Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Strah i trepet

Gianluigi Buffon ponajbolji je – ali i psihički najstabilniji – golman našeg doba

Golmani su drugačiji, moraju biti: takva je njihova uloga, ali takav im i karakter treba ako žele uspjeti. Golmani su izopćenici, nose drugačije dresove od svih drugih i u sportu koji je ime dobio po nozi oni primarno igraju rukama; u sportu čiji je cilj postići gol, oni su tu da to spriječe. Demoni i krampusi za jednu, anđeli-čuvari i iskupitelji za drugu stranu – barem dok i za nju ne postanu krivci i žrtvena janjad, osramoćeni kao izdajice i ‘rupe’.

Ironija njihovog posla je, naravno, to što mogu briljirati i postati heroji samo ako njihov tim pati i grčevito se brani; ako napada i dominira, nitko ih neće niti spomenuti. U njihovom poslu nema prostora za greške i jednom kad ih naprave, ne mogu ih više ispraviti.

Vratar je mazohist, mučenik i po prirodi stvari mislilac. Ne nužno i intelektualac – iako galerija velikana koji su bili golmani uključuje Alberta Camusa, Vladimira Nabokova, Nielsa Bohra, Ivana Pavla Drugog, Che Guevaru – ali u svakom slučaju svojeglav i osobenjak. Jedina stvar u koju može biti siguran je da će, prije ili kasnije, primiti gol i tako doživjeti neuspjeh. Dok se to ne dogodi, ima puno vremena – puno više od ijednog drugog igrača – na raspolaganju za razmišljanje. Za strahovanje. Za nadanje. Za molitvu. Za lamentiranje o smislu života i svojoj ulozi u momčadi, na terenu, u kozmosu. Mentalna snaga i stabilnost najvažnije su od svega. Može imati sve predispozicije – stas ličkog medvjeda i reflekse divlje mačke, biti savršeno fizički pripremljen, pozicijski izučen, tehnički i taktički obučen, ali sve je to uzalud ako nije ‘posložen’u glavi.

On mora u određenoj mjeri biti genij – a znamo da je vrlo tanka linija između genijalnosti i ludila. Svaki drugi dobar južnoamerički golman nosi nadimak ‘El Loco‘: često je to samo poza i obrambeni mehanizam, nešto što ih potiče na hrabrost i neustrašivost, ali ponekad je, bogme, i dijagnoza.

Zato je izuzetno teško, stresno i psihički naporno biti golman. Zato mnogi od njih proživljavaju dramatične uspone i padove, oscilacije u formi i ponekad rade potpuno nerazumljive, pacerske greške. Neke od njih jedne sezone ubrajaju među najbolje na svijetu, a već dvije ili tri godine kasnije više ih nitko ne želi. Puno njih zablista na početku karijere, još ne sasvim svjesni tereta koji nose na plećima, pa se kasnije ugasi njihov sjaj. Još više ih procvjeta tek puno kasnije, već u zreloj dobi kao ljudi određenog iskustva i mudrosti, spremniji nego ikad suočiti se sa strašnim Svijetom.

Najrjeđe su karijere kakvu ima Gianluigi Buffon. One su rezervirane samo za najveće.

Juventus - Roma

Prije 18 godina Gigi je osvojio svoju prvu nagradu za najboljeg golmana u Serie A. Bila mu je 21 godina i s Parmom je osvojio talijanski Kup, Superkup i Kup UEFA. Iste je godine primio i svoju drugu individualnu nagradu, Trofeo Bravo magazina Guerin Sportivo za najboljeg mladog nogometaša u Europi – nagradu koju je prije njega dvaput zaredom uzimao (brazilski) Ronaldo, a osvajali su je još i Cristiano i Messi, i Baggio i Del Piero, i Van Basten i Prosinečki, i Paolo Maldini i Pep Guardiola.

Prije nekoliko dana Buffon je u izboru koji organizira Talijanski nogometni savez proglašen talijanskim nogometašem godine (nagrada Pallone Azzuro). Ovog će mjeseca navršiti 39. U aktualnoj je sezoni primio 16 golova u 21 nastupu za Juve (računajući sva natjecanja), osam puta mu je mreža ostala netaknutom.

U proteklih 18 godina osvojio je 17 klupskih titula (ne računajući naslov u Serie B s Juventusom), kao i Svjetsko prvenstvo s Italijom; još je dvaput igrao u finalu Lige prvaka i jednom u finalu Eura. Listu individualnih priznanja, pa makar i samo onih internacionalne važnosti, teško je i sastaviti jer gotovo da nije prošla godina, a da on nije nešto osvojio. Slično je i s rekordima: nedostižnih 167 nastupa za Italiju (zasad), najskuplje plaćeni transfer vratara u povijesti (53 milijuna eura iz Parme u Juve), najduži niz bez primljenog gola u Serie A (974 minute od siječnja do ožujka prošle godine) i još puno, puno toga.

No, to su samo brojke.

Bilo je i ranije onih – ne govorimo sad o Stanleyu Matthewsu ili Rogeru Milli, jer golmani su drugačiji – koji su trajali jako dugo i u ozbiljnim godinama igrali ozbiljni nogomet. Buffonov sunarodnjak Dino Zoff, Peter Shilton i Edwin van der Sar samo su neki. No, svi su oni ili igrali u nevinije, manje atletično doba igre, ili imali ozbiljne oscilacije kroz karijeru.

