Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Prokletstvo navijačkog uma

Zamislite da možete racionalno odabrati klub za koji ćete navijati

U lipnju ove godine dečko po imenu Aldin Karabeg poslao je mail na adrese svih klubova prve četiri nogometne lige u Engleskoj i postavio im jedno pitanje: zašto bih navijao za vas?

Srednjoškolac iz Sanskog Mosta dobio je odgovore 10 klubova – od njih 92, koliko se natječe u Premier ligi, Championshipu, League One i League Two. Objavio ih je na Redditu i uskoro se njegov projekt pretvorio u zanimljivu PR priču koja je zainteresirala mnoge otočke medije.

Prvi mu je odgovorio Manchester United.

„Vrlo smo ponosni na nasljeđe i povijest našeg kluba te želimo biti najbolji nogometni klub na terenu i izvan njega. Imamo navijače diljem svijeta i bili bismo oduševljeni kad bi odlučio navijati za ovaj veliki klub“, stoji u odgovoru koji potpisuje neka Julie.

Od Evertona i Arsenala je dobio najduže, ali automatske odgovore. Prvi navodi niz stvari iz povijesti kojima se diči – između ostaloga, da su prvi imali crkvu uz stadion (?), grijani travnjak i prodaju ulaznica putem SMS-a. Drugi je lekcija iz tretiranja navijača kao mušterija, krcat šupljim modernim i teško prevodivim frazama kao što su „Mission Statement“, „Ultimate Fan Experience“ i „Service Offer“.

Arsenalovi londonski susjedi napisali su naprosto: „Chelsea FC je jedan od najboljih klubova na svijetu. Međutim, na Vama je da odlučite za koji ćete klub navijati. Više o Chelseaju možete saznati ako posjetite našu internetsku stranicu…“.

Southampton je Aldinu poslao linkove na dokumentarac o klubu, kao i na klupsku navijačku povelju, poželjevši mu sreću u potrazi.

„Odlično je čuti da razmišljate o odabiru Stoke Cityja kao svog kluba u Premier ligi. Donijet ćete vrlo mudru odluku!“. Hmmm, da… Stoke.

Lik iz Crystal Palacea dodao je malo osobne perspektive, spomenuvši da je i on sam izabrao taj klub nakon što je iz Škotske preselio u London.

Cambridge United je poslao link na YouTube video „koji sve objašnjava“.

Ipswich Town je napisao: „Ako želite postati navijač Ipswich Towna, možete to napraviti klikom na http://www.itfc.co.uk. (upozorenje:  klikom na ovaj link očito postajete navijač Ipswicha, činite to na vlastitu odgovornost, op. a).

Barnet FC iz League Two odgovorio je posljednji, ali Aldinu se taj odgovor učinio najneposrednijim i najiskrenijim, jer je barem spomenuo njegovu zemlju i činilo se da je netko doista pročitao njegov mail.

Međutim, kao i u svakoj dobroj priči, dogodio se naknadni obrat. Saznavši za njegovu potragu, video porukom mu se putem Twittera obratio Muhamed Bešić, reprezentativac Bosne i Hercegovine koji igra za Everton, te objasnio zašto bi bilo najbolje da se odluči za njegov klub.

Tako je na kraju i bilo, a Aldin je prije neka dva mjeseca na poziv Evertona prisustvovao i jednoj domaćoj utakmici ‘Karamela’, čiji je moto “Nil Satis Nisi Optimum” (Ništa osim najboljeg nije dovoljno dobro) i koji je prvi ugradio podno grijanje ispod svog travnjaka.

Aldin Karabeg iz Sanskog Mosta, kojega lokalni mediji opisuju kao „odličnog učenika“ i „izvrsnog matematičara“, nije tako bio ‘rođen’ kao navijač Želje, Sarajeva ili nekog trećeg bosanskog kluba, pa ni mjesnog Podgrmeča. Nije ni slijedio put tamošnje legende Senijada Ibričića, pa se odlučio za Hajduk ili neki od drugih 10 klubova za koje je popularni Ibro dosad nastupao.

