Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Što je kapetan?

Crni šef Obdulio Varela i težina vrpce koja se nosi oko ruke

Noć nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka urugvajski kapetan Obdulio Varela je, kažu, proveo po barovima Rio de Janeira pijući pivo s lokalcima i nudeći im rame za plakanje.

A plakali su, naravno; “plakao je čitav Brazil”, reći će kasnije u životu jedan tad 10-godišnji dječak kojemu će Maracanazo biti nadahnuće da maksimalno ozbiljno shvati nogomet i osam godina poslije donese naciji prvi trofej Julesa Rimeta u njenoj povijesti. Ne znam je li plakao i Obdulio niti mogu zamisliti kako se osjećao kad je, umjesto da s ostatkom svoje ekipe slavi i završi “u kanalu, majku ti jebem”, odlučio s poraženima upijati svu tu tugu i bol.

Nisu ga prepoznavali. Bilo je predtelevizijsko doba, a brazilski je tisak bio toliko arogantan da suparnicima nije poklanjao više od tek minimalne pozornosti. Ako je netko i pomislio da je to možda on, vjerojatno je odagnao takvu mogućnost kao nevjerojatnu — pa što bi, pobogu, on u tom trenutku radio s njima luzerima?

Ranije te večeri svi su se reporteri sjatili oko njega, tražeći izjavu prije proglašenja pobjednika. Nije bio raspoložen za priču, samo je promrmljao nešto neodređeno sebi u bradu. Kad su ga htjeli slikati kako od gospodina Rimeta prima pehar, namjerno im je okrenuo leđa.

Some are born great, some achieve greatness, and some have greatness thrusted upon them”, pisao je Bill Shakespeare. Bez srama prizivam citat iz Bardova djela koje nisam ni čitao ni gledao (Twelfth Night) jer vjerujem da je El Negro Jefe Varela spadao među ove treće, one kojima je veličina stjecajem okolnosti i mimo njihovih želja gurnuta na pleća. On nije žudio za svjetlima reflektora; nije se teatralno pozivao na Božju pomoć ni osjetio potrebu da pobjedu posvećuje napaćenom narodu, da se glupira pred mnoštvom koje ga u tom trenutku obožava niti da tada, kad su svi mikrofoni i kamere bili upereni u njega, izjavljuje nešto što smatra bitnim.

Ljudi su bili naviknuti slušati jedni druge. Danas zahtijevaju da drugi slušaju njih

Pa ipak, piše mu se da je bio jedan od najvećih nogometnih kapetana ikad. Proglasite li ga i najvećim, teško da će se naći previše argumenata koji bi to mogli osporiti.

Ne mogu vam reći puno o tome kakav je igrač Varela bio. Čitav svoj igrački vijek proveo je u domovini, u klubovima Deportivo Juventud, Montevideo Wanderers i Peñarol; od 1939. do 1954. odigrao je 45 utakmica za Urugvaj i postigao devet golova. Opisuju ga kao čvrstog i beskompromisnog zadnjeg veznog stare škole u tadašnjem sustavu W-M, ali ne bih baš mogao procijeniti je li bio bliže ‘mesarskom’ ili sofisticiranom tipu; u svakom slučaju, na ono nešto malo arhivskih snimaka koje se mogu naći primjetno je da kako je primarno bio ball-winner, ali isto tako i da je mnogo sudjelovao u organizaciji napada i često dolazio u završnicu iz drugog plana, a imao je strašan šut iz daljine.

Međutim, mislim da mogu reći kakav je kapetan bio.

O tome svjedoče mnoge anegdote — a osobito one vezane uz susret SP-a 1950. kojim je njegov Urugvaj osvojio svjetski naslov pred 200.000 ljudi na Maracani, najvećem mnoštvu ikad skupljenom na nogometnoj utakmici. Znate to, nije to bilo finale nego se završnica tad igrala u skupini s četiri momčadi; Brazil je u obje prethodne utakmice natrpao suparnike (Švedska 7-1, Španjolska 6-1), Urugvaj u jednoj od svojih remizirao i za zlato mu je igrala isključivo pobjeda.

Na dan utakmice, jedne su brazilske novine izašle sa skupnom fotografijom domaće reprezentacije na naslovnici i naslovom: “Ovo su svjetski prvaci”. Bijesni Varela pokupovao je sve primjerke iz obližnjeg kioska, pobacao ih po podu kupaonice u hotelu i okupio suigrače da zajednički mokre po njima. Pred izlazak na teren, nakon što se izbornik Juan López obratio igračima i tražio od njih defenzivni pristup te otišao iz svlačionice, kapetan Varela preuzeo je riječ i održao vatreni govor u kojem je rekao da zaborave sve što su čuli i da se ne boje ni strašne brazilske navale ni raspomamljene publike. Brazilci su ti koji se moraju bojati — bojati neuspjeha na domaćem terenu i u takvoj atmosferi, dok La Celeste nema što izgubiti, rekao je.

