Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Sretan nam rođendan

Telesport, dvije godine na oslobođenom teritoriju

Na dan kad sam prvi put uživo vidio originalni Fender Stratocaster postavio sam i najgluplje pitanje u svom životu. Bilo mi je 13-14 godina i pitanje nije bilo glupo samo po sebi; takvim ga je, kao što to i inače u pravilu biva, učinio kontekst.

Dvoumio sam se bih li vam ispričao ovu priču jer naizgled nema baš puno veze s temom, a ni sa sportom općenito. Ali motala mi se u glavi sve više i više kako se bližio ovaj datum, pa sam zaključio da je moja podsvijest stvarno želi izbaciti van, a svojoj podsvijesti vjerujem više nego dobrohotnim savjetima drugih. Uostalom, ako postoji idealno vrijeme za uzurpirati medijski prostor nekim bedastim osobnim pričicama, onda je to vjerojatno sad.

Kažem, bilo mi je 13 ili 14 i bilo je to u ono doba između pada Berlinskog zida i početka rata, kad ste i kao mlađi tinejdžer mogli imati dojam da se svijet oko vas rastače; da se njegovi noseći stupovi urušavaju, a sve ono što ste znali i taman usvojili preko noći zamjenjuje nešto novo, nerijetko suprotno. Imao sam takav dojam, ne i bilo kakav vrijednosni sud o njemu— bio sam premlad za išta drugo osim uživanja u destruktivnoj ljepoti tog valjajućeg, sporo eskalirajućeg kaosa. Ali zato sam se ponašao kao da sam stariji i radio stvari koje rade srednjoškolci. U mom gradu, to je između ostaloga značilo piti pivo i igrati bilijar.

Imao sam običaj prije popodnevne školske smjene skoknuti do birtije te odigrati partiju-dvije, usput popivši jedno hladno. Naravno, ako sam imao novca za to. Onima rođenima kasnije možda će to zvučati neobično ili neuvjerljivo, ali u to ste vrijeme doista bilo gdje mogli kupiti alkohol bez da vas pitaju za osobnu. Kako je škola bila na putu do birtije, obično bih uz neki zidić ondje ostavio torbu “da mi ne smeta” i produžio do obližnjeg kafića s bilijarskim stolovima.

Jednog sam dana, međutim, zaglavio i nisam se vratio na nastavu. No, nisam ni natezao bocu ni nabijao kugle, nego sam sreo tipa koji je bio na glasu kao odličan gitarist, ali ujedno i luzer, osobenjak s kojim se malo tko družio. Prijatelj i ja stali smo ga ispitivati kojekakve gluposti kakve već pitaju klinci koji tek počinju nešto slušati i nekako je to dovelo do toga da nas je pozvao sebi kući da nam pokaže svoju gitaru i nešto na njoj odsvira.

Zvuči kao zaplet kakve pedofilske avanture, jer lik je bio sigurno šest-sedam godina stariji od nas — ali kad smo onamo došli, jedino što je izvadio i pokazao nam bio je stari, savršeno očuvani Strat. Odsvirao je neki, štajaznam, Stairway To Heaven ili nešto, pričali smo o muzici i životu, o onome što dolazi i što nas čeka. Gledajući unatrag, doista jest bio osobenjak: nije ga bilo briga što će netko reći kad ga vidi kako se druži s djecom koju je skupio praktično na cesti, pričao je s nama uvažavajući naše mišljenje, ali i podučavajući nas stvarima koje nismo mogli čuti doma ili u školi. Ostali smo kod njega gotovo cijelo poslijepodne i tog dana on je postao moj prvi guru.

Živio nam Telesport. Točnije, živjeli svi mi koji ga činimo pisanjem i čitanjem

Kad sam se vratio do škole po torbu, nije je bilo. Sreo sam nekoga iz razreda i rekao mi je da ju je razrednik pronašao i zaključao u svoj ormar prije nego što je otišao kući.

Završio je zadnji sat i u školi su ostale samo čistačice. Valjda osokoljen time što me netko tog dana tretirao kao odraslog — ili možda zato jer mi je bila frka vratiti se kući bez školske torbe, ne znam više — odlučio sam otići do razrednika kući, objasniti mu na ‘odrasli’ način zašto me nije bilo i zamoliti da mi vrati torbu. Živio je na pet minuta hoda od škole — da, odrastao sam u stvarno malom gradu — i to sam znao jer sam prethodnih godina dolazio kod njega kad me pripremao za natjecanja iz matematike.

On je bio uvjereni komunist — idealist. Pričalo se da uvijek u unutrašnjem džepu sakoa, do srca, nosi partijsku knjižicu i nije mu bilo lako tih dana. Na satima razredne zajednice držao bi nam predavanja o tome kako “društvo ne može opstati zbog parazita koji mu ništa ne pridonose”, a na roditeljskima objašnjavao iz kojih pobuda navija za Želju, kojeg je vidio kao “klub malog, poštenog čovjeka koji najbolje promovira bratstvo i jedinstvo”. I on je bio osobenjak. Kad sam mu se pojavio na vratima i počeo priču, odlučan da kažem istinu i samo istinu, on mi je rukom dao znak da prestanem, šutke se obukao, uzeo ključeve i rekao samo: “Ajmo”.

