Nogomet narodu

Strava i užas na Old Traffordu

Derbi koji to nije bio

Velike pobjede nad ljutim rivalima obično su spektakularne rapsodije u kojima jedna momčad nadmaši sebe da bi potpuno razbila onu drugu. To su festivali nogometa i same radosti igre koji lako mogu oduševiti, zavesti i neutralce, pa je na kraju za drugu stranu malo koga briga osim njenih poraženih igrača i navijača.

Ova, međutim, nije bila baš takva.

U svakom gaženju, guženju, razbijanju, kantanju, šamaranju i bušenju slavimo heroje, uzdižemo veličanstvenu predstavu pobjedničke ekipe. A u jučerašnjem Crvenom engleskom derbiju kao da je veća priča bila katastrofa Manchester Uniteda nego Liverpoolov trijumf. I ne zbog toga jer bi išta moglo baciti sjenu na pobjedu Redsa — oni su igrali svoju igru i bili su sjajni, zagospodarivši terenom i provodeći svoj plan — nego zato jer su im suparnici, domaćini na svom mitskom Teatru snova, bili šokantno nedorasli.

Dobro, možda je “šokantno” prejaka riječ; savršeno je očekivano bilo da će United biti inferioran i znalo se da mu nedostaje i konkretne, ‘tvrde’ kvalitete u pojedinim dijelovima terena, kao i to da je njegova strategija na neusporedivo nižoj razini od Liverpoolove po pitanju koherentnosti i funkcionalnosti. Znalo se da se Liverpool već zalaufao u formi, a da je United još daleko od toga.

Ponekad, samo ponekad u nogometu, sve se zbije u jednu utakmicu i igra postaje stroga, ali pravedna

Ali to je nogomet, igra koja ne nagrađuje uvijek bolje i pametnije; ne uvijek na kraći rok i definitivno ne uvijek u jednoj utakmici; štošta se moglo dogoditi da se United provuče i izvuče nekakav zadovoljavajući rezultat ili barem časni poraz koji neće za sobom povući drastične reakcije i podići olujne valove. Svakog vikenda gledamo utakmice u kojima je jedan od suparnika čitavo vrijeme na konopcima, a onda jedna njegova kontra uneredi sav trud koji je drugi neprestano i sistematično ulagao.

Ovaj United, uostalom, ima pojedinačne kvalitete i za znatno više od toga. Ole Gunnar Solskjær je na raspolaganju imao neke od najskupljih, elitnih svjetskih igrača koji sami po sebi mogu povesti momčad u pobjedu; na ho-ruk, na silu ili na ludilo, ako već ne ide drugačije. Imao je momčad koju su neki, nakon potpisa Cristiana Ronalda, Jadona Sancha i (jučer odsutnog) Raphaëla Varanea povrh već postojeće koncentracije vještine i luksuza, proglasili legitimnim kandidatom za naslov. Imao je uza sebe domaću publiku i, barem kako tvrde, nepoljuljanu podršku uprave.

Sve je im’o, ništa im’o nije.

Umjesto barem otpora dostojnog statusa kluba i stotina milijuna funti uloženih u momčad, dobili smo epsko ponižavanje, stravu i užas i skidanje do kraja. Reklo bi se kako smo konačno vidjeli da je car gol, samo kad bi imalo i minimalnog smisla Solskjæra ili ikoga drugog odgovornog za slaganje ove jadne isprike za momčad nazvati carem.

Liverpool je fantastičan, u to nema sumnje. To je zrela i uštimana ekipa koja dobro zna što radi, a vodi je jedan od najboljih, najvoljenijih i najpromućurnijih trenera naših dana. Ali ostaje dojam da ni taj Liverpool nije morao biti najbolji što može biti da bi ovo tako uvjerljivo dobio. Ma kakvi, bila je to šetnja u kojoj su mu Unitedovi braniči još i pripomogli, ostavljajući jadnog Davida de Geu na cjedilu, nemoćnog da ih nekim čudom spasi.

Redsi su, razumljivo, slavili i zasluženo se veselili. No, već se tamo potkraj prvog poluvremena — kad je genijalni Mo Salah, koji danas stvarno igra kao najbolji na svijetu, zabio svoj prvi gol — u ovom gaženju, guženju, razbijanju, kantanju, šamaranju i bušenju pojavila i doza mučnine. Umjesto orgazmičkog seksa koji slavi život, dobili smo najprljaviju nogometnu pornografiju; umjesto divljenja Liverpoolu, mogli smo osjetiti sažaljenje prema Unitedu. Kao da ga je u drugom poluvremenu, nakon što je Paul Pogba dobio crveni karton, a dobar dio publike već napustio stadion, osjetila i momčad Jürgena Kloppa. Što je sasvim ljudski, ali za rivala nema većeg poniženja od sažaljenja.

I zato nema nikakvog smisla iole dublje ulaziti u analizu derbija koji to nije bio. Jedino što nam je on pokazao bilo je to koliko je jedan njegov sudionik nedorastao i nekompetentan. Takve stvari obično vidimo tek nakon duljeg vremenskog razdoblja. Liverpool je zadnjih godina dobro napravio barem onoliko stvari u koliko je United uporno griješio, ali protokom vremena ljudi to više nisu u stanju u potpunosti percipirati, jer onda se doživljaj pomiče od sirove emocije prema racionalnom i analitičnom, a to nije roba za masovnu upotrebu.

Ponekad, samo ponekad u nogometu, sve se to zbije u jednu utakmicu i igra postaje stroga, ali pravedna. A kad je tako, onda i rezultat može izgledati ovako brutalno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.