Nije to bilo dovoljno. Mjehuri su tog dana, čini se, igrali poveću ulogu i jedan od Urugvajaca se doslovno upišao u gaće doživjevši kako 200.000 Brazilaca iz sveg glasa urla svoju himnu. Varela je imao odgovor na to: “Ne gledajte gore, utakmica se igra dolje na terenu. To na tribinama su drveni štapići”.

A onda, kad je Seleção početkom prvog poluvremena zabio gol i bacio navijačku masu u potpuni delirij, Varela je uzeo loptu i stao se prepirati sa sucem, Englezom Georgeom Readerom, tvrdeći da je bilo zaleđe. Naravno, nikakvog zaleđa nije bilo i Varela je toga bio svjestan — samo je kupovao vrijeme dok se publika malo ne ohladi, a njegovi suigrači oporave od šoka. To je potrajalo jako dugo, jer Obdulio je zahtijevao i prevoditelja koji bi prenio njegove opaske sucu; naposljetku je donio loptu na centar i podviknuo na svoje: “A sad je vrijeme za pobjedu!”.

I pobijedili zaista jesu, usprkos svim izgledima.

U povijesti svjetskih prvenstava dva se finala — ako ono 1950. možemo tako nazvati, jer to je de facto bilo — i dalje bore za titulu najveće senzacije: taj urugvajski trijumf i “Čudo u Bernu” četiri godine kasnije, kad je Zapadna Njemačka pobijedila favoriziranu Mađarsku. No, pitanje je bi li do onog drugog uopće došlo da se pitao Varela. Tad već 37-godišnjak, predvodio je Urugvaj i na tom Mundijalu te u četvrtfinalu zabio jedan od golova u pobjedi 4-2 nad Engleskom, ali se u toj utakmici ozlijedio i Urugvaj je u polufinalu tek u produžecima istim rezultatom pokleknuo od mađarske Lake konjice.

Bio je to prvi poraz Urugvaja na svjetskim prvenstvima, a Obdulio se nakon toga umirovio. Zadnja utakmica bila mu je opet na Maracani, kad je 1955. već kao pomoćni trener ušao s klupe za svoj Peñarol protiv domaće Americe — ali ubrzo je uvidio da njegovo tijelo više ne može pratiti tempo igre i sam se zamijenio. Bio je to čudan, ali za osobenjaka poput njega možda nekako i primjeren oproštaj.

Obdulio je smatran jednim od najvećih kapetana u nogometnoj povijesti i on odgovara arhetipu vođe kako ga većina ljudi zamišlja, u sportu ili izvan njega: netko tko će lupiti šakom o stol, preuzeti odgovornost i inicijativu na sebe, podviknuti, pa i zviznuti šamar onome tko ga ne sluša. Lider prema kojem se odnosi sa strahopoštovanjem i kojeg se bespogovorno sluša.

Međutim, to je danas prošlost. U nogometu sigurno.

Jedan od posljednjih velikih kapetana ‘stare škole’ bio je Carles Puyol u Barceloni. I on je po mnogočemu bio — i još uvijek jest — osobenjak, a jedna od stvari koje je kao igrač imao zajedničko s Varelom bila je nevoljkost da bude u centru pozornosti i povlači se po medijima.

“Zašto davati intervjue? U novinama su samo dvije stvari točne: datum i cijena”, rekao je jednom Obdulio, a Carles bi se na to vjerojatno s odobravanjem nasmijao. Nakon Mundijala 1950. reporteri su kampirali pred njegovom kućom nadajući se pokojoj izjavi, a jedna od rijetkih koje su dobili bila je objašnjenje da ih ne želi u svom privatnom životu: “Neke sam zakone naučio na ulici”, rekao je. “Još kao dijete sam morao izabrati hoću li živjeti s dignitetom, kao što jesam, ili se prepustiti bilo čemu, kao što rade oni koji nemaju drugog izbora.”

Brbljati po medijima i defilirati pred masama koje su ga smatrale nacionalnim herojem očito je spadalo u ovo drugo — nije to smatrao dostojanstvenijim od života sitnog kriminalca kakvom su se odali mnogi koje je poznavao. Obdulio je, jasno, bio produkt svog vremena i okruženja: klinac iz Montevidea koji je napustio školu u trećem osnovne kako bi zarađivao za život prodajući novine i knjige na ulici, lašteći cipele gospodi, a kasnije im i zidajući kuće. Ni nogomet nije smatrao svojom kartom za napuštanje takvog života, ali jedno od njegovih dvanaestoro braće i sestara vidio je u njemu talent i nagovorio ga da, već kao 19-godišnjak, dođe na probu u opskurni drugoligaški klub.

