U međuvremenu se našao na The Guardianovoj listi Next Generation kao jedini iz Hrvatske među najvećim svjetskim talentima svog godišta; budući da sudjelujem u kreiranju te liste, gledam i (pr)ocjenjujem potencijal mladih talenata, bio sam uvjeren da Brkljača ima ‘ono nešto’, što su u razgovorima potvđivali i njegovi treneri. Nije možda bio elitni talent koji bi mogao postati svjetska klasa, poput Gavija i Youssoufe Moukoka koji su te godine predvodili popis, ali u Hrvatskoj (i u ‘regiji’) mu nitko nije izgledao ravan: svi su pričali o ljevonogom box-to-box veznjaku koji je privlačio pozornost kako finim prvim dodirom, tako i fizičkim kapacitetom i sposobnosti da izdrži duele protiv starijih i jačih suparnika. Pred njim je, činilo se, bila sezona u kojoj će se probiti i etablirati na seniorskoj razini, a onda, tko zna…

Dana 9. veljače 2022. Brkljača je odigrao svoju posljednju utakmicu za Hajduk, ali za juniore: bio je to onaj susret šesnaestine finala UEFA-ine Lige mladih na Poljudu protiv Atlético Madrida u kojem se ispalo nakon raspucavanja penala.

“Rokas je Amerikanac i ima drugačiji mentalitet. Momcima iz Splita igrati za Hajduk možda stvara veći pritisak”

Gotovo točno godinu dana kasnije, 8. veljače 2023. Hajduk je ponovno igrao u istoj fazi istog natjecanja i ovaj put prošao, pobijedivši Šahtar 1-0. Brkljača bi, da je još tu, imao pravo nastupa i u toj utakmici — iako vjerojatno ne bi igrao, jer bi, poput još dvojice suigrača iz onog susreta godinu dana ranije, imao obveze u seniorskoj momčadi.

Ali Marko Brkljača više nije tu; trenutno zapravo nije nigdje.

Od početka ove sezone, kad je — poslije mjeseci poljudskog ‘hlađenja’ nakon što je odbio potpisati ugovor s Hajdukom — osvanuo u Maksimiru, Brkljača još nije upisao seniorski nastup za Dinamo. Igrao je za juniore u prvenstvu te također u Ligi mladih, gdje je ispao u grupnoj fazi, a sada će, ako je vjerovati medijskim izvještajima, biti poslan na posudbu u drugoligašku Dubravu. Veliki je potencijal i dalje neupitan, ali isto se ne može reći za budućnost, barem onu neposrednu. Dok godinu dana stariji Martin Baturina impresionira i preuzima sve važniju ulogu u Dinamovoj prvoj momčadi, Brkljača je — sada je to već jasno — naišao na zid koji u ovom trenutku ne može preskočiti.

Nismo se onomad, kad je njegov otac pozvao predstavnike medija da im ispriča svoju verziju priče, željeli previše osvrtati na tu mini-sapunicu, tvrdnje i obećanja koje je iznosio, skačući nekoliko puta sam sebi u usta. Bila je to čudna i ružna epizoda koja je, jasno, samo dodatno opteretila mladog nogometaša, natovarivši mu na leđa stigmu koje će se teško riješiti. Pritom je Marko ostavljao dojam da njega u svemu tome nitko nije previše pitao te da su njegove želje i interesi ostali u drugom planu. I bez obzira na to gdje se nalazila ‘prava’ istina o njegovu odlasku iz Hajduka, pa i ona o tome zašto dosad kod Ante Čačića nije dobio šansu, za mladog bi talenta sada najosnovnije bilo da je sretan, zadovoljan i fokusiran na nogomet. A je li?

U istoj onoj utakmici protiv Atlética za Hajduk je igrao i Rokas Pukštas.

U godištu u kojem je po talentu prednjačio Brkljača, mjesec dana mlađi Amerikanac litavskih korijena bio je jedan od ‘ostalih’, poput Dominika Prpića i Marka Capana. Svakako među talentiranijima i s perspektivom da postane prvotimac, ali s više pitanja u prelasku i adaptaciji na seniorski nogomet koja je bila ispred njega.

Pukštas je za prvu ekipu debitirao u travnju 2022. — dakle, više od pola godine nakon Brkljače i više od dva mjeseca poslije zadnje utakmice koju su zajedno odigrali za juniore. U njoj je ostao upamćen po promašenom posljednjem jedanaestercu u raspucavanju nakon kojeg je Hajduk ispao od Atlética, ali ne treba zaboraviti da je prije toga ostavio najbolji dojam na terenu, još igrajući na sebi neprirodnoj poziciji na lijevom boku, dok su u sredini ordinirali Brkljača, Capan i Ivan Krolo.

Trebalo je vremena, strpljenja i teškog rada da bi dospio tu gdje je danas. I nije na tom putu bilo protekcije ili preskakanja stepenica — mladić je još prije koji mjesec igrao drugu ligu na dvojnoj registraciji za Solin — samo rad, borba, posvećenost učenju i neprestanom usavršavanju. Po svemu tome je, kažu, Pukštas od početka bio najjači među Hajdukovim mladićima. Za vjerovati je da ga je o tim stvarima imao što podučiti i otac Mindaugas, trkač dugoprugaš koji je, istog ljeta kad je Rokas rođen, nastupio za Litvu u maratonu na Olimpijskim igrama.

Osim toga, i to što je ‘furešt’ zna pretvoriti u svoju prednost: “Rokas je Amerikanac i ima drugačiji mentalitet”, rekao je trener Ivan Leko nakon jučerašnje utakmice u Varaždinu. “Momcima iz Splita igrati za Hajduk možda stvara veći pritisak.”

Mogla je ovo možda biti priča o onome drugom momku; mogla je možda biti i o obojici, jer svojim bi se igračkim karakteristikama savršeno uklopili u nogomet kakav Leko želi igrati. Ali Brki više nije tu, a Roki jest. Nije on odigrao neku sjajnu utakmicu protiv Varaždina — kao što, uostalom, nije ni čitav Hajduk — ali zabio je dva gola (skoro i tri, pogodio je jednom i prečku), od kojih je prvi bio posebno atraktivan i skrenuo dodatnu pozornost na sebe. Onako ozbiljan, nabrijan i zapet kao puška mogao vas je asocirati na Rockyja Balbou dok je s onim flasterom iznad oka i povezom oko glave letio terenom od šesnaesterca do šesnaesterca.

Jer nije ovo priča o velikom talentu i potencijalu koji će Hajduku donijeti velike stvari — ili barem velik novac. Ovo je priča o Rockyju koji nikad ne odustaje, koji nastavlja dalje. I koji je sve što je dosad postigao morao debelo zaslužiti. Ovo je priča koja tek počinje.