojega se mora boriti i bez navijača da je ometaju.

Onaj neodigrani derbi se ustvari još uvijek igra.