Super, odlično formulirano. Samo što se u Hajduku “sve slaže na svoje mjesto” još najmanje tamo od početka ljeta 2019. i do danas više nije ostalo puno toga što se moglo raspasti — ili barem toga što bi vrijedilo spašavati i držati na okupu. Jedini kontinuitet u Hajduku je kontinuitet raspada. Kad je momčad prošlog vikenda izgubila i od Istre nakon poraza od Gorice i Šibenika, bilo je to u situaciji u kojoj klub nije imao upravu, nije imao strategiju ni viziju, doslovno do dan ranije nije imao ni predsjednika, nije imao igru, a realno ni trenera. Taj je poraz došao kao sasvim logična posljedica raspadanja koje već dulje vrijeme traje.

I ranije je u recentnoj klupskoj povijesti bilo katastrofalnih odluka, suludih poteza, sramotnih ispada, bizarnih svađa i spletki, spektakularnih promašaja i pokušaja samoubojstva iz zasjede. Teško je sjetiti se ijednog drugog kluba koji toliko uporno i intenzivno radi protiv samog sebe. Međutim, rasplet zavrzlame koju su neki mediji iz neznanja ili zlonamjerno nazvali “borbom za prevlast” bio je moment koji je izmaknuo nosivi potporanj u hajdučkoj kuli od karata; od tada se klub samo nastavio rušiti i raspadati.

Da bi znao kako nešto napraviti, Hajduk najprije mora znati što želi biti. A to bi trebalo biti lako

I ne, poanta nije u imenima, konkretnim ljudima, pa ni funkcijama, koliko god to bilo lakše za tako predstaviti u okruženju kojemu su etikete poput “gojunovca/siksovca” ili “bazenaša” prečica i supstitut za razmišljanje. Poanta je u tome da je Hajduk do tog trenutka zadnji put imao nešto što je podsjećalo na sustav sportske politike: onaj zbog kojeg je Krešimir Gojun i doveden da mu, kao voditelj akademije, udari temelje i implementira ga na okomici koja vodi do prve momčadi. A onda kad je došao blizu toga da to ostvari, kad su treneri koje je doveo avansirali po toj okomici do seniora zajedno s igračima, onda su mu unutar kluba stvarali “protutežu moći” i optužili za stvaranje “paralelnog sustava”, što je bilo smiješno jer nikakav drugi sustav nije ni postojao.

Ostala je samo stihija. Osjećaj koji prevladava je privremenost; sve i svi su samo do daljnjega i na neko vrijeme; Hajduk je privremeni klub.

O tome svjedoči i činjenica da je cunami koji je uslijedio prije ili kasnije pomeo sve uključene, mimo ljudi iz Nadzornog odbora. Najprije Gojuna i njegove ljude, uključujući nešto kasnije, nakon Gżire, i Sinišu Oreščanina s njegovim stožerom; zatim Marija Brkljaču, Sašu Bjelanovića, pa naposljetku i Marina Brbića, a u sljedećem valu i nekoliko onih koji su u međuvremenu preuzeli pozicije, od trenera do sportskih direktora i savjetnika.

Ostao je Boro Primorac koji vuče ogromni kredit iz svog autoriteta igračke legende i dugogodišnjeg asistenta Arseneu Wengeru, ali za kojeg nitko ne zna koliko je još uopće “u glavi” trener nakon što tu ulogu nije obavljao čak 27 godina. Jakobušić, koji je u međuvremenu nakratko bio svratio u klub koji je sad preuzeo (“do daljnjeg”), ispucat će sada i njega kao eksperiment s potpuno neizvjesnim ishodom; bude li neuspješan, Hajduk će vrlo vjerojatno ostati bez Primorca i kao trenera i kao voditelja akademije.

Već dulje vrijeme je svaki tekst o Hajduku kao zadnji. Zato ih češće iz glave ni ne pretačem u riječi. Previše je toga. Dugo buljim u prazni ekran, svako malo izlazim na balkon zapaliti cigaretu i razbistriti misli, pretražujem stare tekstove i recentne citate željenih protagonista i svejedno mi je neobično teško početi. Ne znam otkud bih uopće krenuo; a i ako ondje krenem, ne znam gdje ću završiti. Iz tragedije u komediju, iz očaja u beznađe, iz travestije u… travestiju, ova je priča odavno prevršila svaku mjeru i već neko vrijeme se pitam jedino to hoće li nakon upravo groteskne nekompetencije ljudi koji ga zadnjih godina vode i usmjeravaju u klubu ostati i kamen na kamenu.

Gotovo svaki bitan segment kluba je rastepen i razjeben i od onoga što je konačno nakratko bilo prodisalo i profunkcioniralo napravljen je disfunkcionalni krš. Dovođeni su ljudi koji su se javno svađali sami sa sobom, rušeći ugled kluba zajedno sa svojim i legalizirajući gubitnički mentalitet. Danas se na najviši proračun ikad gleda kao na nešto negativno, nešto što se hitno mora skresati; igrači i treneri su balast kojeg se hitno mora riješiti i jedina preostala vitalna energija je ona rušilačka; vidi se to i po tome što navijački puk danas najviše veseli kad je netko “potiran”.

I novi je predsjednik, na odobravanje mase, krenuo tim putem. Nije ni imao drugog izbora. No, ne želi li i sam nestati u prahu i pepelu ruševina i drloga, bitno će biti što je napravio kao graditelj. Jer rušiti može svatko i uvijek, to ne zahtijeva nikakve specifične vještine ni znanja. Graditi je puno teže.

Predsjednik kaže da mu strategija “nije prioritet” jer je ljudima “puna kapa” nje, iako nikad nije ni bila napisana. I to je u redu s obzirom na okolnosti — zateknete li ovakvu razvalinu od kluba, prvo morate raščistiti sav taj krš da biste uopće počeli. Međutim, ako u startu ne znate što točno gradite, teško da ćete napraviti prave temelje i kula će se opet srušiti, zajedno s vama. Da bi znao kako nešto napraviti, Hajduk najprije mora znati što želi biti.

A to bi trebalo biti lako. Sve su mu odavno rekli barba Luka Kaliterna i Tomislav Ivić.

Za “kako” postoji puno primjera klubova od kojih neki imaju i manje novca od Hajduka, ali znaju što (g)rade. Hajduk bi trebao i morao učiti od njih umjesto da pokušava izumiti toplu vodu u svom bazenu, jer izumitelja kakvi su bili divovi iz njegove prošlosti više nema; svatko se može pozivati na njihovo ime, ali to ne vrijedi ništa ako ih ne slijedi mišlju i djelom. Koji su to primjeri?

Eh, to je nešto što bi Hajdukov predsjednik, ili barem njegovi najbliži suradnici, naprosto morali znati. Jer inače su oni složeni na krivo mjesto.