Nogomet narodu

Špica

Akutno pitanje prvog napadača reprezentacije

Dragutin Hripko imao je razmjerno bogatu, premda ne i blistavu igračku karijeru. Internet ga danas više pamti kao publicista: primjerice, koautor je monografije Sto godina nogometa u Hrvatskoj 1880-1980 (1983.) i autor priloga iz nogometne povijesti u časopisu Povijest sporta. Osim toga, nakon što je 1947. objesio kopačke o klin, radio je kao trener, dužnosnik i instruktor u različitim trenerskim organizacijama. Kao nogometaš je, pak, od osječkih klubova Makabija i Slavije, preko varaždinske Slavije i Bate iz Borova stigao do zagrebačkih Ferrarije i Concordije, da bi nakon Drugog svjetskog rata zaigrao i za Dinamo.

Tu je bio glavni protagonist utakmice koja je po jednom detalju neobično važna za povijest hrvatskog, pa donekle i svjetskog nogometa.

Proslavljeni predratni trener Građanskog Márton Bukovi ostao je u Zagrebu i nakon rata. Najprije je trenirao jednu vojnu momčad u kojoj je, između ostalih, igrao i Stjepan Bobek; poveo ju je na turneju Srbijom i za svoj rad primio plaću u naturi: 50 kokošjih jaja. Prvi klub koji mu je pristupio bila je Lokomotiva i preuzeo je njenu klupu, ali onda su ga njegovi bivši igrači iz Građanskog stali nagovarati da im se pridruži u novoosnovanom Dinamu; Lokosi su ga pristali pustiti, ali pod uvjetom da ostane s njima dok ne pronađu prikladnu zamjenu. Tako se dogodila, hm, nesvakidašnja situacija da su se Lokomotiva i Dinamo našli u finalu Prvenstva Zagreba 1946. — natjecanja koje je poslužilo kao kvalifikacijski turnir za plasman u prvu ligu nove Jugoslavije — a Bukovi je u tom trenutku službeno bio trener obaju klubova. U finalu je, međutim, sjedio na Dinamovoj klupi.

“Ta utakmica ima za mene poseban značaj. Nije obična ni za nogomet u našoj zemlji, a rekao bih i u svijetu”, piše Bukovi u svojim memoarima, objavljivanim u nevjerojatnih 90 nastavaka početkom 1960-ih u Narodnom sportu, odnosno današnjim Sportskim novostima. Razlog za to nije bio, kao što biste možda pomislili, u neprirodnom bludu dvaju zagrebačkih klubova na koji ćemo se desetljećima kasnije biti prisiljeni priviknuti, a u kojem je on sudjelovao. Bukovi je u tom susretu postavio i jedan drugi, mnogo pozitivniji presedan.

Nijedna opcija nije rješenje sama po sebi. Gol daje igra, a ne igrač

“Tog dana prvi puta se na terenu pojavio napadač sa specijalnom ulogom”, piše Bukovi. “Prvi puta se u Jugoslaviji čulo za povučenog centarfora, a s prilično uvjerenja pomišljam da je to i prvi pokušaj u svijetu. I to uspješan!”

Bukovijeva ‘lažna devetka’, njegov “pokusni kunić” kako ga je sam nazvao, bio je Dragutin Hripko. Na taj je potez bio natjeran silom prilika zbog kadrovskih problema u momčadi; Dinamov trener ne piše zašto tada na poziciji špice nije mogao imati, primjerice, tadašnje golgeterske vedete Franju Wölfla ili Zvonimira Cimermančića, pa o tome i o njegovim motivima možemo samo nagađati. Bilo kako bilo, umjesto ‘prave’ špice je izveo Hripka, igrača koji nije bio klasični napadač niti je tako igrao, pa je svojim kretnjama potpuno zbunio Lokose i Dinamo je tu utakmicu glatko dobio. Tko zna što bi bilo da nije — možda bi danas Dinamo bio Lokomotivina filijala…

Bilo je, naravno, povučenih špica i ranije u nogometu. Najpoznatija među njima sigurno je bio Matias Sindelar iz austrijskog Wunderteama 1930-ih, ali — barem po onome što se prema povijesnoj građi da zaključiti — sasvim je moguće da je upravo Hripko bio prvi povučen toliko da je efektivno postao vezni igrač, što znači da je Bukovijev Dinamo možda prvi u svijetu igrao bez centarfora. Bio je to i ogromni korak u evoluciji iz tada vladajućeg sustava W-M u 4-2-4, s kojim će mađarska Laka konjica poharati nogometni svijet. Jednu od temeljnih ideja za dominaciju koja je uslijedila postavio je Bukovi, oživjevši u budimpeštanskom MTK-u 1949. svoju ideju iz Dinama i povukavši iz špice najprije Pétera Palotása, a zatim Nándora Hidegkutija u ulogu koju bismo danas nazvali lažnom devetkom. Ta je inovacija ubrzo prihvaćena i u mađarskoj reprezentaciji.