Buffon je, međutim, već blizu 20 godina praktično stalno na najvišoj razini. A ako na golu Azzura izdrži do ljeta iduće godine i Svjetskog prvenstva u Rusiji – nema razloga misliti da neće – postat će prvi nogometaš ikada koji je išao na šest Mundijala, iako na svom prvom (1998.) nije zaigrao. U današnje vrijeme, s obzirom na kontinuiranu evoluciju nogometa ponajprije u fizičkom smislu, to je nevjerojatan pothvat. Gotovo dva desetljeća on je strah i trepet napadača u Italiji i ostatku svijeta; Mario Mandžukić, njegov suigrač u Juveu koji je i sam već prevalio tridesetu, izjavio je da mu je gol Buffonu na Euru 2012. bio ispunjenje sna koji je sanjao još kao klinac, gledajući velikog Talijana na televiziji u Slavonskom Brodu.

Dalekog ljeta 2004. mnogi su pomislili da je Gigi poludio. Ili da je barem na rubu ludosti. Bio je to valjda jedini njegov trenutak slabosti u 20 godina

Juventus, l'allenamento del 4 Novembre 2016

Prošle su godine i desetljeća, došla je nova generacija vratara od koje se zahtijeva da više sudjeluju u igri. Buffon, iako je u djetinjstvu bio vezni igrač i vrlo dobro i nogom barata loptom, uglavnom je ostao vjeran staroj školi i, s godinama pogotovo, reaktivnom stilu branjenja – to je naprosto talijanski način.

„Mislim da je sve manje i manje velikih golmana“, rekao je Buffon Jamesu Horncastleu u intervjuu za Guardian 2014., „jer danas se od njih zahtijeva da rade puno više toga u odnosu na vrijeme kad sam ja počinjao. Što više toga moraš raditi, to je vjerojatnije da ćeš pogriješiti.“

Kažu da svaki golman, ma koliko velik bio, ima neki strah – neku slabu psihičku točku. Ako je tako, nema nikakvih argumenata za tvrditi da je Buffon ikad strahovao od pogreške. Glasan, hrabar i samouvjeren, oduvijek je ostavljao dojam onoga kojega se boje drugi. U bogatoj biografiji naći ćete mnoge zanimljive detalje – kako je rođen u obitelji u kojoj su svi bili sportaši, kako ga je na vratarski poziv nadahnuo Kamerunac Thomas N’Kono nastupom u Italiji ’90 (po njemu je i sinu dao ime); kako je pušio travu i navijao s ultrasima, kako je vođu Parminih navijača spasio od rivalskih huligana i policije te s njim do jutra partijao po klubovima, kako je htio nositi broj 88 jer je za njega predstavljao „dva para muda“, a ne kvazinacistički simbol i tako dalje, i tako dalje.

Čega se on uopće ikada bojao?

Ono čega sam se ja sjetio kad sam pročitao da je proglašen najboljim talijanskim nogometašem 2016. (budimo realni – i nije imao baš pretjerano jaku konkurenciju), jedan je detalj iz dalekog ljeta 2004. – ljeta kad su mnogi pomislili da je Gigi poludio. Ili da je barem na rubu ludosti. Bio je to valjda jedini njegov trenutak slabosti u 20 godina.

„Bolje je plakati u Rolls Royceu nego u prepunom tramvaju“, govorio je nakon što je Italija ispala u grupnoj fazi Eura poslije remija s Danskom i Švedskom, a pobjede nad Bugarima. „Ja sam se jedini od svih smijao“, dodao bi. Kasnije, u svojoj autobiografiji Numero Uno, objavljenoj 2008., objasnio je da se radilo o citatu (navodno – mnogi su imali vrlo slične izjave) Marilyn Monroe koji mu je u tom trenutku predstavljao sve negativno u suigračima i samome sebi… Nije žudio ni za čime u materijalnom smislu, ali ga je u sevdah bacilo ono što je percipirao kao nedostatak ljudskih kvaliteta. Također je priznao da je u to doba patio od depresije i redovito posjećivao psihologa.

Italy: Juventus FC v Pescara Calcio - Serie A

„Nikad mi nije bilo jasno zašto tada, a ne prije ili kasnije“, piše Buffon. „Možda je to bilo vrijeme mog prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob, iako nisam tad više bio toliko mlad. Nisam bio zadovoljan svojim životom i karijerom, bili su to teški mjeseci…“ Bio je zabrinut, objašnjava, jer sve u nogometu i oko njega mu se činilo površno i materijalistički, a nije imao s kime od suigrača razgovarati o tome.

Ovako sa strane, ta se priča doima pomalo nalik “patnjama mladog Werthera“, ali moramo imati na umu da je Gigi s 13 godina napustio roditeljski dom i od tada bio u ozbiljnom treningu, pripreman za profesionalnu karijeru. Vrhunski nogometaši u pravilu nemaju prilike proživjeti ‘normalno’ odrastanje (pogledajte samo koliko se mladi u prosjeku žene i imaju djecu…), a golmani su kasnije pod najvećim psihološkim pritiskom i imaju najviše vremena reflektirati o egzistencijalističkim temama.

Golmani su drugačiji.