Nije to, toliko je već dulje vrijeme bilo očito, više osjećao u Torinu, gdje je njegov brak s Juventusom umjesto iskorakom na najvećoj sceni urodio ispadanjima iz Lige prvaka od Ajaxa, Lyona i Porta, daleko ispod željenog renomea i kluba i igrača; rezultirao je negledljivom igrom, mučenjem na terenu i osjećajem nemoći, pogotovo nakon što je Juve izgubio i domaći primat u Serie A, a klupsko vodstvo priznalo svoju pogrešku i vratilo na klupu Maxa Allegrija, trenera koji je morao otići jer pod njim momčad nije igrala dovoljno atraktivno da privuče nove milenijalce iz Mexico Cityja i djevojčice iz Šangaja. Realno, iz tri talijanske godine najviše će se pamtiti to koliko mu je dobro pristajao Juventusov cutting edge dres i grb.

Nije tu ljubav osjetio od pariških šeika, koji nisu ni trznuli na navodnu ponudu njegova superagenta Jorgea Mendesa da svoju cirkusku trupu nakon dolaska Lea Messija zaključe i njegovim dugogodišnjim arh-rivalom. Nije ni od onih mančesterskih koji jesu trznuli, ali su Mendesa, Ronalda i Juve uvrijedili protuponudom koja nije uključivala nikakvu financijsku kompenzaciju, a osim toga je bilo sasvim jasno da Pep Guardiola zdušno navija za to da od svega ne bude ništa jer CR7 je, uz sve svoje nadljudske kvalitete, posljednje što mu na Etihadu treba.

Manchester se nudi kao dom i igrat će na to da je dom oduvijek bio. Ako i nije, on će ga opet takvim učiniti prvi put kad zabije

Na kraju, s drugog kraja Cottonopolisa došlo je spasonosno rješenje, jedino koje se u ovom trenutku doima ispravnim — mada bi još ispravnije bilo da je došlo prije tri godine.

Manchester United nije se od onda previše promijenio. I dalje to nije klub koji — s Ronaldom ili bez njega — slovi za favorita na domaćoj ili na europskoj sceni; i dalje je to klub barem za jedan korak udaljen od najvećih stvari i vlastite dugo građene globalne slave. Teško da će se to promijeniti i njegovim dolaskom i to je sigurno primarni razlog zašto Ronnie, uvijek gladan apsolutne izvrsnosti, vrhunaca i srebrnine, nije povratak na United smatrao svojim prvim izborom.

Ali na kraju je to, ispostavilo se, bio jedini pravi, možda i jedini realno mogući. Možda ondje neće više doživjeti da podigne ni nacionalni, ni kontinentalni pehar, ali ondje ga još uvijek zaista žele i vole; ondje još u netaknutom stanju čuvaju njegovu dječačku sobu, onu iz vremena kad je kao mladi krkančić s lošim engleskim i još lošijim zubima počeo u trans bacati Old Trafford, a s njim i ostatak Europe i svijeta.

Na kraju, povratak je to koji nudi možda i podjednaku dozu sladunjavosti i gorčine.

Tjelesno se Ronaldo, koliko god je to bilo moguće, približio idealu sofisticiranog stroja. Maksimalno je ulagao u sebe, isprogramirao sve u svojem životu tako da bi njegovo tijelo bilo na optimumu svojih mogućnosti i trajanja. No, stvar sa strojevima je ta da se, koliko god opsesivno i pedantno ih održavali, ipak troše i s vremenom ne mogu više toliko dobro raditi kao onda kada su bili novi. Ljudsko tijelo, pa bilo i ono luksuzno, high-end limited edition CR7, ima svoj rok trajanja. Ronaldo naprosto više neće i ne može biti onoliko dobar koliko je nekoć bio. Ali to ne znači da i dalje neće biti strahovito dobar.

Bez obzira na godine, Ronaldo na terenu i dalje itekako opravdava status jednog od najboljih igrača na svijetu — ne samo ikad, nego i u ovom trenutku. Nalazi se, kako piše umirovljeni Telesportov analitičar Dino Begić, “u ravni koja je samo njemu i Messiju poznata”. Oko njega će igrači i izvan terena “iz prve ruke moći svjedočiti koliko rada i posvećenosti je potrebno da bi stekao pravo nazvati se i biti najbolji”. Unitedu, koji je kao klub već zaboravio na to, ili su mu uspomene na doba kad je značio apsolutni vrh već dobrano izblijedjele, takvo je nešto nasušno potrebno.

S druge strane, povratak veteranske superzvijezde koja zahtijeva značajne prilagodbe cijelog sustava sebi samo još naglašava dojam da u Unitedu pravi ‘projekt’, vizija i identitet u igri zapravo ne postoje. Ronnie je ono što će nazvati statement signing, pritom više za znatno okrhnuti imidž kluba nego za samu igru; on može biti quick fix, ali i u Juventusu se pokazalo — mada je diskutabilno kolika je u tome bila njegova krivica — da on sam po sebi nije dovoljan.

Engleski mediji će ludovati, navijači će navaliti na dresove, Unitedova vrijednost na tržištu i njegov marketinški potencijal suludo porasti, a sluđeni tinejdžeri na emerging tržištima zaogrnuti se klupskim bojama i mahnito šerati memeove i gifove s njegovim potezima. Manija će dosegom vjerojatno čak i premašiti onu Messiju parišku, za koju su Ronnie i Mendes morali strpljivo čekati da malo mine prije nego što lansiraju vlastitu.

Za samog Ronalda možda vrijedi ona Plavog orkestra: “Šta će nama šoferima kuća, kad je naša kuća putujuća”, ali Manchester se nudi kao dom i igrat će na to da je dom oduvijek bio. Ako i nije, on će ga opet takvim učiniti prvi put kad zabije, pa napravi piruetu u zraku i ukopa se na sveti travnjak raskrečenih nogu poput vlastite voštane figure, urliknuvši pritom onaj svoj trademark poklič.

Siiiuuu….