Čovjeku je često najteže sa samim sobom. Bilo koja interakcija s drugima uključuje više parametara koji su promjenjivi i na koje se može utjecati; ljudi se zbližavaju ili otuđuju, pa ponovno zbližavaju i ponovno otuđuju, postaje im manje ili više stalo do onoga što drugi misle ili imaju za reći i, čak i ako jesu skloni vrednovati sebe po tome kako ih vidi izvanjski svijet, na kraju se ipak sve svodi na to kako se sami nose s time. Najmanje kontrole i najteži put do promjene imamo kad smo sami sa sobom. Kad isplivaju sumnje, strepnje i strahovi, kad posegnemo u najdublji i najmračniji kutak (pod)svijesti i iz njega izvučemo ono što se ne usudimo drugima, a obično ni sebi samima reći. Kad se osjetimo zatočenima u svojoj koži iz koje ne možemo pobjeći.
Marcelo Bielsa zna sve o tome. Njegova trenerska karijera nije bila ništa drugo do dugo proputovanje vlastitim unutrašnjim univerzumom tijekom kojeg je na svakom koraku preispitivao sebe, svoju ideju i svoje odluke.
Bielsa je na glasu kao ultimativni nogometni fundamentalist, nikad voljan ustuknuti i modificirati ideal koji ga vodi i po kojem smatra da bi se nogomet trebao igrati, ali taj je ideal ostao tako čvrst i nepomičan upravo zato što je neprestano propitivan. Počevši od one njegove najpoznatije izjave o tome da bi “kad bi nogomet igrali roboti, osvojio sve što se može osvojiti”, a koja je često krivo shvaćena kao samohvala svom geniju nasuprot ljudskom nesavršenstvu igrača, iako je zapravo autoironična opaska na račun vlastite limitiranosti u ophođenju s drugima, pa do mnogih anegdota o njegovim ‘pustinjačkim’ eskapadama koje su ga u očima javnosti istovremeno činile kultnom figurom i redikulom, El Locom.
Upitan jednom kako namjerava provoditi božićne i novogodišnje blagdane, smrtno je ozbiljno podastro svoj pedantni dnevni plan o osam sati sna, dva sata tjelovježbe te 14 sati čitanja i analiziranja videa. Drugom prilikom — ono kad je 2004. Argentinu odveo do finala Cope i olimpijskog zlata, samo da bi krajem godine dao ostavku zbog “iscrpljenosti” — zatvorio se na tri mjeseca u samostan bez telefona i televizora, ponijevši samo sve knjige koje je namjeravao pročitati: “Nakon nekog vremena sam počeo naglas raspravljati sa samim sobom. Shvatio sam da ludim”, rekao je.
Suština Bielsina pristupa nogometu i životu mnogo je jednostavnija: preuzeti stvari u svoje ruke. Ili, hajde, noge
Tu je onda, naravno, i ona priča koju neizbježno spominje svatko kad pokušava locirati izvor Bielsine ideje-vodilje, a koja nas vraća u 1992., kad se nakon serije slabih rezultata s Newell’s Old Boysima — klubom koji od djetinjstva podržava i koji je prethodno bio odveo do argentinskog naslova — zatvorio u hotelsku sobu, navukao zastore i pogasio svjetla te dugo plakao: “Patio sam kao profesionalac i kao navijač”, rekao je kasnije. “Shvatio sam stvarno značenje izraza koji ponekad olako koristimo: ‘Želim umrijeti’.”
U amalgamu najdublje sumnje u sebe, razočaranja i osjećaja krivnje zbog vlastite patnje — jer neposredno prije toga je život njegove kćerkice mjesecima visio o niti, pa “zar ima ikakvog smisla to što želim da me proguta zemlja zbog rezultata jedne nogometne utakmice?” — došao je na rub toga da odustane od nogometa, u najmanju ruku. Međutim, ono što je na kraju izašlo iz te krize bio je zaključak da nije kriv ideal kojeg se držao, nego to što on nije bio dovoljno dosljedan i radikalan u njegovoj primjeni. Nakon što je doveo u pitanje sam smisao onoga što radi i nakon što se činilo da se njegov plan srušio, nije iz te sobe izašao s novim planom, nego s još čvršćom vjerom u stari.
“Ono moguće je već ostvareno”, rekao je. “Sad radimo ono nemoguće.” I još: “Ja sam ekstremist. Ne radim kompromise — i ne kažem da je to vrlina. To je defekt.”
