Neobično je to. Vatreni u dalekim zemljama mogu i znaju biti sve ono što Hrvatska obično nije: složni, uporni, pametni i dostojanstveni, takvi da se navijač njima zaista ponosi i da skupljaju simpatije mnogih neutralaca. No, čim se nađu u hrvatskom zračnom prostoru, svojom neobično snažnom gravitacijskom silom povuče ih ono što Hrvatska obično jest. I tako se centralni nacionalni doček i proslava njima u čast učas pretvori u blesavu i neukusnu seosku zabavu s voditeljima koji izazivaju višestruko više susramlja nego gospodari ceremonije na kakvoj kirvajskoj terevenki prije nego što od alkohola obnevidjeli baja ugrize vlastitog kuma za obraz, a ovaj sav krvav krene kući po kašikaru koju čuva od rata.

I dobro, možda se poruka o “zajedništvu” i “ujedinjavanju” Hrvata nije pomakla s mjesta od one prije 30-ak godina kad su se na ovakvim masovkama okretali volovi, a na mikrofon izvikivale parole o tome “kol’ko nas ima, jebote”; izbor prateće glazbe, iste one uz koju su roditelji današnjih Vatrenih onomad dizali ruke i zborno pjevali, svakako govori tome u prilog.

Hrvatima nogomet sam nedovoljno znači da bi iz njega izvlačili bilo kakve pouke. Oni vole uspjehe i medalje, vole se osjećati važnima pred svijetom

Ona je u međuvremenu obogaćena tek revanjem thompsonoida i urlanjem onih Boysa koje valjda dan-danas netko zaustavlja na ulicama Zaprešića — oprostite, molim vas, možete li mi reći koliko i kako vi volite Hrvatsku jako? I sve to, uz izhlapljele nekadašnje punk rock prvoborce iz Dubrave i osobu koja za sebe tvrdi da je Jura Stublić te da je upravo stigao raketom iz Čikaga, možda i jest Hrvatska danas — zapravo, sigurno jest, pogledajte vijesti — ali ona Hrvatska iz Katara, kao i ona iz Rusije prije četiri godine, doima se u velikom raskoraku od svoje navijačke baze. Barem po mentalitetu i organizaciji prikazanima na terenu.

Ne znam koliko smisla ima ponovno postavljati to pitanje i je li takva potencijalna analogiju uopće valjana, ali i dalje se ponekad pitam zašto Hrvatska ne može biti više poput svoje nogometne reprezentacije. One koja gradi red iz kaosa i moguće iz nemogućeg na napornom radu i posvećenosti cilju; koja na globalnoj pozornici, gdje nema prečica i gledanja kroz prste, pokazuje fantastičnu mentalnu snagu.

A ne može, rekao bih, zato što Hrvatima nogomet sam nedovoljno znači da bi iz njega izvlačili bilo kakve pouke.

Oni vole uspjehe i medalje, vole se osjećati važnima pred svijetom i listati što je tko vani rekao o njima, kako ih je pohvalio, a kako iskazao manjak poštovanja koji će smjesta nanjušiti i iskoristiti za motivaciju. Hrvati vole nogomet — rukomet, tenis, skijanje, Eurosong — samo ako će im on donijeti taj osjećaj nadmoći za kojim žude. “A koji smo zapravooooo?!?”, pitat će drekavac s pozornice na Trgu; “Prrrviiii”, uglas će odgovarati, iako prvi zapravo ni zakrivo nisu. Bronca je zlatnog sjaja, pa nek pati koga smeta.

Da je drugačije — da je ovo stvarno proslava nogometnog uspjeha u naciji kojoj je nogomet važan i koja ga voli, bi li sve pjesme bile o samoživom izgaranju u hrvatskim bojama i busanju u prsa zbog neke neodređene, psihotične ljubavi? Da je drugačije, bi li Hrvati dopustili jednom čovjeku i njegovoj kliki da si prisvoji jedan od dvaju najvećih klubova, a onda i potpuno razjebe čitav nogomet (i šire)? Da je drugačije, bi li se aktivno radilo na razvoju i promociji nogometne kulture, što uključuje i nižerazredni, omladinski i ženski nogomet i navijačku sferu, ili bi se sve to vezalo uz dnevnu politiku i politikanstvo?

