Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Pukovniku ima tko da piše

O šnenoklama, transparentima i utemeljiteljima

Sanjao sam Franju Tuđmana kako jede šnenokle.

Sjedio je na čelu masivnog stola prekrivenog bijelim stolnjakom u nečijem dnevnom boravku — iza njega goblen s jelenom i vjerojatno neki suvenir s mora, tipa tanjur s natpisom“Makarska” ili “Novi Vinodolski”, pored i nekakav regal s još bezbroj drangulija i sličica. Nekom baš velikom žlicom kušao je ohlađenu poslasticu i onda, s žutom mrljicom od kreme na bradi, komplimentirao onim svojim odrješitim, melodičnim glasom:

“Domaćice, izvrsne su ti ove šnenokle”.

Ne znam, bit će da sam šnenokle posljednji put jeo još za njegova života, a ni tad ih nisam volio. I inače ne sanjam povijesne ličnosti, samo doktora Franju: došao mi je u snovima u barem tri navrata, i svaki put u podjednako nadrealnim okolnostima, potpuno izvan konteksta svog povijesnog značaja i sfere djelovanja.

Jednom je svirao bas gitaru u mom bendu. Imao je istu onu glavu — sijedu zalizanu kosu, socijalne naočale, kriva usta razvučena u nezgrapni osmijeh — kao na plakatima za prve demokratske izbore na kojima će njegova stranka pobijediti, ali je bio odjeven kao tipični punker s početka 2000-ih, s vojničkim hlačama trofrtaljkama, dlakavim nogama i starkama te nekoj majici ‘na bendove’ (rekao bih da je na njoj pisalo Oi Polloi, ali čini mi se da sam to naknadno umislio kako bih još malo romantizirao priču). Držao je taj bas nakaradno visoko, gotovo na prsima, poput kakva iskusnog gažerskog rutinera. To je bilo posebno iritantno i naprosto neprihvatljivo u okvirima žanra i općenito subkulture.

Drugi put je, pak, bio dijete predškolskog uzrasta, samo s tom istom odraslom i djedovskom glavom. Mali Francek išao je u koloni vrtićanaca koja je slijedila tetu-odgajateljicu, držeći za ruku svoj ‘par’ i zvjerajući uokolo tom nadnaravno velikom stvari koja mu se vrtjela i poskakivala na ramenima baš kao u onom talijanskom crtiću o dječaku Mariolinu kojeg se kroz maglu sjećam iz djetinjstva.

OK, iskusni tumač ili psihoanalitičar mogao bi štošta reći o značenju ovih snova. Međutim, ono što sam ja primijetio je to da je svaki od njih sadržavao neki detalj koji je ionako nadrealni kontekst činio dodatno apsurdnim: mrlja od kreme, krivo držanje basa, Mariolino-glava koja rotira neovisno o tijelu.

Sjetio sam se toga ovih dana vidjevši da netko u Splitu očito sanja Maksa Luburića.

Majstori, mogli ste tako dići transparent i Zdravku Mamiću

Natpis “Maxovi mesari” pojavio se najprije kao ulični grafit, a zatim i transparent među Torcidom na utakmici Hajduka i Gorice — za što domaćem klubu, po svemu sudeći, slijedi još jedna kazna. I ne mislim da je ova tema sama po sebi pretjerano vrijedna toga da se o njoj piše, jer očito je riječ o činu duboko poremećenih osoba koji s navijanjem za Hajduk, i uopće s Hajdukom, nema i ne može imati veze, a onaj tko je to napravio i tko slične stvari već godinama radi samo i želi ostati primijećen i komentiran.

Poznajete li imalo dinamiku navijačkih skupina, znate i to da će se među njima naći takvih koji će je pokušati uzurpirati za svoje ciljeve i iskoristiti masu kao zaklon da bi na svjetlo dana iznijeli svoje mračne ideje. Navijačke skupine, posebno one toliko brojne kao što je Torcida, po svom su sastavu heterogene i, uostalom, samo presjek društva; anomalije svakodnevice koju živimo često se u njima pojavljuju u svom karikiranom obliku.

Ipak, nije dobro ni šutjeti o tome. Šutnja se može interpretirati kao prešutna tolerancija ili odobrenje drugima da od buhe prave slona i portretiraju čitavu skupinu kao ekstremističku. A dobro znamo koliko domaći mediji u svojoj žudnji za klikovima znaju divljati kad je u pitanju bilo što s makar natruhom kontroverze vezano uz Hajduk. Također, na kraju krajeva je netko taj transparent vidio i također ga barem prešutno dopustio.

I znate što, ne bih vam sad držao povijesne lekcije o tome što je bio Vjekoslav ‘Maks’ Luburić, što Hajduk, a što bi njegovi ‘popularni’ ‘mesari’ učinili Hajdukovim igračima i dužnosnicima da su im onomad, 1944., dopali ruku u pokušaju prebacivanja na Vis, gdje će biti održana obnoviteljska skupština kluba. Ako kažem da bi otprilike podjednako smisla bilo kad bi ovi današnji idioti digli transparent Benitu Mussoliniju ili popu Momčilu Đujiću, neću puno promašiti.

Ali reći ću vam jedan detalj kojeg možda niste svjesni, a samo dodatno ilustrira apsurd i glupost njihova čina — iako je generalno i u kontekstu masovnih zločina koji su se dogodili apsolutno nevažan, u današnjem je hrvatskom društvu izopačenih vrijednosti ipak znakovit. Nešto što je važno otprilike koliko i mrlja od šnenokli na Tuđmanovoj bradi, njegovo držanje bas gitare ili rotirajuća glava u mojim snovima.

Naime, te 1944. su u samo nekoliko dana razmaka održane Hajdukova obnoviteljska skupština na Visu i godišnja skupština Građanskog u Zagrebu, na kojoj je zaključeno da klub nikad nije bolje financijski stajao. Kasnije iste godine, između Hajdukova čuvenog meča u Bariju i revanša u netom oslobođenom Splitu, Građanski je odlučio krenuti u gradnju “športskog veleigrališta” i u tu svrhu osnovao dioničko društvo, a članstvo je svojim primjerom poveo ustaški pukovnik Maks Luburić, upisavši 1.000 dionica u vrijednosti 100.000 tadašnjih kuna, čime je postao jedan od “utemeljitelja”.

Pukovnik je očito imao živi interes za nogomet, poglavito za Građanski. Još je početkom 1930-ih kao mladi i talentirani probisvjet krivično gonjen zbog pronevjere novca dobio posao na igralištu Građanskog; bio je i redovit u loži na utakmicama kluba i reprezentacije NDH.

Pa znate što, na stranu sad Mussolini i pop Đujić, ustaška izdaja Dalmacije, masovna ubojstva i koncentracijski logori, jer povijest, otpor i identitet očito ništa ne znače onima kojima može pasti na pamet napraviti, ali i tolerirati onakvu poruku. Možda da stvari stavimo u okvire koje te budale mogu razumjeti: majstori, mogli ste tako dići transparent i Zdravku Mamiću.