Nogomet narodu

Što je klub?

O pripadnosti, vlasništvu i povijesnim prilikama

Često je korisno odmaknuti se od suvremene perspektive i ući u samu genezu pojmova kojima baratamo kako bismo bolje shvatili njihovu suštinu. U svom izvornom značenju, ‘klub’ je po definiciji udruženje osoba okupljenih oko zajedničkog sudjelovanja u nekoj aktivnosti, poput hobija ili sporta. Nogometne klubove utemeljili su njihovi osnivači, ‘obični’ ljudi koji su postali prvi članovi i to prvenstveno s namjerom da u njima igraju.

Naravno, nisu svi mogli igrati – neki su bili prestari, premladi ili prekilavi, ili su shvatili da nemaju dovoljno vremena, volje ili talenta za to. Oni su postali prvi navijači. Zatim su došli prijatelji i rodbina igrača i drugih članova, pa se glas proširio u uže i šire okruženje kluba iz kojeg su regrutirani novi fanovi i članovi i tako su klubovi pustili korijenje u lokalnoj zajednici. Klubovi su pokretani i prije nego što su postojala ikakva organizirana natjecanja u koja su se mogli uključiti; njihova je primarna svrha bila pružiti dom svojim budućim igračima i pristašama. Ogromna većina njih razvila se iz potrebe za pripadanjem i izražavanjem identiteta, a tek malobrojni, i to kasnije, radi natjecateljskih ambicija.

Gotovo svaki klub gotovo svugdje u svijetu predstavlja neku zajednicu – veliku ili malu, strogo lokalnu ili već globalnu – u kojoj ljudi taj klub na nekoj razini osjećaju kao ‘svoj’, kao dio svog identiteta. Tako je bilo u ranim danima nogometa, a tako je i danas, kada su pojmovi poput ‘zajednice’ i ‘osobnog identiteta’ poprimili višeslojniji i fluidniji karakter.

Po svojoj genezi su nogometni klubovi, dakle, udruženja građana. Djelomične iznimke – ako ne uvijek formalno, a onda u praksi – možemo tražiti među ‘tvorničkim’ klubovima kao što su njemački Bayer Leverkusen ili Vfl Wolfsburg, gdje je otpočetka postojao neki viši entitet koji je okupljao ljude i financirao njihovu aktivnost, a bilo je i u nas nekoć dosta takvih primjera s manjim klubovima. Drugi primjer su pojedini klubovi nastali unutar socijalističkog uređenja kao produžene ruke vojnog, policijskog ili nekog trećeg državnog aparata. Premda su i svi spomenuti također razvili svoje veze sa širom zajednicom, kod njih je postojao neki vanjski organizacijski – i, najčešće, financijski – impuls koji ih je gurnuo u život.

Vjerojatno ste primijetili da Amerikanci profesionalne momčadi iz svojih najvećih liga u pravilu nikad ne zovu ‘klubovima’. To je naprosto zato što one to i nisu: radi se o timovima, franšizama, organizacijama koje su osnovane s ciljem da bi se natjecale i participirale u industriji sporta, odnosno zabave. One nisu utemeljene na osnovi članstva, nego kapitala i pružanja usluge gledanja vrhunskog sporta svojoj publici. Ono ‘C’ u nazivima MLS franšiza – a nosi ih čak 10 od aktualnih 23 – stoji za ‘club’, ali to je samo stvar europeiziranog imidža, ne i realnosti. Štoviše, osam od tih 10 u službenom nazivu ima ‘Football Club‘ (a preostala dva ‘Soccer Club‘), što je dvostruko zbunjujuće za neupućene fanove.

Tijekom godina neki su nogometni klubovi od udruženja građana postali kompanije, a neki zadržali izvorni status. Ovaj je razvoj u svakoj zemlji imao ponešto različit tijek, a možda najzanimljivije je ući mu u trag u Engleskoj, gdje se promjena dogodila najranije i imala najveći opseg. A razlog je iz današnje perspektive bio sasvim prozaičan.

Pound of flesh“ anglosaksonski je termin koji se upotrebljava kao metafora za pretjeranu kompenzaciju, odnosno penale u slučaju da onaj koji nešto posuđuje ne uspijeva to na vrijeme vratiti. Izraz potječe iz Mletačkog trgovca Williama Shakespearea. Njegov lik Shylock poduzetnik je koji posuđuje novac trgovcima koji odlaze na putovanja s kojih u Veneciju donose robu iz dalekih krajeva; kad ga za zajam upita mladi trgovac Antonio, Shylock od njega traži da mu, u slučaju nevraćenog duga, uruči funtu (nešto manje od pola kilograma) vlastitog mesa.

