Jednom je u ustima lizalica, drugi gricka Oreo keks i nateže vodu iz bočice. Njihovi potezi su munjeviti i ostavljaju dojam da u više od pola slučajeva već unaprijed znaju što će onaj drugi sljedeće povući; pritom frenetično lupaju po šahovskom satu kao da je dugme za Najbrži prst u Milijunašu. Partija je već poodmakla i približava se završnici, a sat odbrojava više vremena nego što je na njemu bilo kad su počeli.

Odjednom bijeli, onaj malo stariji — on je inače završio treći razred i trenira šah već treću godinu — naprasno prestane žvakati i odvrati pogled s ploče, zabuljivši se u travu. Njegov suparnik, crni — on je završio prvi razred i tek je proljetos počeo s treningom — netremice ga promatra s mješavinom iščekivanja i samouvjerenosti. I on zna da je došao do prekretnice jer on ju je i isforsirao, natjeravši suparnika na odluku koja će prelomiti dotad ravnopravni meč u kojem su po materijalu izjednačeni, ali bijeli ima bolju pozicijsku strukturu. “Gledanje u stranu ili gore obično je znak da se pokušavate nečega sjetiti”, kaže o ovome Magnus Carlsen, analizirajući okršaj Elizabeth Harmon i Vasilija Borgova u Netflixovoj seriji Queen’s Gambit. “Ali figure nisu na plafonu, one su u mojoj glavi.”

Kao nijedna druga igra ili sport, šah se u potpunosti otvorio suvremenom svijetu

Ne traje to dugo, sigurno kraće od minute, ali se u dotadašnjem tempu partije doima kao čitava vječnost. Na kraju, bijeli još jednom kratko osmotri stanje na ploči, a zatim tresne skakačem na f6. Ufff. Neiskusniji crni, još uvijek s diskretnim osmijehom na licu, snima novonastalu dramu. Okice mu šaraju lijevo-desno, gore-dolje po ploči.

“Plej d muv, bro”, govori mu bijeli, stavljajući dodatni pritisak na njega. Crni se naposljetku pomalo nesigurno maši za pijuna kojim će blokirati otkriveni napad.

“O-ooo, ju vil mejk a hjuđ blander”, upozorava ga bijeli. “Ver is jor protekšn? Samo ću ti tejkat i na kraju aj vil trep jor kvin.” Ali crni se ne da: “Možeš tejkat, ali bišop će ti ostat pinan”. Slijedi još jedna obostrana baražna vatra poteza, uključujući razmjenu dama, nakon koje bijeli briljantno “sakrifajsa” spomenutog skakača da bi uzeo topa i stiže nadomak promocije svog pijuna, dok se crni našao u već bezizlaznoj situaciji iz koje ga može izvaditi jedino suparnikov “hjuđ blander”. Do njega, međutim, ne dolazi — nakon još desetak poteza u igri mačke i miša bijeli ima mat u jednom potezu. Ali ne odigrava ga — ne zato što ga ne vidi, nego zato jer želi “ljepši” mat pa još malo muči suparnika prije nego što mu zada završni udarac.

Ništa zato, odmah kreću s novom partijom. U međuvremenu se jednome od njih pojavio i tata — jedan od onih likova koji sebi utvaraju da znaju nešto o teoriji i da su kužeri, kad već u praksi ne mogu parirati vlastitom djetetu — pa nakon početne razmjene poteza kaže: “Aaa, slavenska obrana, dobro…”. Klinci kolutaju očima — OK boomer — bez dizanja pogleda s ploče.

Šah je hjuđ. Popularniji je nego ikad.

“To vam je kao s industrijskom revolucijom”, kaže velemajstor Alojzije Janković, pratiteljima šaha poznat i iz kultne HRT-ove emisije Šahovski komentar, ali i kao agilni promotor šaha u domaćoj javnosti. “Kao što je ona imala svoje stadije, tako ih ima i ovo što se događa sa šahom. Igra je kroz povijest, naravno, imala svoje valove širenja, ali s gledišta masovne, globalne popularnosti, trenutno smo usred trećeg stadija revolucije. Prvi je bio 1972. s borbom Bobbyja Fischera i Borisa Spaskog za titulu svjetskog prvaka; drugi u 1980-ima s rivalstvom Anatolija Karpova i Garija Kasparova, a treći se događa upravo sad. I da, šah je danas definitivno u velikom usponu”, zaključuje.