U oba slučaja — u Zagrebu i u Budimpešti — Bukovi je na ideju došao prvenstveno iz nužde, jer u tom trenutku nije imao ‘pravu devetku’ u skladu s vremenom koja bi mu jamčila izdašan golgeterski učinak. Stoga je posložio ekipu tako da maksimalno iskoristi njene najjače adute, pa značilo to i nimalo ortodoksno razmišljanje o tome što bi uloga špice zapravo trebala predstavljati. U Dinamu, koliko je poznato, nije ponavljao eksperiment nakon što je momčad kompletirana iskusnim strijelcima, dok je u MTK-u Hidegkutija tom ulogom transformirao iz tek dobrog napadača u svjetsku klasu.

Branko Oblak je vjerojatno najbolji slovenski nogometaš u povijesti, barem ako ne računamo još uvijek itekako aktivnog njegova prezimenjaka, koji je zadnjih godina ponajbolji golman na svijetu. Starijem Oblaku su, uostalom, sami Slovenci 2003. dodijelili tu titulu, a 1974. je kao jugoslavenski reprezentativac bio izabran u najbolju momčad Svjetskog prvenstva u Zapadnoj Njemačkoj, premda je ondje njegova momčad bila poražena u sve tri utakmice svoje četvrtfinalne skupine, dobivši tek jednu od svojih šest utakmica na turniru — onu protiv Zaira, u kojoj je pobijedila 9-0.

Međutim, Oblaka je kao igrača— koji će kasnije u Bundesligi zaigrati za Schalke i za Bayern — potpuno transformirao Tomislav Ivić, kad mu je 1973. došao iz Olimpije u Hajduk.

“Oblak je bio kupljen da bude vezni igrač, za takvu igru on nije bio spreman”, govorio je Ivić. “Na prvu utakmicu sam mu rekao: ‘neću te staviti u vezu da ne bi igrao slabo, jer ako te splitska publika uvati u đir, nafrka si. Stavit ću te na centarfora i dajem ti punu slobodu’. Tu prvu utakmicu je odigra životnu i više nikada nije zaigra u vezi. Ustvari, ja sam njega prevario da bih otvorio put Žungulu, koji nije bio pravi centarfor. On bi se, skriven iza beka, ubacivao u pravom trenutku i davao golove (…) Igra na prvu stativu je palila, centarfora nema, nego je izvučen otraga. Oblak i Jerković su igrali istu igru, tako da sam otvorio put Šurjaku i Žungulu.”

Kasnije, u intervjuu Vinku Vukoviću 2011. za novinu Naprid Bili, Ivić je dodatno pojasnio svoj uspjeli eksperiment.

“On nam je donio dimenziju više i omogućio da izgradimo prepoznatljivi stil igre”, rekao je o Oblaku. “U Olimpiji je bio lijevo krilo, a Boškov i Miljanić su ga u reprezentaciji koristili kao veznog igrača. A kod mene je bio klasični centarfor s potpunom slobodom igre. Odvlačio je pozornost protivničkih obrambenih igrača i omogućavao nam da nakon akcije Jerković — Šurjak — Žungul zabijemo gol s prve stative (…) E, ta prva stativa je bila naše najjače oružje. A do savršenstva smo je doveli upornim ponavljanjem na treninzima, bio je to čisti automatizam, a protiv automatizma nema obrane. Gotov si, prije ili kasnije. A meni je automatizam u Hajduku, što s juniorima, što sa seniorima, donio 12 titula, šest prvenstava i šest kupova.”

Da, bilo je drugo vrijeme, bio je to i klupski nogomet u kojem je trener svakodnevno s igračima i ima vremena raditi na automatizmima, ali ono najvažnije što povezuje ove dvije priče je to što su i Bukovi i Ivić, uz Luku Kaliternu najvažniji treneri u povijesti domaćeg nogometa, bili ljudi spremni razmišljati izvan zadanih okvira. Suočeni s problemom ili nedostatkom u svojoj momčadi, nisu išli glavom kroz zid niti se slijepo držali uobičajene šprance kako bi si stvorili alibi za eventualni neuspjeh, nego su tragali za najboljim rješenjem, ma koliko se ono na prvu činilo neortodoksnim i čudnim.

Slične lekcije, nogometne i životne, mogu se pronaći i kod drugih velikih hrvatskih trenera, poput Branka Zebeca ili Ćire Blaževića, samo ako znate gdje tražiti. I oni su odbijali biti ograničeni važećim konvencijama, razvijajući vlastite ideje o tome kako bi se nogomet trebao igrati i što mogu učiniti da unaprijede igru svoje momčadi, čak i onda kad je rješenje izgledalo nedohvatljivo. Zapravo, posebno tada — takva im je situacija služila kao nadahnuće.

