Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Što je identitet?

O BVB-u, Bayernu i biti nogometnih klubova

Nogomet koji se pamti. To je bila fraza koju je Jürgen Klopp prije šest godina, nakon što je s Borussijom osvojio svoj drugi bundesligaški naslov zaredom, ponovio glasovitom njemačkom nogometnom kroničaru Uliju Hesseu.

“Postoje određena mjesta u kojima se morate ponašati i igrati nogomet na određeni način”, rekao je. “Dortmund je jedno od tih mjesta. Ovdje ljudi žele… Ne, zahtijevaju da momčad igra s atributima koji su najbliži mom srcu: s puno osjećaja i s intenzitetom do posljednje minute. Želimo igrati nogomet koji se pamti.”

Citat nije (više) dostupan online u originalnom obliku, pa ćete mi morati vjerovati; zabilježio sam ga davnih dana i u nekoliko navrata razmišljao o njemu, spomenuo ga i Hesseu kad sam jednom prilikom razgovarao s njim. Detalj koji me kopka je taj što je Klopp — možda nesvjesno, možda i smišljeno — upotrijebio taj vremenski ambivalentni oblik koji se istovremeno može odnositi i na prošlost (nogomet kakav pamtimo od ranije) i na budućnost (nogomet koji će se pamtiti).

Možda vama zvuči blesavo i beznačajno, ali u mojoj glavi je ta rečenica bila okidač za, priznajem, pomalo nedopečenu teoriju da nogometni klubovi — barem neki od njih, o čemu govori i Klopp koju rečenicu ranije — moraju stremiti nogometu koji je u skladu s njihovim identitetom, jer jedino tako mogu dosegnuti maksimum svojih mogućnosti i ostvariti se u punom smislu na terenu, ali i izvan njega. Napraviti nešto što se pamti. A to ujedno znači oživotvoriti identitet kluba kakvog u podsvijesti nose njegovi navijači, kao i stvoriti ostavštinu za buduće generacije.

Teorija je na prvu romantična i nadasve apstraktna, ali zapravo ima sasvim praktičnu primjenu. Pojednostavimo li stvari i lišimo li ih ezoteričnih konotacija, ona se zapravo svodi na umijeće liderstva. Uspješan vođa — bio on državnik, poslovni top menadžer ili trener — mora dubinski razumjeti sredinu u kojoj djeluje i zajednicu koja je čini. Mora otkriti samu njenu bit i proniknuti u njen identitet te na tome graditi svoj pristup i način rada. Ne postoje univerzalna rješenja koja svugdje jednako pale: to koliko je vođa spreman prepoznati identitet povjerene mu zajednice i saživjeti se s njim može biti presudno, bez obzira na sve druge kvalitete s kojima raspolaže.

Borussijini osnivači uzeli su si ime po latinskom nazivu za Prusiju — ali ne iz domoljublja, nego zato što se tako zvalo lokalno pivo koje su te noći konzumirali

No, što je ta esencija koju treba prepoznati i razumjeti?

Kao pojedinci, u privatnom i poslovnom životu igramo niz uloga koje nas na neki način definiraju. To je samo jedna razina ispod one površinske, koju čine naši lifestyle i konzumeristički izbori; još ispod nje nalazi se ono što uistinu jesmo po svojoj naravi i karakteru. Kolokvijalno rečeno — ono kakvi smo ljudi. I ne mislim pritom na onu crno-bijelu dihotomiju “dobri” ili “loši”, nego jesmo li otvoreni ili zatvoreni prema drugima, strpljivi ili nagli, sanjari ili realisti… Kad bismo sebi mogli pridružiti vrijednost na svakoj od tih brojnih osi između jedne i druge krajnosti, kao što to rade istraživači za Football Manager kad procjenjuju mentalne atribute igrača, neki genijalni matematički algoritam bi nas precizno definirao i smjestio unutar mreže koja predstavlja psihološki profil ljudskog roda.

Problem s takvom definicijom je u tome što se ona stalno mijenja, jer i mi se čitavog života mijenjamo, htjeli to ili ne. Međutim, u podsvijesti uvijek nosimo idealiziranu sliku koja je puno postojanija i otpornija na promjene jer zapravo predstavlja najbolju verziju nas samih. I uvijek sanjamo ono što smo putem izgubili.