Možda toga još niste svjesni i ne krivim vas, ali tako je. Šah raste ne samo u nas, nego posvuda u svijetu — i ne samo među djecom, koju u ovoj priči uzimamo za primjer, nego u svim dobnim skupinama. Procjenjuje se da ga danas redovito igra više od pola milijarde odraslih u svijetu — neka istraživanja kažu i preko 600 milijuna — više nego ikad prije. Ali ne samo to: šah je, možda neočekivano, postao cool i među mlađim generacijama, baš unatrag nekoliko godina. Ništa se, naravno, ne događa samo od sebe i bez izravnih ili neizravnih uzroka, pa tako i za ovaj novi uzlet drevne igre postoje valjani razlozi.

Svaki iole relevantni sugovornik na ovu temu ponudit će vam sličan narativ. On najčešće počinje s globalnom pandemijom koronavirusa i lockdownom, kad su ljudi ostali kod kuće i tražili načina da nedostatak socijalnih aktivnosti nadomjeste i iskoriste na konstruktivan i smislen način. Mnogi od njih uhvatili su se šaha. U tu je prazninu uletjela Netflixova mini-serija The Queen’s Gambit, koja je na dotad zapravo neviđen i svima razumljiv način portretirala igru. Već u prva četiri tjedna pogledalo ju je 62 milijuna ljudi, a učinak na popularnost igre bio je sasvim opipljiv: prodaja šahovskih setova porasla je za više od 200 posto, a šahovska online platforma Chess.com u kratkom je vremenu zabilježila stratosferski rast novih članova od oko 240 posto u odnosu na godinu ranije.

Međutim, nije na tome stalo. U siječnju ove godine Chess.com je objavio da je dosegnuo brojku od 10 milijuna aktivnih članova u jednom danu, dok je samo tri tjedna ranije prvi put ikad imao sedam milijuna dnevno. Promet na sajtu je eksplodirao, što je prouzročilo i velike probleme sa serverima. U jednom danu se pridružilo 300.000 novih članova, što je za 100.000 više od prethodnog rekorda dosegnutog usred hypea oko The Queen’s Gambita i broj dnevno odigranih partija po satu na platformi je počeo redovito probijati milijun.

Ali to, naravno, ni izdaleka nije sve. Za početak, Chess.com nije jedina takva platforma; ima ih više na kojima unutar nekoliko sekundi od besplatne registracije možete zaigrati partiju s nekime, negdje u svijetu, čija je razina šahovske vještine i znanja usporediva s vašom.

U nas je posebno popularna Lichess.org. Vrlo jednostavno, gotovo spartansko sučelje skriva nevjerojatnu količinu mogućnosti i informacija; riječ je zapravo o križancu društvene mreže, šahovske online biblioteke te alata za učenje, treniranje i igranje. Tijekom dana ondje u svakom trenutku visi preko 100.000 ljudi i igra se preko 50.000 partija. Možete birati između više varijanti igre: tu su klasični šah, ubrzani (rapid), brzopotezni (blitz) i onaj ultrabrzi (bullet) s vremenskim ograničenjima koje također možete podesiti, kao i dodatne šahovske igre kao što su Crazyhouse, Atomic ili Horde. Za sudjelovanje u svakoj od tih varijanti obračunava vam se, ako to želite, (neslužbeni) Elo rating, kako biste mogli procijeniti na kojoj ste trenutno razini.

Možete igrati protiv nasumično odabranog suparnika usporedive razine bilo gdje u svijetu, protiv kompjutera, ili možete izazvati prijatelja na meč; možete se uključiti u turnire, dostupne su analize vaših ili tuđih partija, šahovski problemi, vježbe, online studije i treninzi, čak i kontakti šahovskih trenera — među kojima su i velemajstori — koje možete angažirati za jednokratnu ili trajnu suradnju. Tu su i video arhiva s ogromnim brojem tutoriala i podcasta, live streaming mečeva, forum, blog, live messaging… Ukratko, sve što možete zamisliti, a da ima veze sa šahom i što vam može pomoći da napredujete kao igrač. Čitav ocean sadržaja, dostupan svakome u internet pretraživaču ili putem mobilne aplikacije. Revolucija.