Tih pet minuta hoda natrag do škole doimalo se kao vječnost. Još sam jednom pokušao ispričati svoje, ali on je na to počeo glasno pjevušiti nekakav narodnjak i bilo mi je jasno da ne želi slušati. Već je u prethodnih par navrata razgovarao sa mnom u školi, zamjerajući mi što se družim s “propalitetima” i što sam popustio s ocjenama; sada mi je davao do znanja koliko je razočaran — jer on je imao neke planove za mene, a ovo je za njega bio konačni znak da sam skrenuo na put parazita zbog kojih društvo ne može opstati. Sve ovo i meni zvuči kao život koji je živio netko drugi u nekom drugom vremenu; sjećam se raznih detalja, ali ne baš i emotivne pozadine; tako se ne sjećam ni je li me samo smetala neugodna tišina, je li me grizla savijest ili mi je možda bilo žao i njega kad sam postavio to pitanje, najgluplje ikad.

“Druže, šta smo danas radili na matematici?”

I prije nego što sam završio rečenicu bilo mi je jasno koliko je kretenski to pitati u takvoj situaciji, ali bilo je gotovo. Još pogotovo jer nije želio da mu se više obraćamo s “druže”, ali bila je to stvar navike. On je nakratko okrenuo lice u stranu i, pretpostavljam, napravio grimasu koja je mogla biti osmijeh iznenađenja ili prezrivosti, a onda — kao da je netko stisnuo play — stao pričati o trigonometrijskim funkcijama, jednadžbama, čemu već. Sipao je izraze i tumačenja ubrzano i gorljivo, kao da je naizust naučio vlastito predavanje i pretvorio ga u nekakav old school rap; pričao je i pričao, i nije stajao ni kad nam je čistačica otključavala ulazna vrata škole, ni kad je on otključavao ormar u kojem je bila moja torba. A nije ni onda završio, nego smo tako stajali još minutu-dvije — on mašući torbom dok je ulazio u veliko finale, a ja uzalud pružajući ruke kako bih je preuzeo. Kad je konačno završio, dao mi je tu prokletu torbu, tek trepnuo u znak pozdrava i okrenuo se ormaru, praveći se da nešto u njemu slaže.

Nikad više nismo pričali o tome.

Moj osnovnoškolski razrednik umro je nekoliko godina kasnije, prilično iznenadno. Malo toga mi je od njegove matematike ostalo u glavi, ali jest onaj rant o društvu koje ne može opstati zbog parazita koji mu ništa ne pridonose. Čudno je to kako neke stvari identično funkcioniraju u posve različitim kontekstima.

Moj prvi guru dotad više nije bio u gradu; pričao sam s njim još nekoliko puta nakon onog poslijepodneva, ali s ratom mu se izgubio trag. Imao je ‘krivo’ prezime, navijao za krivi nogometni klub i nisu ga ondje baš voljeli. Želim vjerovati da je završio na nekom, za sebe, boljem mjestu. Neke stvari koje nam je govorio bile su puno banalnije i bezveznije nego što su mi se onomad činile, ali jednu sam dobro zapamtio: “Dečki, radite samo ono što volite, ne trošite vrijeme na pizdarije. I vjerujte sebi, a ne drugima — da su tako pametni, oni bi radili ono što vole, a rade kurac.”

Moj prijatelj, onaj s kojim sam tog dana zaglavio, emigrirao je te postao sitni kriminalac i diler. Odavno nismo u kontaktu pa vam ne mogu reći znači li to da radi ono što voli ili je zastranio. Mogu vam reći da je moj grad danas puno siromašniji i još manji bez njih i bez svih onih drugih koji su otišli. Uostalom, to odavno više i nije moj grad.

Ja sam svašta bio i svašta radio, ponekad se puno previše opterećujući glupostima. Danas sam tata i urednik ovog sajta, što su dvije najljepše uloge u životu.

Upravo na današnji dan navršavaju se dvije godine otkako je slikom Johna Cleesea i parolom “Dobrodošli na Telesport, oslobođeni sportski teritorij” zaživio ovaj projekt. Ne priča mi se o tome koliko smo ponosni na ono što smo napravili, ali niti o tome koliko smo razočarani time što se neke stvari oko nas nisu pomakle s mrtve točke, jer imali smo iluziju da ćemo pozitivno utjecati na ostatak medijske slike u svom segmentu. Kad bih sad pisao o tome i opet o barikadama na kojima se svako malo silom prilika nađemo, bilo bi to, čini mi se, poput postavljanja onog najglupljeg pitanja — ne bi bilo glupo samo po sebi, glupim bi ga učinio kontekst — i hranjenja trolova.

Sve što danas želim reći je to da mi stvarno radimo ono što volimo. U tomu je sva poanta i to nam je najbitnije. A radit ćemo to još više i još bolje. I da vjerujemo sebi, a ne drugima — jer da su tako pametni, oni bi radili ono što vole, a rade kurac.

Nemojte zamjeriti što u ovoj kolumni nema nogometa ni bilo kojeg drugog sporta — doduše, ima bilijara, ali nema zapravo ni njega — jer ponekad je korisno umjesto u školu otići u birtiju, odmaknuti se od rutine i sagledati stvari iz druge perspektive.

Zato, živio nam Telesport. Točnije, živjeli svi mi koji ga činimo pisanjem i čitanjem. Koji dijelimo ovaj komadić oslobođenog teritorija. Sretan nam rođendan.