Nogomet narodu

Šampion i bankomat

Priča o potezu zvanom The Modrić Move i još koječemu

Luka Modrić je nevjerojatan. Sinoć je samo u prvom poluvremenu upisao hat-trick asistencija u pobjedi Real Madrida 6-0 nad Levanteom, ostavivši komentatore bez prikladne fraze kojom bi još jednom pokušali opisati njegovu kvalitetu i umijeće. Objavili smo o njemu puno tekstova, možda i više nego o ijednom drugom nogometašu, a u današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na jedan od njih, objavljen gotovo na današnji dan prije pet godina. Onaj o njegovu trademark potezu koji često ostaje nezamijećen.

xx

Postoji poezija u mehanici pokreta.

U nogometu, sportu općenito, akcije dobrih ekipa dobrim su dijelom shematizirane i automatizirane; do te mjere da pojedini potezi, poput osvajanja ili gubitka lopte, ulaska jednog igrača u određeni kutak terena ili ponekad samo trzaja tijelom izazivaju uvjetovanu reakciju suigrača, koji istog časa polete na drugu stranu, u širinu ili u dubinu, pokrenuvši uvježbani kolektivni mehanizam koji je uzbudljivo gledati kako u realnom vremenu, tako i kasnije u snimci.

Upravljanje prostorom apsolutno je najvažnija dimenzija modernog nogometa još tamo od pojave presinga, kao i polazišna točka za svaku ozbiljnu analizu. Ponekad mi je teško shvatiti one koji vole nogomet, a to ne vide i ne znaju cijeniti dobro izvedenu ofsajd-zamku, gegenpressing ili, kako to šjor Špaco voli reći, „momčadski dribling“. Kretnje momčadi kao cjeline, njene kontrakcije i otpuštanja kako bi se po potrebi skratila ili produžila udaljenost od zadnje do prve linije, mogu podsjećati na spužvu (Luka Kaliterna) ili rad srca (Tomislav Ivić). I u takvoj slikovitoj predstavci može se naći umjetnički doživljaj.

Te su kolektivne kretnje poput plesne koreografije baletnog ansambla: to ljepše i fascinantnije što su bolje uvježbane i preciznije koordinirane. Prostora za improvizaciju nema, jer svi ovise jedan o drugome i dovoljno je da samo jedan plesač malo zakasni ili urani, pa da cijelom ansamblu propadne sav trud.

Iza poezije u mehanici njegova pokreta zapravo je prozna priča o jednom betonskom parkiralištu u doba rata, prognanstva i svakodnevnih uzbuna

No, prava poezija pokreta događa se na individualnoj razini, pogotovo u trenucima kad je nogometaš prisiljen reagirati brzo i instinktivno u nestandardnoj situaciji. Onda se njegovi pokreti pretvaraju u nešto što sliči suvremenom plesu ili borilačkim vještinama. Kad je, primjerice, suočen jedan-na-jedan sa suparnikom i na njemu je ili da stvori razliku, odnosno otvori prostor za momčad, ili da spriječi suparnika da napravi to isto. Budući da top ekipe sve bolje upravljaju prostorom i vrlo rijetko ‘ispadaju’, najcjenjenije elitne vještine u današnjem nogometu – poslije, dakako, zabijanja golova –upravo su one koje mogu donijeti prednost u izravnom duelu. A najatraktivnija među njima je dribling.

Veliki su dribleri djeca samoće.

Premda su mnogi kroz povijest po osobnosti bili ekstrovertirani, dribling je posljedica vremena provedenog sam sa sobom. Iza njega su sati, dani, mjeseci, godine vježbanja i introspekcije. Nitko se nije rodio s loptom u nogama ili prodriblao čim je prohodao; sirovi talent, naravno, postoji, ali svi veliki dribleri morali su se u vrlo ranoj dobi, uporno i neumorno kako to samo djeca mogu, baviti loptom. Zaboraviti na svijet oko sebe i fokusirati se samo i isključivo na nju: način na koji po njoj prebiru, osjećaj kad ih dodiruje i prianja uz nogu, micanje, privlačenje… Morali su upoznati svaki njen šav i šaru, osjetiti je na svakom milimetru stopala, a onda do detalja naučiti prepoznavati i njene kretnje, vrtnju, odbijanje.

Uz to upoznavanje i prožimanje razvija se koordinacija i stvara mišićna memorija, a nemoguće ga je naučiti i iskusiti samo u igri s drugom djecom. Budite sigurni da su se Bajdo Vukas, Garrincha ili bilo koji drugi veliki dribler u povijesti nogometa jako, jako puno igrali sami.

Iznimka je Ronaldinho Gaúcho, ali iz sasvim specifičnog razloga.

Veliki je Brazilac prije nekoliko godina u intervjuu za magazin FourFourTwo pobrojao one koji su imali najveći utjecaj na njegovo najranije nogometno odrastanje. Bio je to, naravno, devet godina stariji buraz Roberto, profesionalni nogometaš – dospio je do mlade reprezentacije, ali je teška ozljeda spriječila potencijalno veliku karijeru – a bracu je vodio sa sobom na treninge nakon što je im je, baš na Robertov 18. rođendan, umro otac. Zatim tata, koji ga je znao rasplakati kad bi ga gledao kako igra s prijateljima na ulici, jer je vikao na njega i tražio da igra s maksimalno dva dodira s loptom. „Postane dosadno stalno zabijati golove“, ispričao je Ronaldinho. „Zato sam obožavao driblati, a otac time nije bio zadovoljan i bio je prilično strog… Kasnije sam razumio čemu me je htio naučiti.“

Ali zato je našao načina da zadovolji svoju neutaživu glad za loptom. Na prvo mjesto utjecaja u djetinjstvu, ispred oca i brata, Ronaldinho je stavio svog – psa.