Kao nijedna druga igra ili sport, šah se u potpunosti otvorio suvremenom svijetu. Otvorio se virtualnom i interaktivnom, postavši zapravo ultimativni e-sport, i u tome je vjerojatno najveći razlog njegova aktualnog booma. Kod prihvaćanja među mlađim generacijama sigurno je pomogla i sve veća raširenost bržih rapid i blitz varijanti, kao i to da šah u Magnusu Carlsenu ima mlado i cool lice za naslovnice. On je poput rock zvijezde, u što ste se mogli uvjeriti kad je Zagreb nedavno bio domaćin Grand Chess Toura, na kojem je oveća skupina klinaca pratila svaki njegov pokret i pokušavala se do njega probiti za autogram ili selfie.

Međutim, sve to (još) ne znači da je šah postao atraktivniji i kao ‘gledateljski’ sport. Mnoga su mjesta u publici i na CGT-ju u zagrebačkom Westinu ostala prazna, a i na televiziju se igra probija još dosta slabašno i sramežljivo. Stvar je zapravo u tome da se šahom bavi i da ga se prati na drugačiji način od drugih sportova. Recimo, za gledatelje je problematično to što u dvorani za trajanja partija mora biti apsolutna tišina i ne smiju se koristiti elektronički uređaji; ne postoji način da u realnom vremenu prokomentirate viđeno ili da glasno navijate, što je u samoj suštini svakog spectator sporta.

“U Bilbau su, na primjer, imali zvučno i svjetlosno izoliranu kupolu ispod koje se igralo, pa su gledatelji mogli pratiti mečeve bez da smetaju igračima”, govori Janković. “Očito je da se još traži pravi recept i za to, kao i za televiziju. Ali određeni napredak se također događa.”

Upotrebom takvih kreativnih inovacija te stručnih komentara i kompjuterskih analaza koje približavaju igru ‘običnim’ gledateljima šah će možda postati atraktivniji i u ovom smislu, ali poanta je u tome da za njega vrijede drugačiji aršini: šah je prije svega sport u kojem se sudjeluje, a tehnološka revolucija je to učinila iznimno lakim i brzim: danas u svega nekoliko klikova možete postati član globalne šahovske zajednice.

Međutim, online šah i onaj ‘pravi’ nisu baš potpuno ista igra, govori Andrej Stanković, majstorski kandidat i FIDE instruktor koji posljednjih 15-ak godina podučava djecu. Mnogi su njegovi puleni osvajali pojedinačne medalje i nacionalne naslove, a isto vrijedi i za ekipna natjecanja u kojima je sudjelovao i pobjeđivao s različitim zagrebačkim školama. Trenutačno njegov ŠK Novi Zagreb u svojim šahovskim programima po školama ima preko 200 djece i po tome prednjači u gradu, vjerojatno i u cijeloj zemlji. Stanković s najtalentiranijima od njih — među kojima su i dvojica klinaca s početka ove priče — radi i individualno. Iako poseban naglasak stavlja na turnire, odnosno natjecanja u kojima se djeca mogu okušati sa sebi ravnima i jačima od sebe, kaže da je poanta uvijek u tome da im šah prije svega bude igra.

“Ne učimo otvaranja napamet nego potičemo prirodni šah, u kojem djeca razmišljaju kako o svojim, tako i o suparničkim potezima”, kaže on. “Važno je da razumiju i znaju zašto su nešto odigrali.”

Tome je tako zato što šah za djecu predstavlja fantastičnu pripremu za život općenito. Na igri se uče razmišljati analitički i uzročno-posljedično te predviđati situacije u kojima će se naći. Na kraju dana, neće svi od njih postati uspješni šahisti, možda nitko od njih neće od toga niti nešto zaraditi, ali će im ostati kao temelj na kojem mogu izgrađivati vlastitu ličnost, pa i kasniju karijeru. To su vrlo ozbiljne stvari.

Premda obilato koristi Lichess kao alat za učenje i treniranje, Stanković kao ‘pravu stvar’ i dalje priznaje samo šah na ploči — onaj s fizički, ne samo ‘virtualno’ prisutnim suparnikom. Online igra ima svoje prednosti, ali i nedostatke, dok je klasično natjecanje pravi test, kaže. Prilika za to ima mnogo, čak i za najmlađe s kojima on radi. Gradska, županijska i nacionalna prvenstva održavaju se već za uzrast do sedam godina i za dječake i za djevojčice, a relativno česti su i razni turniri. Djeca i njihovi roditelji na njima se već redovito susreću i tvore stvarni šahovski community, a onda i mimo toga prijateljuju bilo virtualno, bilo onako u kvartovskom ‘haklu’.

