Nogomet i općenito sport u Hrvatskoj je po nekim stvarima specifičan i ponešto drugačiji od ostalih sfera društva. Njegov medijski aspekt, odnosno praćenje sporta u medijima, jedna je od tih stvari. Teško da biste u bilo kojem drugom području mogli raditi ono što ovih dana radi Mišković – odnedavno i formalni gazda Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka i dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza – i ne biti javno ismijan kao redikul i folirant. Dapače, Mišković je sasvim ozbiljno shvaćen i prihvaćen, a o njegovim se planovima piše i govori afirmativno. Dovraga, on na popularnom nezavisnom portalu čak lupeta o uvođenju nekakvog salary capa, bez da mora odgovoriti na ikakvo dodatno „čekaj, wtf?“ – pitanje.

Jer on je, ako vas je nekim čudom dosad zaobišla ta ocjena koju se mediji aktivno trude promovirati kao istinitu, novi vladar hrvatskog nogometa.

Nisam za to da se Miškovića ismijava. Dohvatio se pitanja financiranja sporta u Hrvatskoj, vrućeg krumpira koji je svaka vlast izbjegavala primiti u ruke; dobro je da netko, bilo tko, poteže tu temu, dobro je da kolaju ideje i prijedlozi i dobro je ako postoji netko tko će ih saslušati, a ima moć pokrenuti promjene.

Međutim, problem je u tome što prijedlozi takozvane Opatijske inicijative, čije je Mišković javno lice, više podsjećaju na popis željenih poklona od uskršnjeg zeke nego na ozbiljnu strategiju.

Stari je režim ostao na vlasti. Damir Mišković, kao stari i novi dopredsjednik saveza, dio je tog režima

Oni se svode na „dajte nam novac“. Od kladionica, povećavanjem njihovih manipulativnih troškova i dodatnog oporezivanja dobitka; od povećanja turističkih i boravišnih pristojbi; od privlačenja investitora poreznim olakšicama za ulaganje u sport, te od drastičnog povećanja iznosa koji bi televizije trebale platiti za prava emitiranja sportskih događaja – kako i zašto bi ovo posljednje bilo izvedivo na tržištu koje funkcionira po principu ponude i potražnje, ostaje nejasno.

Uvriježeno je mišljenje da je profesionalni momčadski sport u Hrvatskoj naprosto neodrživ i neisplativ. Pa ipak, postoje klubovi koji su naučili funkcionirati u aktualnim tržišnim uvjetima i ‘pokrivati se onoliko koliko su dugački’ – treba možda istaknuti primjere manjih nogometnih klubova poput Slaven Belupa i zaprešićkog Intera, koji – prema dostupnim financijskim izvještajima – funkcioniraju na razini godišnjeg proračuna od 20-ak milijuna kuna. Neki drugi ne uspijevaju završiti na nuli ni s dvostruko manje – uđete li u trag njihovim problemima, u pravilu ćete naići na dugove nastale zbog potpuno iracionalnog poslovanja koji ih sad guše te onemogućavaju da stanu na zdrave noge. Gotovo svugdje su problemi nastali ponajviše zbog lošeg upravljanja.

Tako je u nogometu, gdje ima daleko najviše novca i u kojem, eto, i klubovi koje uživo gleda par stotina ljudi i koji su malo kome ikakav faktor u životu mogu naći svoje mjesto pod suncem – doduše, pri samom dnu globalnog hranidbenog lanca – ako pametno selektiraju, razvijaju i transferiraju igrače. Dakako, bilo bi super kad bi mogli biti manje ovisni o tome, kad bi mogli uložiti ne samo u puko preživljavanje – ako već od jačanja veza s lokalnom zajednicom i potencijalnim sponzorima i nema prevelike vajde, onda u, recimo, poboljšanje katastrofalne infrastrukture, što bi im se vratilo i sportski i financijski kroz kvalitetniji rad s (prvenstveno) mladima, pa onda posljedično i bolje transferne dealove.

Ali gle čuda, krovne europska i svjetska nogometna organizacija imaju fondove namijenjene upravo takvim stvarima, samo što ih krovna domaća, ona čiji je Mišković dopredsjednik, godinama nije koristila da pomogne onima kojima je pomoć potrebna, nego za svoje preseljenje u luksuzne urede i kupovinu novog semafora Dinamu.

Bilo bi super kad bi i klubovi u drugim momčadskim, manje lukrativnim sportovima mogli funkcionirati na profesionalnoj razini i u tržišnim uvjetima, privlačeći jake sponzore, televizijski novac i tisuće gledatelja. No, uz nekoliko pojedinačnih iznimaka, oni to ne uspijevaju – i čini se prilično izvjesnim da nikad na ovako malo tržištu nećemo moći imati cijele vlastite lige (mimo nogometne) koje su u punom smislu profesionalne. I zašto bismo ih imali? Amaterizam, pogotovo ako je naslonjen na zdrav sustav koji počinje od grassroots razine i dostupnosti sportske infrastrukture, nije nikakvo zlo. Nije li pametnije i logičnije investirati u to nego umjetno na životu održavati profesionalne klubove koji naprosto premalo ljudi zanimaju? A onaj tko za to ima uvjete i sposobnosti, neka bude profesionalan.

S druge strane, u domaćim kaotičnim i trulim socioekonomskim okolnostima, i amaterski sport nailazi na mnoge poteškoće koje se tiču financiranja. Država koja drži do sebe morala bi znati koliko joj je sport uopće bitan te koliko i na koji način u njega želi ulagati; za to je potrebna suvisla nacionalna strategija sporta, o kojoj se već jako dugo govori, a Opatijska inicijativa želi biti korak u tom smjeru.