U tom je trenutku Bielsa zapravo odlučio da će ideal pretpostaviti rezultatu, ideju uspjehu, fundament pragmi. Imao je nakon toga lijepih i velikih — iako ne najvećih — uspjeha s ekipama koje je vodio, ali neće po njima ostati upamćen. Ostat će upamćen upravo po tome što ne radi kompromise i teži ideji, a ne rezultatu po svaku cijenu; po nadahnuću koje je pružio čitavoj generaciji trenera i filozofiji koju je dao nogometu.
Nećemo sada i ovdje ulaziti u raščlambu bielsisma, za to bi nam trebao poseban tekst. Dopustit ćete mi, nadam se, da tek kolokvijalno natuknem ono za što smatram da je njegova sama suština, ma koliko to možda zvučalo banalno i trivijalno. Bielsina ideja nije neka formacija (mada je 3-3-3-1 nešto čemu je najčešće naginjao i što je propagirao) niti je to nekakav precizno određeni stil, pa niti igra zasnovana na posjedu lopte, presingu ili bilo čemu drugome što su njegove ekipe pokazivale.
Suština Bielsina pristupa nogometu i životu mnogo je jednostavnija: preuzeti stvari u svoje ruke. Ili, hajde, noge.
Mnogi će se treneri protiv jačeg od sebe začahuriti i vrebati svoju priliku iz prikrajka, ulažući ogromnu količinu momčadske energije u navođenje suparnika da igra onako kako oni žele. I to je, naravno, sasvim legitimno, vrlo često i sasvim učinkovito, ali nije preuzetno reći da takav stav ima ishodište u negativnoj motivaciji: u strahu od neuspjeha, strahu od smrti, pa onda i od života. I ne govorimo tu nužno o defenzivnom nogometu, nego prije svega o fleksibilnosti i okretanju kako vjetar puše — što je, uostalom, u doba političkog kameleonstva sasvim poželjna osobina. Mnogi će treneri imati bezbroj opravdanja za neuspjeh, svaljivati krivnju na igrače koji nisu provodili dogovoreno, na suce, suparnike ili koju god već teoriju zavjere koja je taj tjedan popularna.
Ono što o tome Bielsa ima reći spušta stvar na razinu niže, navodeći za primjer tvrdnju koju valjda 90 posto trenera, ali i fanova, uzima zdravo za gotovo: “Puno trenera će vam reći da o svojoj filozofiji trebate odlučiti uzevši u obzir igrače koje imate na raspolaganju”, jednom je izjavio. “Ja se uopće ne slažem s tim. Vrlo je teško uvjeriti igrača u nešto što i sami ne vjerujete do smrti.”
To je bit onoga čemu je Bielsa posvetio svoju karijeru i svoj život. On traži od vas da vjerujete. Ne u sebe — barem ne u ovom suvremenom smislu, koji se svodi na to da dosegnete ono što percipirate kao samoostvarenje ili uspjeh, ma kakav šupak ili moron pritom bili — nego u ideju. Onu koja tvrdi da možete postati najbolja verzija samog sebe i to ne na tuđi, nego na vlastiti račun; da zgrabite taj život s obje ruke i noge i bacite se u potragu za nemogućim. Drugi će vas pritom možda gledati kao Don Quixotea, ali drugi su debili. Jedino što je na kraju važno je to kako ćete gledati sami sebe, zatočeni u svojoj koži iz koje ne možete pobjeći.
I htio sam vam ovdje više pričati o tome kako se Bielsa nosi s novom serijom neuspjeha sa svojim Leeds Unitedom — izgubio je tri utakmice zaredom, od Chelseaja, Cityja i Arsenala, na Boxing Day će zasigurno stradati i od Liverpoola — i kako je svu odgovornost preuzeo na sebe, što je radio i ranije u sezoni, ali to je nešto o čemu možete čitati i drugdje.
Rezultat je, uostalom, trend, a ideal je, jebiga, vječan. Vjerovati u njega i slijediti ga u doba kad je ostatak svijeta prigrlio pragmatičnost i pohlepu kao jedinu validnu ideologiju, vrijedno je najdubljeg poštovanja.
Napisao sam čitav ovaj tekst zapravo samo zato da bih poželio sretne blagdane gospodinu i drugu Marcelu Bielsi. I svima vama koji vjerujete da je bitno kako igrate i živite, a ne što pritom postižete i osvajate.