Stvari se, međutim, kompliciraju kad stignu do internacionalne razine.

Za hrvatske je klince izuzetno povoljna okolnost to što se ovogodišnje Europsko prvenstvo u blitz i rapid šahu održava krajem rujna u slovenskom Čatežu. Program inače traje četiri dana i natjecatelji moraju biti smješteni u tamošnjem hotelu, ali Slovenci su iznimno izašli u susret Hrvatima i omogućili im da svaki dan putuju na turnir ako to žele. Rezultat? Za prvenstvo, koje je otvorenog tipa, prijavilo se blizu 100 — stotinu! — natjecatelja iz Hrvatske u različitim dobnim kategorijama između osam i 18 godina.

Na drugim se europskim i svjetskim prvenstvima sudionici iz Hrvatske mogu nabrojati na prste, često i jedne ruke, a primarni razlog za to je, naravno, novac. Prema aktualnim pravilima Hrvatskog šahovskog saveza, pravo na pokrivene troškove puta i smještaja imaju samo aktualne nacionalne prvakinje i prvaci, dok već njihovi obavezni pratitelji — najčešće roditelji, jer riječ je djeci — moraju sami snositi svoje troškove. S obzirom na to da ta prvenstva mogu potrajati i do dva tjedna te da je nužan smještaj u službenim hotelima organizatora, jasno je da mnogi naprosto nisu spremni za takav izdatak ni za toliko dugo odsustvo od svojih svakodnevnih obveza. Zato su odustajanja praktički redovita, a na prvenstva odlaze oni koji si to mogu priuštiti.

U Šahovskom klubu Novi Zagreb odlučili su učiniti nešto po tom pitanju i javnosti su uputili molbu da financijski podrži odlazak njegovih mladih šahista na Svjetsko kadetsko prvenstvo, koje se održava u Egiptu od 14. do 27. listopada ove godine. “Imamo djecu koja su u samom nacionalnom vrhu u svojim kategorijama”, govori Stanković. “I zato smo se pokrenuli da im omogućimo sudjelovanje.” Ovakvo je ‘snalaženje’, nažalost, nužnost, a Stanković kaže da će podržati sličnu akciju i nekog drugog kluba, jer iskustvo na ovoj razini može biti samo dobra stvar za mlade šahiste i šah u Hrvatskoj općenito. Detalje i broj računa za donacije možete saznati ovdje.

…

Već se polako spušta mrak, a dvojica malih rivala još nisu spremni završiti svoj šahovski session, drugi u istom danu. Ukupno su danas odigrali pet-šest sati i tko zna koliko partija, ali onaj mlađi će, čim dođe kući, izazvati i tatu, samo kako bi mu pokazao neku novu ideju na koju je tog dana došao ili ju je pokupio od suparnika. Možda će i na Lichessu analizirati neku poziciju, u potpunosti je rekonstruiravši po sjećanju. Sve to, naravno, nakon što upita je li se javio trener s novim terminom za trening. Razina na kojoj su ovi klinci laiku će se učiniti frapantnom, ali još daleko veća od nje je njihova glad za igrom i učenjem.

Nešto je, ipak, i tata naučio. Igra se posljednja partija, onaj mlađi je ovaj put bijeli i upravo je pametnim potezom odbio potencijalno opasan napad crnog kroz sredinu. Ono što crni, međutim, izgleda ne vidi je da mu bijeli može zadati fatalni udarac preko krila, koristeći damu i lovca. ‘Malom’ je ovo jedan od omiljenih matova, što je tata iskusio na vlastitoj koži igrajući protiv njega. Međutim, crni je toliko fokusiran na vlastiti napad — koji također može vrlo brzo uslijediti matom — da propušta registrirati ono što mu se sprema i povlači pogrešan potez.

Bijeli se uto bez riječi penje na klupu i počinje plesati neki smiješni ples koji podsjeća na onaj davni Rogera Mille s korner zastavicom. Crni mu se smije i ne gleda ploču, a onda se njegov suparnik spusti za stol, tejka damom i kaže “Čekmejt, bro”. To mu je jedna od rijetkih pobjeda protiv (barem još uvijek) dominantnog suparnika, pa je tim i slađa, ali pobjede nisu sve.

“Znaš, puno zanimljivije mi je igrat protiv jačeg”, govori na povratku. “Tako više naučim, pa i ja budem bolji.”