Gradili su red iz kaosa i moguće iz nemogućeg; pred licem straha nisu se skrivali iza isprika i tražili alibije nego su se suočili s njim, pokazali hrabrost i fantastičnu mentalnu snagu. Na globalnoj pozornici, gdje nema prečica i gledanja kroz prste, naučili su Hrvatsku vrijednostima napornog rada, posvećenosti cilju i zajedništva. Drugim mjestom na svijetu dali su sebi — ali i svima nama — drugu šansu.
Prošlog ljeta u Rusiji, na terenu su bili sve ono što Hrvatska inače nije i nakratko se moglo učiniti da bi to i izvan terena možda mogla biti. Nakratko se moglo učiniti da taj pohod sve do samog finala može i treba imati značaj puno širi i dublji od nogometnog.
Jer Hrvatska koju su Vatreni doteglili u finale bila je tužna i depresivna zemlja iscrpljena lažnim obećanjima, besmislenim sukobima i unutarnjim podjelama; prevarena, opljačkana, silovana i opterećena perpetualnom krizom identiteta. Hrvatska koja više ne vjeruje u sebe. Hrvatska kojoj je ponestalo isprika i vanjskih neprijatelja, pa se u finalnom činu autodestrukcije okreće režati sama na sebe i lupati glavom o zid, čekajući da se onesvijesti. Hrvatska koja se, na više od jednoj metaforičkoj razini, boji vlastite sjene.
Ta se iskra jako brzo ugasila, a ostala su samo sjećanja. Umjesto da je pokušamo rasplamsati, sačuvali smo tek uspomenu na nju
Prethodni odlomak već sam jednom od riječi do riječi napisao. Ali zapravo je sve što ćete pročitati u ovom tekstu na Telesportu već napisano i ponovljeno, tim ili nekim drugim riječima. U tome i jest tragedija — što godinu dana nakon Hrvatske u finalu Svjetskog prvenstva nemamo za napisati ništa novo i bitno. Što se nakon onih par tjedana blještavih boja koje već sad izgledaju kao neko daleko i gotovo fantazmagorično iskustvo sve vratilo u uobičajenu apatiju i sivilo.
Kako na nogometnom, tako i na svakom drugom planu.
Sve se svelo na spinove i privid promjena, toliko banalne da u njih nema smisla ovdje ni ulaziti. Niti jedan od ranijih problema nije nestao niti je suzbijen. Osnove su ostale iste, a šira društvena slika je danas možda još i gora i tužnija nego što je bila. U nogometu i dalje nemamo plana, strategije razvoja ni ulaganja u znanje; ruski ‘plijen’ je podijeljen, rastrančiran i spremljen na račune bez da se odlučilo što se s njim može i treba napraviti, bez i da se to pitanje na najvišoj razini uopće ozbiljno i postavljalo. Ako išta, tipično HNS-ovski plitki populizam i prijezir prema javnom interesu postao je norma i u politici i drugdje.
Ako išta, to je srebro postalo nova nacionalna dogma i oruđe u rukama onih koji hodaju javnim prostorom s uređajima kojima mjere razinu domoljublja po nekoj svojoj proizvoljnoj ljestvici, prokazujući i diskreditirajući sve koji mu se bezuvjetno ne klanjaju.
I ranije je bilo dovoljno primijetiti da Vatreni ne uživaju nepodijeljenu podršku u domovini jer su, između ostalog, neki od njih kompromitirani suradnjom s kriminalcima ili bjeguncima od pravde, ili samo izraziti sumnju u njihov domet zbog taktičkih ili organizacijskih nedostataka da bi taj nacional-detektor zapištao.
Navesti da su na putu do finala imali i jako puno sreće i učinili ga sebi težim nego što je po snazi suparnika realno trebao biti. Spomenuti da su protiv Rusije uputili 107 dugih lopti. Notirati očitu činjenicu da je izbor zabavljača na centralnom dočeku u domovini automatski generirao nove podjele i smjesta izbrisao iluziju zajedništva. Kritički se osvrnuti na izbornikovu izjavu o “pet posto” kojom dio sunarodnjaka zbog njihovih stavova stavlja u poziciju građana drugog reda. Tražiti bazično poštenje, ravnopravnost, poštivanje zakona od nogometnih struktura ili pitati “di su pare?”. Piiip. Piiiiip.
Nije se ništa promijenilo, u nogometu ili u društvu, jer ovo društvo nije spremno za promjene. I dalje se boji vlastite sjene i drugačijeg stava, pogotovo ako se on kosi s nacionalnim dogmama. I dalje priznaje samo jedan način da se “voli Hrvatska”.
Prošlog je ljeta Hrvatska postojala u paralelnoj dimenziji uzrokovanoj nogometom, onoj u kojoj povijest gubi na važnosti jer se istovremeno stvara u hodu i sve je, barem jednom, izgledalo moguće. Ali samo izgledalo, jer to je bila iluzija i ta je pobjeda bila popločana s bezbroj sitnih poraza i zato se nije mogla preliti izvan terena.
I onda kažu da trebamo opet obući ‘kockice’ i na godišnjicu — godišnjicu dočeka, ne finala — u ime “zajedništva, ponosa i sreće” izaći na ulice i proslaviti. I lijepo je to, kao što je lijepo bilo kad je pola milijuna ljudi slavilo nadahnuto nogometom, a zapravo je slavilo tu prijeko potrebnu iskru optimizma i nade.
Samo što se ta iskra jako brzo ugasila, a ostala su samo sjećanja.
Umjesto da je pokušamo rasplamsati, sačuvali smo tek uspomenu na nju. Nismo tu drugu šansu znali ni htjeli iskoristiti kao polazišnu točku, u nogometu i šire, da barem pokušamo svakog dana mijenjati stvari nabolje. Sve što ovdje znamo s takvim ‘iskrama’ i poticajima za budućnost je institucionalizirati ih i ovjekovječiti u spomenik ili blagdan, uklesati ih u tvrdu stinu povijesti, čime od životne energije stvaramo beživotne dogme.
