HEP logo generalni partner Telesporta

Nogomet narodu

Privremeni klub

Jedini kontinuitet u Hajduku je kontinuitet raspada

Kada vam se čini da se sve raspada, možda se sve slaže na svoje mjesto.

To je bio citat Hajdukova novog predsjednika Lukše Jakobušića koji su više-manje svi bitni mediji prenijeli kao udarni nakon zadnjih otkaza na Poljudu i imenovanja Bore Primorca, dosadašnjeg voditelja klupske Akademije, za trenera prve momčadi “do daljnjega”. Tu je rečenicu u naslov izvukao i sam klub na svojoj službenoj stranici.

Super, odlično formulirano. Samo što se u Hajduku “sve slaže na svoje mjesto” još najmanje tamo od početka ljeta 2019. i do danas više nije ostalo puno toga što se moglo raspasti — ili barem toga što bi vrijedilo spašavati i držati na okupu. Jedini kontinuitet u Hajduku je kontinuitet raspada. Kad je momčad prošlog vikenda izgubila i od Istre nakon poraza od Gorice i Šibenika, bilo je to u situaciji u kojoj klub nije imao upravu, nije imao strategiju ni viziju, doslovno do dan ranije nije imao ni predsjednika, nije imao igru, a realno ni trenera. Taj je poraz došao kao sasvim logična posljedica raspadanja koje već dulje vrijeme traje.

I ranije je u recentnoj klupskoj povijesti bilo katastrofalnih odluka, suludih poteza, sramotnih ispada, bizarnih svađa i spletki, spektakularnih promašaja i pokušaja samoubojstva iz zasjede. Teško je sjetiti se ijednog drugog kluba koji toliko uporno i intenzivno radi protiv samog sebe. Međutim, rasplet zavrzlame koju su neki mediji iz neznanja ili zlonamjerno nazvali “borbom za prevlast” bio je moment koji je izmaknuo nosivi potporanj u hajdučkoj kuli od karata; od tada se klub samo nastavio rušiti i raspadati.

Da bi znao kako nešto napraviti, Hajduk najprije mora znati što želi biti. A to bi trebalo biti lako

I ne, poanta nije u imenima, konkretnim ljudima, pa ni funkcijama, koliko god to bilo lakše za tako predstaviti u okruženju kojemu su etikete poput “gojunovca/siksovca” ili “bazenaša” prečica i supstitut za razmišljanje. Poanta je u tome da je Hajduk do tog trenutka zadnji put imao nešto što je podsjećalo na sustav sportske politike: onaj zbog kojeg je Krešimir Gojun i doveden da mu, kao voditelj akademije, udari temelje i implementira ga na okomici koja vodi do prve momčadi. A onda kad je došao blizu toga da to ostvari, kad su treneri koje je doveo avansirali po toj okomici do seniora zajedno s igračima, onda su mu unutar kluba stvarali “protutežu moći” i optužili za stvaranje “paralelnog sustava”, što je bilo smiješno jer nikakav drugi sustav nije ni postojao.

Ostala je samo stihija. Osjećaj koji prevladava je privremenost; sve i svi su samo do daljnjega i na neko vrijeme; Hajduk je privremeni klub.

O tome svjedoči i činjenica da je cunami koji je uslijedio prije ili kasnije pomeo sve uključene, mimo ljudi iz Nadzornog odbora. Najprije Gojuna i njegove ljude, uključujući nešto kasnije, nakon Gżire, i Sinišu Oreščanina s njegovim stožerom; zatim Marija Brkljaču, Sašu Bjelanovića, pa naposljetku i Marina Brbića, a u sljedećem valu i nekoliko onih koji su u međuvremenu preuzeli pozicije, od trenera do sportskih direktora i savjetnika.

Ostao je Boro Primorac koji vuče ogromni kredit iz svog autoriteta igračke legende i dugogodišnjeg asistenta Arseneu Wengeru, ali za kojeg nitko ne zna koliko je još uopće “u glavi” trener nakon što tu ulogu nije obavljao čak 27 godina. Jakobušić, koji je u međuvremenu nakratko bio svratio u klub koji je sad preuzeo (“do daljnjeg”), ispucat će sada i njega kao eksperiment s potpuno neizvjesnim ishodom; bude li neuspješan, Hajduk će vrlo vjerojatno ostati bez Primorca i kao trenera i kao voditelja akademije.

Već dulje vrijeme je svaki tekst o Hajduku kao zadnji. Zato ih češće iz glave ni ne pretačem u riječi. Previše je toga. Dugo buljim u prazni ekran, svako malo izlazim na balkon zapaliti cigaretu i razbistriti misli, pretražujem stare tekstove i recentne citate željenih protagonista i svejedno mi je neobično teško početi. Ne znam otkud bih uopće krenuo; a i ako ondje krenem, ne znam gdje ću završiti. Iz tragedije u komediju, iz očaja u beznađe, iz travestije u… travestiju, ova je priča odavno prevršila svaku mjeru i već neko vrijeme se pitam jedino to hoće li nakon upravo groteskne nekompetencije ljudi koji ga zadnjih godina vode i usmjeravaju u klubu ostati i kamen na kamenu.

Gotovo svaki bitan segment kluba je rastepen i razjeben i od onoga što je konačno nakratko bilo prodisalo i profunkcioniralo napravljen je disfunkcionalni krš. Dovođeni su ljudi koji su se javno svađali sami sa sobom, rušeći ugled kluba zajedno sa svojim i legalizirajući gubitnički mentalitet. Danas se na najviši proračun ikad gleda kao na nešto negativno, nešto što se hitno mora skresati; igrači i treneri su balast kojeg se hitno mora riješiti i jedina preostala vitalna energija je ona rušilačka; vidi se to i po tome što navijački puk danas najviše veseli kad je netko “potiran”.

I novi je predsjednik, na odobravanje mase, krenuo tim putem. Nije ni imao drugog izbora. No, ne želi li i sam nestati u prahu i pepelu ruševina i drloga, bitno će biti što je napravio kao graditelj. Jer rušiti može svatko i uvijek, to ne zahtijeva nikakve specifične vještine ni znanja. Graditi je puno teže.

Predsjednik kaže da mu strategija “nije prioritet” jer je ljudima “puna kapa” nje, iako nikad nije ni bila napisana. I to je u redu s obzirom na okolnosti — zateknete li ovakvu razvalinu od kluba, prvo morate raščistiti sav taj krš da biste uopće počeli. Međutim, ako u startu ne znate što točno gradite, teško da ćete napraviti prave temelje i kula će se opet srušiti, zajedno s vama. Da bi znao kako nešto napraviti, Hajduk najprije mora znati što želi biti.

A to bi trebalo biti lako. Sve su mu odavno rekli barba Luka Kaliterna i Tomislav Ivić.

Za “kako” postoji puno primjera klubova od kojih neki imaju i manje novca od Hajduka, ali znaju što (g)rade. Hajduk bi trebao i morao učiti od njih umjesto da pokušava izumiti toplu vodu u svom bazenu, jer izumitelja kakvi su bili divovi iz njegove prošlosti više nema; svatko se može pozivati na njihovo ime, ali to ne vrijedi ništa ako ih ne slijedi mišlju i djelom. Koji su to primjeri?

Eh, to je nešto što bi Hajdukov predsjednik, ili barem njegovi najbliži suradnici, naprosto morali znati. Jer inače su oni složeni na krivo mjesto.