Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Što je predsjednik?

O Jasminu Huljaju, njegovu nasljedniku i kultu Gazde

Hajduk nije za svakoga. Za Jasmina Huljaja, predsjednika koji je na čelu kluba izdržao tek nešto više od pola natjecateljske sezone, očito nije.

Postavljen početkom prošlog srpnja, već je šest mjeseci kasnije shvatio da se ne vidi u Hajduku i u nogometu te je obznanio svoju odluku novoizabranom Nadzornom odboru. Jučer je ta odluka postala javna i Hajduk treći put u manje od tri godine kreće u smjenu predsjednika — ovaj put barem s neusporedivo manje drame, cirkusa, ćakula i zakulisnih igara. Za razliku od prethodnih dvaju navrata kad su smjenjivani Marin Brbić i Ivan Kos, ovaj put predsjednik odlazi svojevoljno i NO niti nema druge opcije nego prihvatiti situaciju u kojoj se našao i na koju nije imao utjecaja.

Od samog je početka Huljaj djelovao kao netko tko nije bio svjestan u što se upušta. Djelovao je kao iskreni navijač, uspješni menadžer i, vrlo vjerojatno, naprosto dobar čovjek; ali čovjek koji ne zna mnogo o nogometu, pa ni o onoj njegovoj poslovno-upravljačkoj strani, niti o tolikim mnogim specifičnostima koje Hajduk sa sobom nosi s obzirom na okruženje u kojem djeluje. Negdje ćete već imati prilike pročitati listu njegovih poteza — ili izostanka istih — koji su, ovisno o perspektivi, percipirani kao ‘grijesi’, ali poanta nije u tome nego u dojmu da ova veza nikad nije imala budućnosti.

Promjena posla krupan je korak u svačijem životu, onaj koji se ne čini olako, bez puno razmišljanja i vaganja. Spekulirati, stoga, o osobnim razlozima čini se neprimjerenim i neukusnim. Međutim, kako god okrenete i koliko god se svi uključeni trudili ostaviti dojam da se radi o razlazu u prijateljskim, međusobno uvažavajućim okolnostima, bez obzira na analizu što u tom kratkom vremenu na čelu kluba jest, a što nije učinio, već sama činjenica da odlazi već u prvoj godini svog mandata ukazuje na ono što se mora reći — a to je da je Huljaj zakazao kao predsjednik i kao hajdukovac.

Jer, gledajući ovako sa strane, njegovo predsjednikovanje danas izgleda poput burne i intenzivne izvanbračne ljubavne afere muškarca koji je želio pobjeći od rutine u koju je upao samo da bi shvatio kako to nije on; da je, usprkos svim uzbuđenjima i strasti koji su mjesecima bili njegova svakodnevica, u duši ipak miran obiteljski čovjek. Hajduk je bio zavodljiva, ali izrazito zahtjevna i kapriciozna ljubavnica koja se više ne zadovoljava obećanjima, nego želi vidjeti nakit i status kao dokaze. I kad mu se pružila prilika za pomirenje i povratak ranijem, manje hektičnom i manje strastvenom ali sigurnijem i ne toliko stresnom životu, znao je da je to prilika koju ne smije propustiti.

It’s not you, Hajduk; it’s me.

Hajduk je trgovačko društvo s jednočlanom upravom. U njoj sjedi jedino njen predsjednik. Radi se o aspurdnoj i neprirodnoj situaciji

Znam, maločas sam rekao da je spekuliranje o osobnim razlozima neprimjereno i neukusno, a ovo je u neku ruku— makar predstavljeno u prenesenom značenju — upravo to. Ali fotelja Hajdukova predsjednika, pogotovo zbog onoga što Hajduk ljudima znači i u kakvom okruženju djeluje, nije fotelja koja se nalazi u komforu dnevnog boravka, nego vani, na vjetrometini. Ona sa sobom nosi izloženost javnosti, uključujući njen najgori dio. Govorim samo ono što mislim da je prevladavajući sentiment o Huljaju među hajdukovcima.

Želite li malo decentniji kontekst, spomenuo bih ono što je Slaven Bilić rekao kad smo s njim ćaskali ljeta 2017.: “Danas ne možeš napravit ništa ozbiljno u bilo kojem poslu ako te on na kraju ne pojede. Ako želiš biti uspješan, moraš voljeti svoj posao i izgarati u tome.”

Manje je bitno je li Huljaj vrlo rano izgorio ili je shvatio da ovaj posao nije taj kojemu želi poslužiti kao hrana. U oba slučaja on naprosto nikad nije ni bio ‘taj’ i njegov izbor ide na dušu prethodnom Nadzornom odboru koji je iz nekog razloga povjerovao da jest. Kao i prethodno za Kosa. I zato je i za njega i za Hajduk bolje da ode čim prije.

A što nas dovodi do pitanja njegova nasljednika.