Ne trebamo čak ni gledati puno dalje od vlastitog dvorišta i prošlosti da bismo i danas nabasali na takvu inspiraciju. No — a sad se nadam da ćete mi oprostiti ovakvu možda preuzetnu interpretaciju — Hrvati su upravo zloglasni po tome što nisu u stanju ništa naučiti od vlastite povijesti. U životu i u nogometu.

Tema koja zadnjih mjeseci, pa i godina, dominira javnim prostorom kad je u pitanju hrvatska nogometna reprezentacija ona je o nedostatku ‘prave’ špice, strijelca koji će nastaviti stopama Davora Šukera, Dade Prše, Eduarda i Marija Mandžukića te sijati paniku, strah i trepet diljem suparničkih obrana. Treba ‘izmisliti’ centarfora do Svjetskog prvenstva, ako se na njega uspije plasirati. Treba Andreju Kramariću/Bruni Petkoviću/Anti Rebiću/Marku Livaji reć da se ne zajebavaju, nego da odigraju ono što se od njih traži. Treba dati šansu Anti Budimiru/Antoniju-Mirku Čolaku. Treba vratit Nikolu Kalinića. Treba ekspresno dati državljanstvo Ramónu Miérezu. Treba zvati Roka Šimića.

Svi ovi prijedlozi, pa vjerojatno i neki kudikamo luđi od njih, našli su svoje mjesto u tim raspravama. I svaki od njih ima zapravo isti nedostatak: oni ne nude rješenje koje će — bilo zbog toga što spomenutom igraču klasična špica nije optimalna pozicija, bilo zato što kvalitetom trenutno nije na razini ostatka momčadi — zaista unaprijediti igru Vatrenih u odnosu na ono što već imamo. Barem ne samo po sebi.

Problem s percepcijom današnjih centarfora u široj javnosti je taj što su doživljeni sasvim binarno. Ili zabijaju, ili ne zabijaju. Spoje li dvije utakmice bez pogotka, već će se početi s postavljanjem neugodnih pitanja. Ali stvar je daleko složenija od toga — jer gol daje igra, a ne igrač, govorio je Luka Kaliterna.

Zato ni ovaj tekst neće ponuditi konkretnu ideju što bi ‘trebalo’ napraviti u kontekstu kadrovskih rješenja. Naravno, svi mi imamo svoje zamisli i teorije, ali izbornik je taj koji ima najviše informacija i opcija od kojih treba izabrati onu najučinkovitiju. Nijedna opcija nije rješenje sama po sebi, radilo se o lažnoj devetki ili općenito igri bez klasičnog centarfora — koju već jest bio isprobao u sustavu s rombom i krilima kao široko postavljenim napadačima — ili o prelasku na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji, ili o nečemu petom. Najvažniji je kontekst, odnosno odabir igrača koji će biti međusobno što kompatibilniji i posložiti se u sustav i stil igre koji najviše odgovara najjačim adutima momčadi.

A oni kod Hrvatske sasvim sigurno ne leže u špici napada i zato je to pitanje zapravo posljednje koje treba doći na dnevni red. Tek nakon što se na optimalni način posloži kostur momčadi, kad već znamo otkud i u kojim zonama terena će nam dolaziti glavnina kreacije, a što će davati dubinu, možemo se zaista pozabaviti time kakva špica je Hrvatskoj potrebna i je li joj uopće potrebna ikakva. Stavljati tu nekoga samo zato da se zadovolji forma znači robovati konvencijama.

Za nekoga tko nije pretjerano puno eksperimentirao sa sustavima, Zlatko Dalić je neobično mnogo lutao u postavkama igre i potrazi za identitetom momčadi. Taman kad biste pomislili da je nabasao na pravo rješenje, on bi ga promijenio i odbacio ono glavno što mu je donosilo rezultat; dogodilo se to ljetos na Euru, kao i sada između Cipra i Slovačke. Takvo je lutanje dodatno neobično uzme li se u obzir da mu je glavni izgovor taj kako nema dovoljno vremena za uvježbavanje automatizama s momčadi. No, kako će ih i uvježbati ako stalno mijenja postavke?

Uostalom, nekoć ovih reprezentativnih ‘prozora’ nije ni bilo — igrači bi u nedjelju odigrali prvenstveno kolo, u ponedjeljak bi se okupili, u utorak putovali ako se radilo o gostovanju, u srijedu odigrali utakmicu i opet bi za vikend bili u ligaškoj akciji. Tako da je težina tog izgovora, premda on u načelu stoji, prilično relativna.

Svo to vrijeme Dalić nije došao do odgovora na pitanje prve špice koje je sad već očito postalo akutno. Je li spreman naučiti nešto od povijesti, odbaciti okove konvencija i razmisliti o rješenjima koja su manje očita?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.