Presjekao sam jedno dodavanje na svojoj polovici i jurnuo s loptom naprijed. Ispred mene nalazio se samo jedan suparnički igrač: stojeći točno na centru, kao da mu je ona točka u kružnici orijentir bez kojeg bi bio izgubljen u vremenu i prostoru, bio je to najkršniji među njima. Solidan malonogometaš i još solidniji školski nasilnik, premda možda s problemom poremećaja koncentracije, volio je vrebati odbijance i luđački šiljiti po golu iz daljine, nekako nazalno se smijuljeći kad bi mu suigrači prigovarali jer im ne bi dodao. U obrani je bio stijena od koje su se odbijali i igrači i lopta, niste željeli doći u kontakt s njim. Ta se momčina zaletjela prema meni, a for koji sam si dao bio je možda mrvicu predug; izgledalo je kako hitamo u puni frontalni sudar.

E sad, moram vam radi konteksta reći kakav sam igrač bio. Nisam, dakle, smatran baš lijevim smetalom, imao sam neke, hm, kvalitete, ali dribling definitivno nije bio jedna od njih. Iskreno govoreći, da je ondje umjesto ovog grmalja stajao komad vrtne garniture, vjerojatno bih imao problema proći ga, a da zadržim loptu. Volio sam trčati, dodavati, centrirati, pucati, oduzimati loptu, ali u napadačkom duelu bih izgledao kao Darko Todorović na loš dan protiv obrane francuske reprezentacije.

Tog dana Biuk nam je svima pokazao svoj plafon; nakratko nam je pokazao prozorčić u budućnost i igrača kakav bi mogao postati

Ok, dribling nije bio opcija, ali morao sam nešto napraviti barem da izbjegnem koliziju.

U trenutku nenadane inspiracije zamahnuo sam svom snagom — onako kako bi zamahnuo on, moj suparnik, kad bi se pucajući izdaleka nadao da će pogoditi nekoga u lice, ako već ne u gol. Ne znam što je njemu bilo u glavi, pa nema šanse da bih s preko pola terena tako zabio na onaj mali rukometni gol, premda je golman tamo daleko češkao muda, ne očekujući takvo što; ali moj pokret stisnuo je neki okidač u njegovu mozgu i on je ispružio nogu da blokira šut.

Međutim, na samom kraju zamaha, neposredno prije nego što će mi stopalo udariti loptu, naglo sam ga usporio i, umjesto udarca, samo unutarnjim bridom patike liznuo loptu s gornje strane i lagano je povukao ulijevo. Vidio sam ranije taj potez puno puta u izvedbi najboljeg igrača u naselju, dečka koji će se kasnije dugo dvoumiti između karijere u nogometu i one u alkoholizmu; on je to radio savršeno, izgledalo je kao da mu se lopta nevidljivim čičcima po potrebi lijepi za stopalo, a suparnici lete u prazno. Vidio, probao, ali ne i uvježbao; ovo je bilo prvi put da takvo što pokušam u ‘službenoj’ utakmici i nekako mi je uspjelo.

Izveo sam taj divni lažnjak i pobjegao s loptom u stranu, a suparnik je ispruženom nogom proklizao po hrapavom betonu. Da je samo to bilo u pitanju, vjerojatno bih taj potez za sva vremena vrtio u glavi kao vrhunac svog nogometnog umijeća. Ali čekajte, bilo je još, ima još jedna sitnica kojom se želim pohvaliti.

Našavši se u trku korak-dva na suparničkoj polovici, do mene je dopro krik onog klizača kojeg sam ostavio iza leđa, nečiji duboki uzdah, pa i smijeh nekog od suigrača koji nije mogao vjerovati da je netko tko je generalno smatran ‘drvom’ u tehničkom smislu izveo takvo što. Ispred mene nije više bilo nikoga osim golmana.

A taj je isto bio živopisan lik. Pričao je triput glasnije od svih drugih, igrao isključivo u papučama — onim crnim zepama — i bio apsolutni šampion prestižnih osnovnoškolskih disciplina poput pljuvanja u dalj. Kružila je priča da ekscelira i u izbacivanju drugih tjelesnih tekućina iz sebe, uz zastrašujuću anegdotu kako je jednom prilikom u školskom WC-u pišao tako snažnim mlazom da je preko vrata zahoda otuširao nekog nesretnika koji je u tom trenutku obavljao veliku nuždu.

Taj je ekscentrik, dakle, vidio da je vrag odnio šalu, izvadio ruku iz gaća i divljački se zaletio prema meni. Ako sam onaj lažnjak izveo više iz nužde, instinktivno i bez razmišljanja, ovo će biti potez s predumišljajem.

Kad sam zaustavio loptu lijevom nogom da bih nakratko podigao glavu i snimio situaciju na terenu, ona je samo lagano poskočila u mjestu. U tom trenutku imao sam dojam da je vrijeme usporilo. Kao u onoj sceni iz Bijega u pobjedu kad ranjeni Pelé vidi da mu lopta dolazi na škarice, pa melodramatski zasvira klarinet prije nego što ćemo vidjeti poeziju u mehanici njegova pokreta koja će dirnuti i naciste, u treptaju oka mi je kroz glavu prošlo bezbroj kombinacija i upalila se lampica kod one prave. Nisam više vidio ništa osim lopte i gola, kao zamrznute u prostoru.