Vjerujem da je nešto vrlo slično istina i za nogometne klubove. Pogotovo za one bitne, velike, koje brojni ljudi doživljavaju kao svoje — ne na plitkoj razini konzumerističkog izbora, nego na onoj dubljoj, srednjoj razini identiteta zajedno s obitelji i prijateljima. Aktualna momčad i trener, aktualni stil igre, rezultati, materijalno stanje… Sve to je samo površinska razina ispod koje se nalazi status kluba, atmosfera oko njega i sve ostalo što podrazumijeva uloge koje zauzima u nekom općenitom poretku stvari. A onda je ispod toga suština: ono što uistinu jest, što je nekad bio i što u vremenu koje dolazi može biti.

Nogomet koji se pamti.

Tu razinu ne možemo izjednačiti s mentalitetom sredine iz koje dolazi, iako su, naravno, u snažnoj korelaciji. Nogometni klubovi, pokazuju nam to brojni primjeri, često nadopunjuju ili prerastaju zajednice iz kojih dolaze i žive neki svoj zasebni život kao da su sasvim organske tvorevine. I oni se mijenjaju — ne samo površinski, nego i suštinski; oblikuju ih povijesne okolnosti i veliki ljudi koji se u njima nađu kao vođe. Neki od njih se odrastanjem profiliraju u nešto drastično drugačije od svog početka — poput Real Madrida, koji su osnovala katalonska braća-trgovci u skladištu svog dućana tekstilom — a nekima je, kako se čini, karakter bio zadan već od samog rođenja.

Dobar dio Nijemaca vjeruje da su Borussia Dortmund, ali i Bayern (i Schalke, ali to je već druga priča) upravo takvi klubovi.

Bayern su osnovala jedanaestorica muškaraca koji su redom bili pripadnici srednje klase ili čak iz uglednih i dobrostojećih obitelji i od kojih nijedan, reći će vam cinici iz rivalskih tabora, nije bio iz Münchena, pa čak niti iz Bavarske. Nije to sasvim točno: prema Hesseovoj knjizi Bayern: Creating a Global Superclub, barem su četvorica od njih bili lokalci, a barem jedan sin običnog poštanskog službenika koji je usto radio i kao fotograf. Ali je istina da su se u veljači 1900. skupili sa svih strana Njemačke i da su to mahom bili nezavisni, slobodnosmisleći pojedinci.

Oni su bili članovi minhenskog Turnvereina, udruženja koje je promoviralo domoljublje i bavljenje tjelovježbom — slično slavenskim ‘sokolskim’ društvima, koja su zapravo i formirana po uzoru na germanski Turnen. Tri godine ranije, u sklopu udruženja je formirana i nogometna sekcija. Međutim, ono je bilo strogo nekompetitivno i na ideju nadmetanja dviju momčadi je gledalo sa skepsom ili, još gore, kao na utjecaj “dekadentnih Britanaca”. Dotad je kompetitivni nogomet već bio zaživio u nekim drugim dijelovima zemlje, a ljudi iz tih krajeva pristigli su u München i pridružili se Turnvereinu… Na njihov poticaj krenulo se u osnivanje zasebnog nogometnog kluba.

U to je vrijeme ime regije ili pokrajine, po mogućnosti na latinskom, bilo najpopularniji izbor za ime kluba. Njihov se trebao zvati Bavaria, ali to je ime već bilo zauzeto — neki jazavci tako su se nazvali tek koji mjesec ranije —pa je klub nazvan njemačkom inačicom.

“Čini se da neki klubovi žive svoj vlastiti život”, piše Hesse u knjizi. “Posjeduju identitet — da izbjegnemo ezoterični termin ‘kolektivna duša’ — koji se nikad zapravo ne mijenja, bez obzira koga njegovi članovi izaberu da ga vodi ili tko su uopće ti članovi.”

Sve te godine, nastavlja autor — a Bayern će tek sedam desetljeća kasnije postati po statusu najveći u Njemačkoj — “Bayern nikad nije prestao biti progresivan, slobodnomisleći, nezavisni klub”, kozmopolitski klub koji je nastavio privlačiti ljude iz cijele zemlje (i, kasnije, svijeta). Već 1903. njegov je predsjednik bio stranac, Nizozemac Willem Hesselink, među prvima je imao strane trenere i strane igrače; i uvijek je, reći će vam to isti oni cinici iz rivalskih tabora, gledao ostale pomalo s visine.

