Stihija je vječna i neuništva, pa se i nakon uvođenja reda vraća u obliku razornih snaga prirode, takozvanih “elementarnih nepogoda” koje čovjek ne može uvijek kontrolirati. U prenesenom značenju riječ je evoluirala u sinonim za nekontrolirano i neorganizirano — kako u prirodi, tako i u društvu — i postala druga riječ za nepostojanje plana i improvizaciju, za djelovanje prema nagonu, nadahnuću i od situacije do situacije nasuprot racionalnom i postojanom sustavu.

Ključni buzzword koji je aktualni Hajdukov Nadzorni odbor uveo u javni prostor bio je “kontinuitet”. To je bilo načelo odabrano da uvede red u stihiju i uspostavi sustav. Već u intervjuima kojima su predstavljali svoje kandidature na izborima praktično svi današnji njegovi članovi isticati su taj pojam, a dodatno su ga i u različitim kontekstima potencirali prilikom odabira novog Hajdukova predsjednika.

Brbić je u nepunih osam mjeseci promijenio ljude na baš svim ključnim pozicijama unutar kluba. S tim da trojica od te petorice trenutačno u klubu niti ne postoje

“Tražit ćemo osobu koja ima želju za kontinuitetom”, izjavio je predsjednik NO Benjamin Perasović. “U biranju kandidata gledat ćemo prvenstveno ljude koji neće razmišljati o smjenama trenera i dovođenju svojih ljudi”. Odabrani novi-stari predsjednik Marin Brbić tada je rekao da je upravo to što je “čuo da se traži kontinuitet” bilo razlog koji je prelomio njegovu odluku da se kandidira.

Kontinuitet je istaknut i u svojevrsnom sažetku, zaključku dokumenta koji predstavlja strateške ciljeve NO-a, a koji je objavljen na službenim klupskim stranicama: “U nogometu, u kojem zbog pritiska medija i navijača postoji izražen fokus na kratkoročnom rezultatu, ustrajavanje na dugoročnom planiranju stvara komparativnu prednost nad konkurencijom”, pisalo je.

Isto je bilo i u dokumentu nazvanom Plan i program predsjednika Uprave 2019.-2023., u kojem se kao jedan od ciljeva definira izrada klupske sportske strategije, ustrojene na principu “dugoročne vizije, kontinuiteta i dosljednosti”, te naglašava da “sustav ne ovisi o pojedincima, svatko u sustavu zna što se od njega očekuje i u kojem roku.”

Ljetos se klub, međutim, našao usred onoga što su neki mediji nazvali borbom za prevlast, odnosno “ratom klanova”. S jedne strane bio je voditelj Hajdukove Akademije Krešimir Gojun, kojega su podržali i treneri koje je doveo u klub, s njima implementirao jedan pristup i filozofiju igre u nižim uzrastima, a zatim su ti treneri sa svojim stožerima avansirali sve do prve i druge momčadi, predvođeni Sinišom Oreščaninom. S druge su bili sportski direktor Saša Bjelanović i šef skautske službe Mario Brkljača.

Brbić je stao na stranu ovih drugih i sukob je presječen tako što je Gojun morao otići, optužen za klevetu suradnika, ali i to da je postavio “paralelni sustav” u klubu — mada je zapravo i bio doveden da na noge postavi cjeloviti sustav, jedini koji je u klubu u sportskom smislu uopće i postojao dok su se na klupi prve momčadi nizali treneri, svaki po idejama i pristupu potpuno drugačiji od svog prethodnika. Nedugo zatim morao je otići i Oreščanin, kojemu je glave došao sramotni Hajdukov poraz od malteške Gżire, a zamijenio ga je Damir Burić, Brbićev najbliži suradnik iz njegova prvog mandata.

Od početka sezone i potresa koji su srušili jednu sukobljenu stranu smijenilo se tek jedno godišnje doba, a u klubu više nema ni one druge, ni Bjelanovića ni Brkljače. Nema ni Lukše Jakobušića, kojeg je Brbić u svibnju pridružio sebi kao člana Uprave, a nema ni u međuvremenu postavljenog novog šefa skautske službe, nekog Talijana kojemu nismo stigli ni zapamtiti ime prije nego što je otišao zajedno s Bjelanovićem.

Otkako je u ožujku preuzeo predsjedničku fotelju, Brbić je u nepunih osam mjeseci promijenio dopredsjednika, sportskog direktora, šefa skauta, voditelja Akademije i trenera prve momčadi. Ukratko, promijenio je ljude na baš svim ključnim pozicijama unutar kluba. Je li to bilo motivirano dobrim ili zlim namjerama, ili se našao u situaciji bez puno drugog izbora, stvar je o kojoj se može debatirati, poslušati predsjednikovu stranu priče i ono što o tome misli NO; ovo su samo činjenice.

S tim da trojica od navedene petorice (dopredsjednik, sportski direktor, šef skauta) trenutačno u klubu niti ne postoje. O planu i programu novog šefa Akademije Bore Primorca nismo još čuli ništa. Trener Burić je već praktično bivši, jer valjda je svakome razumnom dosad postalo jasno da svojim idejama — ili nedostatkom istih — ne može pokrenuti momčad s mrtve točke, odnosno zaustaviti stagnaciju igrača i pad u igri. Osim predsjednikove, on više zapravo nema ničiju potporu, a nije je ni zaslužio po prikazanom na klupi niti po javnim istupima na kojima je uglavnom fokusiran na stvaranje alibija sebi i koji su često uvredljivi za inteligenciju i mučni za slušati.

Ako je kontinuitet bio među glavnim ciljevima predsjednika Uprave, onda je na tom polju doživio ozbiljni debakl. Ono što je napravio je njegova Gżira, Gorica u kupu i 0-4 od Rijeke u jednom. Ono što je napravio je vraćanje stvari na početak, na prapočelo; na stihiju.

A u stihiji ne postoji nikakav sustav.

U njoj se događa djelovanje elementarnih sila koje vrlo lako može postati razorno; ona se svodi na improvizaciju, djelovanje prema nagonu, nadahnuću i od situacije do situacije. U tom stanju je normalno da ista ‘elementarna sila’ čija je stihija potaracala sve ostale sada nadire dalje i, usprkos debaklu koji je doživjela svojim odlukama, bira dalje po vlastitom nahođenju; da razgovara s “valjda 15 ljudi” za jedno mjesto nadomak svog trona, da osluškuje puls Torcide i ostatka javnosti kad su u pitanju pojačanja, direktori i treneri i čini sve da bi ostala vladati u svijetu bez reda i zakona.