Golman je bio otprilike na pola puta između te dvije točke kad sam uputio udarac — napola unutarnjim felšom, a napola ‘punom’. Lopta je u visokom i oštrom luku poletjela prema golu. Kako je nadlijetala golmana, pokušao se zaustaviti u mjestu i jurnuti natrag, ali bilo je prekasno. Spustila se gotovo okomito malo ispred gol crte i zakoprcala u mreži pod gredom.

To je bilo to. Moj savršeni golden shower gol, pišanje po sirotinji kakvo sam samo mogao zamisliti i sanjati da bih mogao izvesti. Bila je to nesumnjivo i epska krumpirčina kakvu ne bih opet pogodio ni iz 10 pokušaja i bio sam toliko šokiran da nisam ni slavio; mislim da sam čak morao nakratko izaći iz igre da se priberem. Od tada sam ga bezbroj puta s guštom provrtio u glavi jer to je bio apsolutni vrhunac koji sam kao nogometaš dosegnuo već s 13 ili 14 godina. Moj igrački plafon koncentriran u jednom savršenom potezu — dobro, u dva vezana savršena poteza.

Doduše, čisto sumnjam da ga je zapamtio itko osim mene. Narodno pamćenje moje generacije u naselju ili školi bilježi me kao nogometaša koji je imao svojih, hm, kvaliteta, ali je s loptom u nogama bio previše kilav i šeprtljav. Volio bih reći da sam imao i drugih povremenih bljeskova, ali osim ovoga se zapravo ne mogu sjetiti nijednog, posebno ne iz kasnijih, zrelijih godina.

Stipe Biuk zabio je svoj savršeni gol 12. svibnja ove godine za Hajduk protiv Gorice. Bio je to najspektakularniji potez čitave sezone u Prvoj HNL, barem ako mene pitate.

Dakako, jedan gol ili niz vezanih poteza sami po sebi ne znače ništa. Ne bi ni mene počeli prvog birati u svoju momčad na školskom samo zato što bih povremeno mogao zabiti lobom s pola terena ili nekome lažnjakom depilirati stražnju stranu noge.

Savršeni gol je tek koncentrat nečijeg talenta, završni proizvod njegove vještine na nogometnom terenu. Ali je također simbol njegova igračkog plafona. Kad dođe u poznom razdoblju karijere, onda obično ima gorko-slatku, melankoličnu notu propuštenih prilika; no, kad se dogodi na samom njenu početku, kao u slučaju Hajdukova klinca kojemu je u tom trenutku bilo 18 godina i pet mjeseci, a to mu je bila sedma prvenstvena seniorska utakmica, onda je taj simbol posebno zavodljiv i vrijedan.

Za Stipu Biuka, on je bio vrijedan koraka od sedam milja — ili, konkretnije, otprilike milijun eura, koliko mu je u tom trenu mogla narasti tržišna cijena samo na račun tog jednog pogotka.

Jer u toj akciji i kod tog gola — a nema smisla da vam ga sad detaljno prepričavam; za razliku od onog mog, ovaj možete (još jednom ili sto puta) pogledati i sami — Biuk je, izvađen iz konteksta, izgledao kao igrač od 50 milijuna eura. Takvi, naime, zabijaju takve golove.

Prerano je predviđati nešto o njegovoj karijeri koja će uslijediti; puno je prerano za euforiju i realno vrednovanje Biuka u kontekstu domaće lige, mlade reprezentacije ili sredine u kojoj će nakon Hajduka završiti. No, tog dana Biuk nam je svima pokazao svoj plafon; nakratko nam je pokazao prozorčić u budućnost i igrača kakav bi mogao postati.

I naravno, treba reći kako nije stvar samo u jednom savršenom golu. Biuk možda jest igrač poteza naprosto zato jer je u stanju odigrati nešto nevjerojatno atraktivno — dribling i asistencija na toj istoj utakmici bili su možda još bolji od gola — ali je i u drugim svojim nastupima itekako pokazao da posjeduje i taktičko-pozicijsku inteligenciju, i obrambenu odgovornost, i sposobnost donošenja pravih odluka.

On je još uvijek na početku svog puta kad taj potencijal izgleda najzavodljivije, ali i najnestabilnije. O njemu samom, kao i o Hajduku — njegovu novom treneru, sustavu igre, selekciji itd. — ovisit će kako će putanja te karijere izgledati; hoće li, poput mog udarca kakav možda više nikad ne bih pogodio, oštro poletjeti u nebo samo da bi se spustila gotovo okomito malo prije crte, ili će se otarasiti svih prepreka kao da ih nema i onda naći džepić prostora kroz koji će uputiti šut u mrežu.

Izvan konteksta, koncentriran u jednu spektakularnu akciju, on izgleda savršeno.