Nogomet narodu

Što je navijač?

Brentford F.C., identitet i 78 godina vjernosti

U četvrtak sam pročitao priču Bena Fishera u The Guardianu o Dereku Burridgeu, čovjeku koji već 78 godina kao navijač prati svoj lokalni Brentford F.C. Do petka, odnosno sinoć, zadnja utakmica koju su njegove Pčele odigrale u najvišem rangu engleskog nogometa bila je ona 1947. protiv Arsenala, kad su izgubile 0-1 i time samo potvrdile već ranije postignuto ispadanje iz Prve divizije. Gospodin Burridge je bio na toj utakmici — kao što je bio i na onoj sinoć, kad je Brentford na svom terenu pobijedio opet Arsenal 2-0 i tako u velikom stilu započeo svoju novu avanturu među elitom.

Mogla bi se ova štorija započeti i na puno ljepši, romantičniji način. Mogli bismo odabrati jednu od točaka na tom epskom navijačkom i životnom putu i krenuti od nje, jer Derek Burridge je vidio sve: i raspadanja, i poniženja, i lažna svitanja, i najbolje i najgore igrače, trenere, predsjednike; tragično propuštene prilike, nepravde i dramatične obrate… Sve ono što čini povijest jednog ne osobito uspješnog niti glamuroznog nogometnog kluba, svejedno otkud dolazio, sve je to vidio i svjedočio tome tijekom svojih 78 godina na tribini.

Mogli bismo početi i od sinoćnje fešte, kad su na lijepom i neobičnom Community Stadiumu, otvorenom lani usred korona-krize, domaći trijumfirali nad svojim velikim londonskim bratom, a na tribinama ih je oduševljeno ispratila razdragana masa svih generacija, iako je u njoj bilo neobično mnogo postarije gospode iza koje su desetljeća života s klubom. Ne patnje, jer jezgra Brentfordovih navijača nikad nije patila od iluzije veličine i jednako su pratili momčad i kad je ne toliko davno tavorila pri dnu League Two. Ali iskustvo koje su dobili sinoć svakako je bilo nešto posebno, mada nisam siguran bi li, recimo, “nagrada za vjernost” bila adekvatna fraza ili bi i nju neki od njih zamjerili.

Moglo bi se, kažem, krenuti i s nekom od mnogih anegdota koje gospodin Burridge, rođen i odrastao u istoj ulici u kojoj je danas Brentfordov stadion, ima za ispričati.

Stvarna veličina kluba ne mjeri se godišnjim budžetom ni trofejima, nego time koliko ga ljudi doživljava kao svoj i kao nešto bitno u svom životu

Primjerice, o tome kako je u ratno doba nakon utakmice išao autobusom do postaje podzemne željeznice South Ealing, iako je živio na na nekoliko minuta lagane šetnje — sve kako bi uhvatio autograme, budući da korištenje privatnih automobila za vrijeme Blitza nije bilo dopušteno, pa je i igračima javni prijevoz bio jedini izbor.

Ili o tome kako je među njima bio i, primjerice, George Wilkins, jedan od Jedanaestorice veličanstvenih koji su igrali protiv Hajduka u onoj utakmici 1944. u Bariju. Ili kako je tribinom kružila kantica u koju su navijači ubacivali dobrovoljne priloge za financijski spas kluba. Ili kako se svojevremeno u upravi našao glasoviti jugoslavensko-američki ugostitelj Dan Tana, koji ga je htio ustrojiti prema američkom modelu. Ili o oružaru koji je ujedno bio i kuhar, a kantini koja je ujedno bila i teretana.

Ali sve te priče — a ima ih, u nekoj svojoj kulturološki ovisno varijaciji, također više-manje svaki klub — zapravo su svjedočanstva o tome koliko su se tijekom godina promijenili nogomet i svakodnevni život. I zapravo se ne dotiču poante.

A ona je, barem ako mene pitate, na sasvim osobnoj razini. U praktički čitavom životnom vijeku uz svoj nogometni klub.

Neki od nas se rode kao navijači ovog ili onog kluba. Drugi to postanu u djetinjstvu ili najkasnije u formativnim godinama, kad im se dogodi nešto što ih zauvijek u tom smislu odredi. Navijačka privrženost često je prokletstvo i križ koji se nosi kroz cijeli život.

“Kad Brentford izgubi, moj vikend je uništen”, kaže danas 88-godišnji gospodin Burridge i nogometni nevjernici bi ga žalili zbog toga. Ali to je muka koju svaki pravi navijač ponosno nosi kao značku na reveru. “Ako navijaš za klub, onda uvijek navijaš za njega”, kaže on još. “Nećeš reći: ‘Oh, neću više navijati za njega jer gubi previše utakmica’. To je dio tvog života. To je bilo jedan od vrhunaca mog života… i još uvijek jest.”

I sad, ovo što čovjek govori nekima od nas se može učiniti samorazumljivim, čak banalnim; drugima će biti tragikomično, jer potrošio je vijek vežući se za jedan nogometni klub koji je uvijek bio autsajderski, tijekom desetljeća je većinom obitavao u trećem ili četvrtom ligaškom razredu i češće je gubio nego pobjeđivao. Sedamdesetosam godina, možete li to uopće zamisliti?

Zato mi se čini da su ovakve piče važne u današnje vrijeme superklubova i globalnog pomodarstva, kad čak i takav klub kao što je Brentford sa sobom nosi ozbiljan hipsterski potencijal; samog Burridgea su, uostalom, nakon Guardianove priče zvali novinari iz mnogih drugih medija, engleskih i stranih.

Igrači, kakvi god danas bili, moraju znati da je iza dresa koji nose bezuvjetna ljubav i osjećaj identiteta članova i navijača koji se uz njega vežu, koji će doživjeti neki poraz možda i tragičnije od njih samih. Dužnosnici, direktori, vlasnici, medijski djelatnici moraju biti svjesni toga otkud je sve počelo i što je ishodište nogometno-navijačke kulture; svi oni moraju biti svjesni toga da nisu važni oni nego klub.

Jer stvarna veličina kluba ne mjeri se godišnjim budžetom ni trofejima, nego time koliko ga ljudi doživljava kao svoj i kao nešto bitno u svom životu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.