Sve do druge polovice 19. stoljeća posljedice za nevraćene zajmove mogle su biti prilično teške. Ne, nitko nije doista, barem ne službeno, morao plaćati u vlastitom živom tkivu, ali se i zbog manjih dugova odmah išlo u zatvor, dok bi u međuvremenu imovina dužnika bila konfiscirana i prodana. Ali onda su vlade i poslovni ljudi počeli uviđati važnost zajmova za ekonomski rast i to je dovelo do promjena u zakonu. Dužničko ‘ropstvo’ je ukinuto, ali – važnije od toga – dramatično je proširen krug opcija za poslovne zajmove i uveden je novi tip pravne osobe: društvo s ograničenom odgovornošću.

Osjećaj pripadnosti koji pruža sama je suština kluba. Klub čine njegovi članovi i navijači; oni jesu klub

Dotad privatne korporacije gotovo da i nisu postojale i biznisi su mahom bili u vlasništvu jednog čovjeka, obitelji ili eventualno partnerstva. U svakom slučaju, njihovi su vlasnici snosili potpunu legalnu odgovornost za eventualno nastale dugove. Prema novom modelu, uvedenom 1855. – samo osam godina prije osnivanja engleskog Nogometnog saveza – novac je mogla posuđivati i kompanija, a ne više samo izravno vlasnici. U slučaju propasti biznisa, odgovorna je bila kompanija – što je značilo da je vjerovnik mogao zaplijeniti njenu imovinu kako bi naplatio dug, ali pojedinačne osobe koje su uložile u kompaniju nisu više za to odgovarale vlastitom drugom imovinom. Trebalo je proći nekoliko desetljeća da ljudi steknu povjerenje u model; no, jednom kad se udomaćio, revolucionarizirao je poslovanje.

A nogometni klubovi bili su među prvima koji su iskoristili njegove prednosti.

Engleski nogomet je 1885. legalizirao profesionalizam, a nogometna liga, prva u svijetu, 1888. Iste godine je Birmingham City FC postao prvi engleski klub preoblikovan u društvo s ograničenom odgovornošću. Ostali su vrlo brzo uslijedili i već do ranog 20. stoljeća to je postao potpuno dominantni model među britanskim klubovima.

Razlog za to bila je nevjerojatna eksplozija popularnosti nogometa koja se nigdje drugdje niti kasnije nije dogodila u takvom opsegu i u toliko kratkom vremenskom periodu. Samo u prvih 10 godina lige posjećenost utakmica je narasla i do šest puta i klubovi nisu imali gdje strpati sve te ljude koji su ih pohrlili gledati i navijati.

Dotad su stadioni rasli malo-pomalo i stihijski, tribinu po tribinu oko ograđenog igrališta. Financirali su ih sami klubovi – što, ispočetka, prilozima članova, a što iz naraslih prihoda od prodaje ulaznica, ali to nije moglo zadovoljiti ogromnu i stalno rastuću potražnju. Ljudi su se tiskali i gužvali oko aut linije i samih vratnica i klubovi su hitno trebali prave stadione.

Tu hitnost možda najbolje ilustrira priča o Archibaldu Leitchu, čovjeku koji je ‘izmislio’ nogometni stadion: kad je 1939. umro već zaboravljen, većina klubova najvišeg ranga u Engleskoj igrala je na stadionima koje je dijelom ili u potpunosti projektirao jedan čovjek – on, davši im izgled industrijske arhitekture s (najčešće) crvenom ciglom i rešetkastim vratima, koji danas na Otoku smatramo tradicionalnim. No, tako su izgledali samo zato što je Leitch prethodno projektirao tvornice i bio naviknut na funkcionalnost kao glavni princip, odnosno na potrebu da se gradi što brže i što jeftinije.

Kako bi otkupili zemljište i podigli stadione u što kraćem roku, klubovi su dizali kredite. No, to tada nisu mogli kao udruženja građana, pa su iz takve organizacije preoblikovani u kompanije, odnosno društva s ograničenom odgovornošću.

Postoje mišljenja da je još to bio ključni moment koji im je omogućio da se vremenom pretvore u korporacije kakve su danas – one čiji vlasnici često nisu niti navijači tog kluba, nego im služi kao statusni simbol i pokazni primjer ekonomske moći. Međutim, i desetljećima nakon preoblikovanja tipični je engleski klub imao na stotine dioničara; oni bogatiji među njima imali su veći udio i veći utjecaj, ali samo u manjem broju klubova postojao je netko s većinskim vlasništvom. To je potrajalo sve do prijelaza 1980-ih u 1990-e. Tada je, ulaskom televizijskih milijuna počeo proces pretvaranja nogometa u glamuroznu industriju zabave, a s time i koncentracija vlasništva u sve manjem broju ruku, ali to je već neka druga priča.