Međutim, ta inicijativa – koja okuplja predstavnike loptačkih sportova u Hrvatskoj – nema ambicije ‘naučiti čovjeka da lovi ribu’, odnosno olakšati klubovima da sami nađu načina kako postići održivost. Ona mu želi dati tu ribu. I davati mu je iz dana u dan. Po Miškovićevim riječima, cilj je „osigurati klubovima minimum za opstanak“. Naravno, tuđim novcem. Koji, tvrdi on, ionako „pripada sportu“.

Potpuno je bizarna situacija u kojoj privatni vlasnik jednog kluba predlaže kako će se raspoređivati javna sredstva i to na način da ‘izmišlja’ novac koji valjda samo tako negdje stoji, čekajući da ga netko otkrije i pokupi. Kao da svatko s bazičnim shvaćanjem, ono, svijeta oko sebe ne razumije da novac moraš najprije nekome uzeti kako bi ga mogao nekome drugome dati. S kojim pravom netko može smatrati da mu taj novac pripada? I zašto on, ako ga država želi nekome uzeti, ne bi bio proslijeđen u bilo koju drugu sferu, a ne u sport?

Previše je pitanja, a Miškovićevi odgovori su sve, samo ne suvisli.

Iako prijedlozi njegove ekipe izgledaju kao produkt letimičnog brainstorminga uz odojak i vino, on je svejedno u prilici, kako se čini, razgovarati o njima s onima koji donose odluke i koji bi mogli – ako to žele – pokrenuti implementaciju nekoga od njih. Također je i u prilici da se mediji prema njegovim idejama odnose s uvažavanjem i afirmativno. Prilično je jasno kako to ne bi mogao da nema podršku određenih političkih struktura.

A da jest tako, dalo se naslutiti još puno prije izbora u HNS-u. Naprosto, savez se toliko udaljio od javnosti, postao toliko omražen da to više ni politika nije mogla korigirati. Vladajuća politika pomalo je uvijeno podijelila packe nogometnoj oligarhiji – prije svega jer je bila pod pritiskom javnosti da to učini – ali nije mogla ili htjela spriječiti reizbor Davora Šukera i njegovih provjerenih suradnika. Mišković i njegov kandidat za predsjednika, HDZ-ovac Marijan Kustić, povukli su se iz izborne utrke te prihvatili funkcije u savezu (Mišković ju je imao i u prethodnom sazivu). Počela je nebulozna priča o ‘trećem putu’, a nakon nje još nebuloznija o tome kako (gotovo aklamacijom) ponovno izabranom predsjedniku ograničavaju ovlasti, paralelno s ‘šalji-dalje’ medijskom porukom kako je „Mišković novi vladar hrvatskog nogometa“.

Bacanje pijeska u oči sastojalo se od toga što su se isti mediji upregnuli dokazivati kako Zdravko Mamić to više nije. Problem hrvatskog nogometa nikad nije bio u jednoj osobi – bila ona Mamić, Šuker ili netko treći; problem je uvijek bio u čitavom sustavu koji je truo, korumpiran, klijentelistički i nadasve nesposoban raditi za dobrobit čitavog hrvatskog nogometa, sustavu koji pojedincima omogućava uspostavu vazalskih odnosa i korištenje te mreže za vlastite interese.

Stari je režim ostao na vlasti. Damir Mišković, kao stari i novi dopredsjednik saveza, dio je tog režima.

On je međutim, u političkim krugovima prepoznat kao potencijalni reformator. Još davno su se i neki od Šukerovih suradnika u HNS-ovu Izvršnom odboru odmetnuli od predsjednika, ali to nije značilo da su spremni predati vlast nekome sa strane i izvan partijskih krugova, kao što je to bio Dario Šimić – što god da je on uradio u svojoj kampanji, bilo je potpuno uzaludno, barem kratkoročno gledajući. Šuker je premoćno pobijedio na izborima, ali cijena te pobjede bio je, čini se, ustupak puzajućoj reformaciji sustava. Stoga je Miškoviću dopušteno da se u javnim nastupima od njega do neke mjere distancira te odaje dojam nekakve demokracije i pluralizma mišljenja u organizaciji koja se godinama dičila time da svoje odluke donosi jednoglasno.

Možete li, međutim, nekome tko je bio i ostao dio do temelja pokvarenog sustava vjerovati da će ga popraviti?

Nijedna revolucija nije donijela ništa dobro, kaže Mišković, „ali sustavni rad koji pokušavamo ponovno ustrojiti u HNS će biti na jednom drugom nivou nego što je sada“. Možda je čovjeku jezik bio brži od pameti, ali lapsusi – znamo to još od psihoanalize – često otkrivaju jako puno.

OK, revolucija je jedan od pojmova koji su ponajviše prostituirani i degradirani. No, obrazovan čovjek poput Miškovića sasvim sigurno zna da je, primjerice, Francuska revolucija između ostaloga ukinula feudalizam i utemeljila ljudske slobode na principima prosvjetiteljstva; ili da je Industrijska revolucija omogućila ogromni tehnološki i ekonomski napredak čovječanstva.

No, da bi to ostvarile, ove su – i bilo koje druge – revolucije prvo morale potpuno raskrstiti sa starim režimom. Revolucija je po definiciji radikalna promjena koja mijenja sustav iz temelja. Ona ustoličuje novo, a staro sprema, kako se to nekoć u nas govorilo, u „ropotarnicu povijesti“.

Zapravo je Mišković djelomično u pravu. Nijedna revolucija nije donijela ništa dobro – za one koji su bili dio starog režima.