Bayern je klub koji su među elitu uveli Hrvati, Zlatko Čajkovski i Branko Zebec; klub koji desetljećima kupi ‘vrhnje’ iz ostalih njemačkih klubova; klub koji će preoteti najbolje igrače i kopirati stil igre svog najvećeg konkurenta ako je to potrebno da ga pobijedi (pitajte samo Kloppa za to); klub koji će, radije nego da pruži priliku nekom od mnogih progresivnih mladih stručnjaka koji su se zadnjih godina pojavili u Njemačkoj, dovesti najslavnijeg i najskupljeg trenera na svijetu da bi mu dao aureolu stila i prestiža za kojom pati. A kad naposljetku ipak dovede jednog od tih koji ‘dolaze’, tome će nesretniku već od prve krize biti jasno da je posljednji u lancu kojeg čine klupski senatori, pa igrači, pa sportski direktor, pa tek onda on.

Borussia Dortmund na život je došla u nadasve dramatičnim okolnostima.

Devet godina nakon što je osnovan Bayern, mladićima u industrijskom Ruhru dozlogrdila je stalna kontrola lokalnog katoličkog župnika; odlučili su se odmetnuti od crkvenog udruženja pod kojim su djelovali i osnovati vlastiti nogometni klub. Kad su se pred Božić 1909. okupili u pivnici Zum Wildschütz, spomenuti je župnik, neki Hubert Dewald, saznao za to i pokušao ih spriječiti. Pomahnitali je pop lupao na vrata pivnice i dovikivao parole o vječnom ognju u paklu, ali vrata su ostala zaključana, a oni su ignorirali njegove prijetnje. Uzeli su si ime po latinskom nazivu za Prusiju — ali ne iz domoljublja, nego zato što se tako zvalo lokalno pivo koje su te noći u neograničenim količinama konzumirali.

Desetljećima je ova anegdota služila prvenstveno kao poruga skromnim počecima neprilagođenih provincijskih mladaca, da bi kasnije prerasla u mit kojemu se po principu ‘pokvarenog telefona’ svakom novom predajom daju dodatni mitski detalji. Jedna statistika kaže da je na proslavu Borussijina naslova 2012. na stadionu potrošena tri i pol puta već količina piva nego na ijednu Bayernovu kasnije.

Bilo kako bilo, BVB-ove ključne riječi od osnutka su bile: mladost, intenzitet, zajedništvo.

Mnogo je puta i dugotrajno klub lutao i udaljavao se od sebe u desetljećima koja su uslijedila. Neki će reći da je najdalje odlutao sredinom 1990-ih, desetljeća koje je za njega kulminiralo osvajanjem Lige prvaka 1997. Ono je bio skupocjeni tim vođenim pragmatičnim Ottmarom Hitzfeldom, tim koji nije odražavao klupski duh i koji je živio iznad realnih mogućnosti te u nasljeđe klubu ostavio dugove zbog kojih se u idućem desetljeću na jedvite jade — između ostalog, i Bayernovom financijskom pomoći — izvukao sa samog ruba bankrota. “Die Scheisse-Mannschaft”, rekao mi je jedan navijač žuto-crnih u podrumu puba u londonskom Great Portland Streetu na partiju BVB-ovih ultrasa večer prije finala Lige prvaka 2013., čekajući da na pozornicu izađe Uli i održi vatreni govor o važnosti očuvanja 50+1 Regela. Nekoliko ljudi oko njega, mladi i stari, kimali su glavom u znak odobravanja.

Njima je momčad koja je bila jebeni europski prvak bila Scheisse, a za Jürgena i njegove momke bi dali ruku u vatru; takva je atmosfera bila.

Oduvijek su me privlačili klubovi čija je priča šira od samo nogometne; sredine s ne samo bogatom tradicijom, nego i snažnom klupskom filozofijom i kulturom. Klubovi kao što su BVB, Liverpool, Barcelona, Ajax — i kao što nepobitno jest Hajduk, ma što netko mislio o tome. Zalutat će, udaljit se od sebe, birati krive ljude, ponašati se kao negativci i pijani milijunaši, ali će se i vraćati sebi jednom kad svima, pa i igračima postane jasno da je tu u igri nešto više od samo novca i slave, nešto veće od njih. I Dortmund je opet zalutao nakon Kloppa i Thomasa Tuchela, da bi danas s Lucienom Favreom, čini se, bio na najboljem putu povratka sebi.

Možda je teško definirati tu esenciju njihova identiteta — kao što je hajdukovcima teško definirati ‘hajdučku’ igru kao njenu manifestaciju, mada je znaju prepoznati — ali ona je upravo ono što ih čine onime što jesu, zbog čega ih volimo ili mrzimo ako nam nogomet ima dublje značenje od same zabave. Jer možete birati klub i na osnovu toga kakav nogomet igra i koliko trofeja osvaja, ali to je onda isto kao razlika između fizičke privlačnosti i prave ljubavi.