On je, na pragu svoje zrelosti, tražio razlog – razlog da vjeruje, kao u folk klasiku Tima Hardina, koji je od 1960-ih naovamo obradila sva sila izvođača, uključujući uvijek sjajnog Billyja Bragga. Manje je bitno to što je na kraju presudio onaj emotivni, a ne racionalni razlog.

Ne bi li bilo sjajno kad bismo svi mogli tako – izabrati klub za koji ćemo navijati, uzevši u obzir razne varijable i razloge, neopterećeni obiteljskim, geografskim, ideološkim ili bilo kojim drugim naslijeđem?

Mogli bismo se prepustiti emotivnom hedonizmu i postati gloryhunteri, navijajući za Real Madrid ili Bayern.

Mogli bismo izabrati neki od klubova što imaju priču koja navodno nadilazi nogomet, poput „Mes que un clubBarcelone, „Echte LiebeBorussije Dortmund ili „You’ll Never Walk AloneLiverpoola.

Mogli bismo biti hipsteri i odlučiti se za St. Pauli ili Rayo Vallecano ili napraviti nešto posve ekscentrično pa se vezati uz neki naizgled nasumični klub, poput Sassuola, Malage ili Lecha iz Poznana.

Znate što, nama je zapravo super – jer sada, kad je klub natjecateljski sasvim loš, nepomućeno uživamo u snovima i u putu, a ne u odredištu i u uspjesima

Većina nas nema taj luksuz. Ako i nismo ‘rođeni’ kao navijači nekog kluba, dogodilo nam se nešto u djetinjstvu ili najkasnije u formativnim godinama što nas je zauvijek odredilo u tom smislu. Neki od nas ostare, otuđe se, prestanu pratiti i vjerojatno im bude lakše u životu, jer domaći je nogomet ionako već dugo dolina suza i svima bi nam bilo lakše kad bismo preboljeli tu prvu ljubav. Ostali nosimo to prokletstvo nepopravljivo navijačkog uma i taj križ kroz cijeli život.

Uhvatim se u takvim razmišljanjima poneki put kad me moj klub razočara. Kad, primjerice, izgubi već praktično dobivenu utakmicu od gradskog rivala koji se raspada po šavovima, koji ne plaća igrače i nije uopće sigurno da će opstati do kraja sezone. I onda mislim koliko bi mi lakše bilo da pratim nogomet bez te navijačke dioptrije, da naprosto uživam u njemu neopterećen takvim strastima; da ne razmišljam svaki put o tome koliko, zaboga, lošeg trenera imamo (nadam se, ne još dugo) i koliko bolje može i naprosto mora ova momčad.

Hajduk Split 100th anniversary graffiti (mural) in Primosten.

I naravno, ova je kolumna trebala biti o nekoj sasvim desetoj stvari, ali znate što je najgluplje i najbolesnije od svega?

To što, i kad pokušam racionalizirati i maštati o tome kako bi bilo navijati za nekoga, bilo koga, drugoga – ili ne navijati uopće – dođem do zaključka da bih, uzevši sve varijable i rezone u obzir, svejedno navijao za isti klub za koji već navijam, čiji sam član i dioničar i ja i cijela moja uža obitelj. Iz razloga podjednako racionalnih i emotivnih, geografski i, uvjetno rečeno, ideološki određenih. Čak i sasvim racionalno bih se opredijelio za taj klub, jer ono što kroz povijest i danas znači, i trenutak u kojemu se danas nalazi, pobija sve druge argumente. Barem iz moje perspektive.

Znate što, nama je zapravo super – jer sada, kad je klub natjecateljski sasvim loš za svoje standarde, nepomućeno uživamo u snovima i u putu, a ne u odredištu i u uspjesima. Privilegija je sudjelovati u ovom dijelu njegove povijesti; sasvim sigurno ne bismo mijenjali sve ono nevjerojatno što se izvan terena dogodilo u nekoliko zadnjih godina (i još uvijek se događa) samo za nekakav trofej. Takvi smo – sentimentalni i pekmezasti.

Jebiga, Hajduče. Svakog te tjedna barem jednom šaljem u kurac, ali te svejedno volim. Za Aldina ili nekog drugog možda ne, ali za mene je navijanje to, a ne undersoil heating, ultimate fan experience ili bilo koji od igrača, trenera ili predsjednika.