Bio je kapetan svake momčadi u kojoj je igrao, usprkos činjenici da je bio miješane rase i tamne boje kože. Štoviše, od ranih dana nadjenuli su mu nadimak El Negro Jefe, crni šef. Nogomet je, uz ulične bande, bio jedno od rijetkih područja u kojima društvena pozadina nije igrala presudnu ulogu i možda je to bilo ono što je Varelu navelo da u njemu ostane.

Razmišljajući o tome, sjetio sam se nečega što mi je prije nekoliko godina objasnio Cass Pennant, nekadašnji vođa zloglasnog West Hamova Inter City Firma koji danas za pokušava za život zaraditi kao medijski stručnjak za huliganizam i savjetnik na raznim knjigama i filmskim scenarijima koji se bave navijačkom subkulturom.

“Ljudi često pitaju kako sam se uspio nametnuti kao vođa u društvenom okruženju koje je tada uključivalo najniže slojeve radničke klase i zaista mnogo rasizma i ksenofobije”, rekao je Pennant, inače ogromni ćelavi crnac s plećima tako širokim da bi se na njima dao razviti transparent osrednje veličine. “Želite li istinu, bilo je mnogo lakše nego u bilo kojem drugom javnom području, jer svugdje je pozadina bila glavni hendikep. Bio je to zapravo institucionalizirani rasizam. Obitelj nije imala novca i time  ti je kvalitetno obrazovanje bilo nedostupno, a zbog toga mnoga vrata zatvorena već u startu. Firmovi su bili meritokracija. Nekoliko ih je imalo crne generale.”

Nogomet je također meritokracija. I premda ni probijanje do vrha huliganske piramide ne isključuje klasične liderske kvalitete poput vizije, prilagodljivosti i prekaljenosti u bitkama, ono vrlo vjerojatno uključuje i sirovu silu; a u nogometu sila nije način na koji se možete nametnuti kao kapetan. To što ste alfa-mužjak ne garantira vam da će vas ljudstvo slijediti, isto kao ni čisto igračke kvalitete. U nogometu se ne rađate kao predestinirani lider niti možete do tog statusa doći upornim radom ako nemate osobitu vrstu karizme po kojoj stršite među drugima. Nekad su kapetani bili najčvršći momci s najviše samopouzdanja, često upravo oni odgojeni na ulici gdje su stekli street smart karakter, osjećaj za čast i solidarnost u teškim situacijama. Rjeđe su to bili najbolji igrači momčadi, jer takvi su često imali problema s tim da svoj ego podrede interesima grupe.

Međutim, sama priroda liderstva se s vremenom promijenila. U nogometu sigurno.

Didier Deschamps, kako god okrenete, spada među najprominentnije lidere u modernom nogometu. Osvojio je Svjetsko prvenstvo najprije kao kapetan, a 20 godina kasnije i kao izbornik. Također je, kao i Varela, nosio vrpcu u svakoj momčadi u kojoj je redovito igrao — čak i kao dječak u nižim uzrasnim kategorijama Bayonnea prije nego što mu je kao 19-godišnjaku u Nantesu i na seniorskoj razini povjerio iskusni lisac Ćiro Blažević, a kasnije u Marseilleu, Juventusu i francuskoj reprezentaciji. Također je, kao i Varela, igrao na poziciji defenzivnog veznog, ali je u igračko doba bio poznat kao ‘Vodonoša’, što je bio nadimak koji mu je nadjenuo Eric Cantona: Deschaps je smatran za nekoga čiji je primarni zadatak osvajati lopte i dodavati ih talentiranijima od sebe.

Deschamps je sasvim drugačija vrsta lidera, primjerenija modernom dobu. Njegova karizma je tiša i manje nametljiva, a on sam smatra da se njegov zadatak — nekoć kao kapetana, danas kao trenera — više sastoji od slušanja drugih nego od toga da natjera druge da slušaju njega.