„O, da! U igri s psom izradio sam svoj dribling“, objasnio je. „Igrao bih s prijateljima, ali oni bi se nakon nekoliko sati umorili ili im se više ne bi dalo, a ja sam još uvijek htio igrati… Onda bih se nastavio loptati s psom. Bio je odličan, trčao je za svakom loptom i nikad se nije umorio!“

Luka Modrić nije imao psa. Kućni ljubimci nisu bili dopušteni u prognaničkim hotelima u kojima je s obitelji živio. Ali imao je loptu.

„Skrenuli su nam pažnju na malog plavog dječaka koji je po cijele dane sam nabijao loptu na hotelskom parkiralištu“, rekao mi je Josip Bajlo, tadašnji čelnik NK Zadra, kad sam u jesen 2012. s ekipom jedne španjolske televizije istraživao Modrićeve nogometne početke. „Bio je stvarno sitan i neuhranjen, ali vidjelo se da ima ono nešto.“

Otišli smo pogledati kako izgleda taj hotel i njegovo parkiralište. Kasnije tog dana, u svom domu na Viru ugostio nas je sad pokojni Tomislav Bašić, jedan od Lukinih najranijih trenera i čovjek koji je imao najviše utjecaja na njega u djetinjstvu. Pričao je o detalju koji ga je privukao tom tihom dječarcu i ponukao da se pozabavi njegovim nogometnim razvojem.

„Luka je zapravo samouk“, rekao je. „On je osnove tehnike naučio igrajući sam, nabijajući loptu, štopajući je, kontrolirajući, okrećući se u mjestu. Shvatio sam da mu to što je radio može pomoći u igri i puno samo radili na nadogradnji tog elementa.“ Pošto je uvijek bio manji od drugih, ispričao je Bašić, bilo je posebno važno da u duelima može zaštititi kako sebe, tako i loptu, ostati na nogama i zadržati je; podlogu za to dala mu je upravo bezbroj puta ponovljena sekvenca s parkirališta. Toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i mišićnu memoriju.

Išao bi prema zidu s loptom u nogama, pucao, a onda uz minimum dodira kontrolirao dupli pas od ‘mantinele’ i munjevito se okrenuo. Pa opet. I tako nebrojeno puta, iz dana u dan.

To je osnova. Ono što je u radu s Bašićem nadogradio bila je, u neku ruku, koreografija tog poteza, poluokreta ili punog okreta po primanju lopte: naučio je prenijeti i pravilno rasporediti pokret po cijelom tijelu, tako da ruke, glava i torzo djeluju sinkronizirano s nogama kako bi u trenutku izbjegao nadolazećeg suparnika, zaštitio loptu i stvorio prostor. Taj će potez postati njegov trademark i temelj njegove dominacije sredinom terena.

Postao mu je toliko prirođen da ga mnogi niti ne primjećuju ako ne obraćaju pozornost. Barem preko televizije – jer kad Luku gledate uživo, nemoguće je propustiti vidjeti koliko često to radi. Obično to i ne izgleda posebno atraktivno, ali povremeno će svakoga potpuno oduševiti.

To je taj potez. The Modrić Move. I baš kao i čuveni The Robben Move, više je varka tijelom nego klasični dribling – ali takva varka tijelom koju je nevjerojatno teško anticipirati i braniti jer se zapravo ne izvodi svjesno. Tijelo, odnosno mišićna memorija, brže je od uma; kako je ustanovio izvjesni Shanti Ganesh, znanstvenik sa Sveučilišta Radboud u Nijmegenu koji je u svom istraživanju kognitivnih funkcija uzeo baš Robbenov potez za primjer, dio mozga koji tijelu šalje impuls kretanja uvijek je mrvicu brži od svjesne spoznaje.

Drugim riječima, ono što u konkretnom slučaju radi Luka Modrić – ili u svome Arjen Robben – nije improvizacija. To je naučena, automatizirana reakcija koja je prethodno toliko puta ponovljena da je prešla u instinkt i zato ju je Modrić sposoban izvesti u svom Matrixu bez imalo razmišljanja. Vjerojatno bi je mogao izvesti i zavezanih očiju.

Iza poezije u mehanici njegova pokreta zapravo je prozna priča o jednom betonskom parkiralištu u doba rata, prognanstva i svakodnevnih uzbuna.

Njegov trener Zinedine Zidane tako je navodno svoj La Roulette uvježbao još na betonu Place de la Tartane u marsejskom predgrađu, a Johan Cruyff, koji je obožavao Luku Modrića, možda je u njemu prepoznavao dašak svog Betondorpa (doslovno: betonsko selo) u kojem je odrastao i – možda, sad nagađam – prvi put izveo svoj glasoviti okret.

Nijednog igrača kojeg sam gledao nisam obožavao toliko kao Ronaldinha Gaúcha. Nijednog koji je igrao prije mog vremena, pa sam ga vidio samo na snimkama, toliko kao Cruyffa. Luka Modrić najveći je hrvatski nogometaš svih vremena i neizmjerno se divim njegovu igračkom umijeću, ali ga zadnjih godina više doživljavam kao Mamićev bankomat nego kao velikog i inspirativnog šampiona, što nesumnjivo jest.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.