Kako je nogomet krenuo putem komercijalizacije, tako su i klubovi u drugim zemljama tražili načina da si omoguće veća ulaganja. U Španjolskoj su tako u kompanije preoblikovani svi osim Real Madrida, Barcelone, Athletic Bilbaa i Osasune: ova četiri kluba su eksplicitno tražila da zadrže članski ‘socios‘ model, odnosno strukturu udruženja građana i to im je na račun tradicije i dopušteno. U Njemačkoj su unatrag 20 godina mnogi klubovi osnovali zasebne kompanije za upravljanje profesionalnim pogonom, ali je na snazi ostalo tzv. 50+1-Regel, pravilo koje propisuje da članovi i dalje moraju imati većinsko glasačko pravo unutar kluba.

U nekim su zemljama klubovi prevladavajuće ili isključivo udruženja građana, u drugima prevladavajuće privatizirani. Nije zapravo toliko poanta u vlasništvu, koliko u upravljanju; i privatni klub i udruga mogu biti vrlo uspješni i rezultatski i financijski, a mogu i propasti zbog loših poslovnih odluka. U svojoj knjizi Money and Football Stefan Szymanski analizira oba modela, primjećujući da je, kako se čini, za uspjeh članskog preduvjet svojevrsni monopol na navijače na svom tržištu, odnosno veći broj članova u odnosu na konkurente – jer oni putem članarina, ulaznica, pretplata i klupskih brendiranih proizvoda donose dobar dio prihoda, a isto tako i vežu i one druge, poput sponzorskih; klubovima s malobrojnijim članstvom neusporedivo je teže biti konkurentan bez financijskih injekcija sa strane, što je naknadno otežano uvođenjem regulative, odnosno Financijskog fair playa.

U Hrvatskoj se klubovi, i više od četvrt stoljeća nakon (nominalnog) prelaska u tržišno gospodarstvo, još uvijek uče snalaziti u novim uvjetima. Iza Dinama je jedna neuspjela privatizacija, a ispred njega još jedna upitne legalnosti, uz posve bizarnu mogućnost da ga kupe oni koji su godinama iz njega izvlačili novac. Rijeka i Osijek dobili su inicijalne injekcije privatnog kapitala te tako spašeni od propasti i dovedeni na višu razinu; na Rujevici toga više nema i klub je prisiljen pokriti se koliko je dugačak, dok su u Gradskom vrtu u dubioznoj situaciji da buduća ulaganja ovise o političkoj klimi u susjednoj državi. Istru i njene ulagače prevario je Michael Glover.

Ono što je u međuvremenu postigao Hajduk najveća je i najznačajnija priča u ovom kontekstu. Jer snaga navijačkog, članskog pokreta ondje ne samo da je spasila klub i osovila ga na noge usprkos vrlo neprijateljskom okruženju, nego je potaknula dodatnu masovnost i produbljenje identitetske veze navijača s klubom, a onda i proces stjecanja vlasničkog udjela kroz skupljanje novca putem donacija i članarina. Jer i Hajdukovo je preoblikovanje bilo neuspješno: situacija u kojoj Grad ima većinsko vlasništvo i upravljačka prava pokazala se kao najgora kombinacija, jer tada je klub služio kao poligon za odmjeravanje političke moći i uhljebljenje podobnih kadrova.

U procesu koji i dalje traje i trajat će, Hajduk je izbacio politiku iz „svoje butige“ i bez pomoći nekog ‘gazde’ ili ‘uje gastarbajtera’ počeo ostvarivati upravo ono što su zazivali svi koji su godinama govorili kako bez „svježeg kapitala nema ništa“ – očistiti dugove, uspostaviti održiv protok novca, ulagati u infrastrukturu… Preostao je još natjecateljski rezultat na koji se, po svemu sudeći, neće još predugo čekati.

Navijači gotovo svakog kluba gotovo svugdje u svijetu će o svom klubu govoriti u množini: „Mi smo pobijedili“, „nama treba novi bek“. Bez obzira na to u čijem vlasništvu bio, oni će ga uvijek smatrati svojim, jer osjećaj pripadnosti koji pruža sama je suština kluba. Isto tako, članovi i navijači su najveći kapital koji neki klub može imati – bez njih on naprosto nema smisla niti je ikog puno briga hoće li napredovati ili propasti. Klub čine njegovi članovi i navijači; oni jesu klub.

No, rijetko kada navijači i članovi dobiju priliku to emotivno pravo pretvoriti u vlasničko te ga tako u svakom smislu doista učiniti svojim, povratiti mu zapravo onaj izvorni, prvi smisao. I što god mislili o njihovom – našem, mojem – klubu, današnja generacija Hajdukovih navijača privilegirana je jer ima tu povijesnu priliku.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.