Naravno da NO već mora u rukavu imati potencijalnog novog predsjednika. Naivno bi bilo vjerovati da je svo ovo vrijeme koliko je znao za Huljajevu odluku sjedio skrštenih ruku i čekao javni natječaj; isto tako, pošteno bi bilo saslušati i evaluirati sve koji će se na njega javiti, pa vidjeti postoji li bolji kandidat. Usprkos sasvim logično pesimističnoj sumnji u to da će ih biti doista kvalitetnih, s obzirom na česte smjene i pritisak koji pozicija sa svom nosi, Hajdukov sirenski zov naprosto je prejak da se na njega ne bi nasukao netko takav tko želi dati sebe voljenom klubu. Jer sličnih je sumnji bilo i uoči izbora za novi NO, a on — barem zasad — djeluje kompaktnije i ozbiljnije od prethodnog, već i samim tim što ne dopušta da mu povjerljive informacije cure van.

Međutim, postoji jedan aspekt te priče koji mi se oduvijek činio nelogičnim i nedorečenim.

Znamo da su Hrvati nacija među kojom je kult Gazde izrazito jak. Izuzetno je raširen takav mentalni sklop koji uvijek očekuje od nekog drugog — države ili kapitalista, svejedno — da riješi sve naše probleme. Očekuje se uzašašće nekog predsjednika ili tajkuna koji će “lupiti šakom o stol” i donositi odluke umjesto nas; a kad pogriješi ili naprosto napravi nešto što nam se ne sviđa, s guštom ćemo ga ispljuvati i svaliti sve negativno na Gazdina pleća. Znamo i da Hajduk po svom ustroju predstavlja alternativu takvom kmetovskom načinu razmišljanja, prije svega potencirajući konkretnu odgovornost za donesene odluke; projekt ‘narodnog’ Hajduka i počeo je kao preuzimanje sudbine u svoje ruke.

Ako je tako, zašto su onda stvari i dalje postavljene tako kao da je predsjednik taj koji mora znati i razumjeti sve, taj koji će svojom karizmom i liderstvom prevesti hajdučki puk preko pustinje u Obećanu zemlju? Zašto je dojam da biramo Nadzorni odbor samo zato da bi on odabrao i postavio figuru koja je —možda ne po manirima i samovolji, ali po svojoj ulozi — zapravo samo surogat za Jednog Gazdu? Jer iako svi pričaju o sustavu i strategiji, u praksi se previše toga polaže na jednog čovjeka od kojeg se i previše očekuje.

Hajduk je trgovačko društvo s jednočlanom upravom. U njoj sjedi jedino njen predsjednik. I premda će netko reći da je to više stvar forme nego sadržaja, jer u klubu postoje ljudi zaduženi za sve poslove koje valja obavljati, svakako se radi o apsurdnoj i neprirodnoj situaciji koja ima puno utjecaja na rad kluba, svakodnevno i dugoročno.

Da bi funkcioniralo jedno trgovačko društvo koje je ujedno i nogometni klub, nužno je u upravi imati ljude koji dubinski razumiju i jednu i drugu stranu — kako onu ekonomsku, tako i onu sportsku. Sve da je isti čovjek stručan za oba područja, nikako nije dobro povjeriti mu toliku količinu odgovornosti i zaduženja. Hajdukova uprava morala bi imati u najmanju ruku još dva člana, CEO-a za poslovni, odnosno sportski segment koji će odgovarati samo predsjedniku i objedinjavati sve ovlasti koje u toj najgrubljoj mogućoj podjeli spadaju u jednu, odnosno drugu stranu. Time bi se suzbila i raširena kriva percepcija da je Nadzorni odbor zapravo taj koji zapravo upravlja klubom, a ne da samo nadzire rad profesionalaca koji su za njega plaćeni, za razliku od nadzornika.

Koliko lako aktualni sustav može odvesti na stranputicu najbolje smo vidjeli upravo u Huljajevu mandatu. On je svoj sportski segment povjerio neiskusnom sportskom direktoru, o čijoj viziji dovoljno, i previše, govori to da je mislio kako je dobra ideja imenovati Zorana Vulića Hajdukovim trenerom (u 2018.!), što je na kraju završilo na jedini način na koji je i moglo završiti. Klubu koji želi da mu razvoj vlastitog talenta bude najvažniji dio sportske politike potreban je tehnički direktor kao profesionalac s vizijom koji će se brinuti za integraciju svih sportskih segmenata od akademije do prve momčadi, kao i za stalno nadograđivanje infrastrukture potrebne da bi jedan takav pogon polučio najbolje moguće rezultate.

Hajduk, odnosno njegovi članovi, trebaju svoj koncept alternative ‘jednom gazdi’ shvatiti na širi način od dosadašnjeg i prestati očekivati dolazak superheroja kojemu će reći “predsjedniče, povedi nas”. Model uvijek treba dodatno dorađivati i preispitivati kako bi se upravljanje podiglo na višu i profesionalniju razinu.

Kaže se da u svakoj krizi leži prilika. Ako kriza koja je nastala Huljajevim odlaskom i nije velika kao neke od prethodnih, prilika u njoj svakako jest.