“Biti lider znači imati vremena za druge”, rekao je Didi Benu Lyttletonu u knjizi Edge. “Mislim da ne možete tek tako postati lider”, dodao je. “Neki ljudi imaju taj karakter, tu osobnost i dolazi im prirodno. To mora biti autentično i prirodno.” On smatra da je man-management, odnosno “upravljanje ljudskim resursima”, kako bi se to reklo korporacijskim metajezikom, danas barem jednako važno kao i igračka ili trenerska kvaliteta. A upravljanje kolektivom toliko kulturološki šarenim kao što je to francuska reprezentacija, koji su u prošlosti neprestano pogađale bizarne afere i incidenti, strašno je zahtjevan zadatak.

Još kao Monacov trener početkom stoljeća, Deschamps je uspostavio sustav s trojicom ‘kapetana’, od kojih je svaki bio zadužen za jednu sferu: fizičku, tehničku ili psihološku. U reprezentaciji je to proširio na petoricu. Time je stvorio uži krug, neku vrstu igračkog ‘kabineta’ koji je upućen u sve probleme koje momčad i njeni pojedini igrači imaju, može ih komunicirati između sebe, ali i izravno izborniku ili dalje drugim igračima. Ključ je u stalnoj komunikaciji, a Deschamps — kao pravi vodonoša — spremno prenosi dio svog autoriteta na same igrače.

Postoji očit razlog zašto je takav pristup, zasnovan na međusobnom uvažavanju i razumijevanju, danas važan, a sigurno i učinkovitiji nego što bi bio onaj Varelin. Nogometaši nekoć nisu bili bogataši; Varela si je od nagrade za svjetski naslov 1950. kupio nekakav stari Ford, model iz 1931., koji su mu tjedan dana kasnije ukrali. Do kraja života — jučer mu je bila 23. godišnjica smrti — ostao je u relativnom siromaštvu. Danas igrači na toj razini plivaju u lovi već u doba života u kojem je on još uvijek zarađivao kao zidar. Osim toga, mediji i marketinška industrija obigravaju oko njih također od najranije mladosti, a društvene mreže čine ih zvijezdama na novi, neposredniji način i njihova je osobnost sasvim drugačija.

Istraživanja provedena na milenijalcima pokazala su da feedback od drugih ljudi na društvenim mrežama — lajkovi, komentari, retweetovi — potiče lučenje dopamina, iste kemikalije koju potiču alkohol ili kockanje. Dopamin stvara ovisnost i utječe na razvoj ličnosti u najosjetljivijem stadiju, kad se potreba za vanjskom validacijom i odobravanjem pomiče od roditelja na vršnjake. Drugim riječima, klinci postaju ovisni o komadićima ‘slave’, a odnosi u virtualnom prostori im dijelom postaju substitut za fizički kontakt i međuljudske odnose. To može postati veliki problem kad odrastaju, jer imaju problema s razvijanjem mehanizama za nošenje sa stresom u stvarnom svijetu.

Ljudi su nekad bili naviknuti slušati jedni druge. Danas svi zahtijevaju da drugi slušaju njih.

Deschamps je, kao moderni lider, toga svjestan i to sigurno uvelike pridonosi njegovu uspjehu. Ne samo da je dio svog autoriteta prenio na igrače, nego je i razložio ulogu kapetana i razdijelio je na trojicu, odnosno petoricu igrača. Sve kako bi što više toga mogao slušati i čuti. Njegov pristup refleksija je ne samo suvremenog nogometa, nego i današnjeg društva. Njegove lekcije primjenjive su u bilo kojoj društvenoj sferi u kojoj ljudi rade kao tim i u onima koje ovise o tome hoće li ih podređeni, birači ili mušterije slušati.

Varela bi, siguran sam, prezirao tu suvremenu kakofoniju sitničavih ega, potrebe za slavom i iluzijom posebnosti. To više nije njegov nogomet. Ali ni on više nije njegov kapetan. A možda bi još više prezirao što se pritom ustručavaju bilo kakvih društveno relevantnih istupa, a to je postalo karakteristika nogometa otkako se počeo stapati s industrijom zabave. Nenadmašni Eduardo Galeano opisao je njegov povratak u zemlju nakon svjetskog zlata:

“Izbjegao je gomilu na aerodromu u Montevideu, gdje je njegovo ime visjelo, ispisano svjetlima. Usred sve te euforije umaknuo je odjeven kao Humphrey Bogart, u kišnom mantilu podignutih revera i šeširom nabijenim na nos. Glavešine urugvajskog nogometa nagradile su sebe zlatnim medaljama. Igračima su dali srebrne replike.”

A činjenica da su čelnici sebi preuzeli zasluge je Crnog šefa toliko razjarila i razočarala da je nedugo zatim, još uvijek kao ikona euforične nacije, prekršio svoj princip nedavanja izjava samo da bi rekao: “Kad bih mogao ponovno igrati tu utakmicu, zabio bih autogol.”

loading...