Bi li se slavilo ili ismijavalo to što je netko okrenut svom masovnom članstvu i ima demokratski ustroj, dok nekim drugim vladaju osuđeni kriminalci u zbjegu? Bi li se aktivno odvraćalo ljude od posjeta stadionima bizarnim propisima i kontroloma? Bi li se planski radilo na razvoju infrastrukture, a ne samo maštalo o stadionima koje će uvijek netko drugi trebati platiti? Bi li se vrednovali znanje, rad i ideje ili bi se uhljebljivali podobni? Bi li se ovakve prilike koristile za promociju pravog, inkluzivnog zajedništva — kakvo, čini se, postoji među Vatrenima — ili bi se pod plaštom nogometa plasirale poruke o “vjeri, ljubavi i domovini”?

Da je drugačije, bismo li imali obraza vikati iz sveg glasa da smo “mi” prvi, kad “mi” nismo ni treći, nego su oni — i to ne zbog nas, nego najvećim dijelom usprkos nama?

Završio je tako još jedan Mundijal na kojem su Hrvati ostali praktički do samog kraja, ostvarili ogromni uspjeh i na taj ga način zauvijek prisvojili u kolektivnom pamćenju nacije. Pamtit će se golovi i obrane, penali, slavlja i zastave apsurdnih dimenzija u Dohi, Dalićev kontrolirani nogomet i plastificirano domoljublje u koje se zamataju iskreni navijački osjećaji. Ono koje prevlada kad se dogodi uspjeh, a u povorku uskoče svi oni koji inače ne prate nogomet niti ih pretjerano zanima — i neka ih, nek se ljudi vesele, samo kad bi se taj povećani interes iskoristio da se pošalju sadržajnije društvene poruke, ili barem one koje s nogometom imaju nekakve veze.

Zanimljivo je, međutim, to što postoji paralela između takvog odnosa prema reprezentaciji i odnosa katarskih organizatora prema samom Mundijalu. Ni njih, bilo je to jasno čim su se kandidirali za domaćinstvo, nije motivirala ljubav prema nogometu niti želja za razvojem nogometne kulture u svojoj zemlji. Oni stadioni tamo izgrađeni su samo za ovaj Mundijal i većina će ih zjapiti prazna, biti razmontirala ili će im vrlo brzo biti pronađena druga namjena. Ali Katar je svoj cilj ostvario: pokazao se pred svijetom, dobio usto i finale kao po narudžbi svog državnog vrha, ono u kojem su herojske uloge odigrala dvojica igrača koje već ima na plaći u Paris Saint-Germainu, a svi prosvjedi, kritike i pitanja oko ljudskih prava i potplaćivanja jenjavali su kako je turnir odmicao.

Katar je, jednako kao Ivana Knöll ili Kolinda Grabar-Kitarović, iskoristio nogomet kao medij preko kojeg je ostvario svoj interes i proširio svoj utjecaj. Poput hrvatskog nogometnog, ali i političkog ekosustava, iskoristio je mundijalski uspjeh da bi sve probleme sklonio u drugi plan — jer tko će o njima pričati pored takvog spektakla? — a ogromnu pozornost javnosti da bi potiho plasirao poruke kulturološkog i društvenog značaja.

One dramatične večeri 18. prosinca, oba su procesa paralelno išla prema svojoj kulminaciji koja se nalazila izvan samog nogometa. Što se same igre tiče, ona će se uskoro nastaviti gotovo kao da svega toga nije ni bilo. Nogometaši, hrvatski kao i argentinski, još će neko vrijeme krstariti domovinom i skakutati po pozornicama kao zvijezde nekog ranog reality showa dok političari ispucavaju prigodna obećanja. Ali otišli su Mi Hrvati, Ivana i Kolinda, Boysi su se vratili na opake ulice Zaprešića, a Jura Stublić na raketi natrag u Čikago; kumovi su se otrijeznili, isplakali jedan drugome na ramenu i previli rane, a gradski su komunalci pokupili i razvrstali smeće koja je masa na Trgu ostavila iza sebe.

Zabavili su se tim nogometom, bili su jučer, evo, i prvi, a sad ga vraćaju nama. HNL se nastavlja za mjesec dana.