Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Suočavanje s budućnošću

Postoji li ikakva šansa da utakmica protiv Ukrajine prođe bez incidenata?

Razmišljate li o Hrvatskoj? Kola li vam mislima, dolazi li vam u snovima, permeira li u vašu svakodnevicu?

Ne mislim, dakako, na domovinu nego na hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Onu koja je nekoć bila snažno vezivno tkivo za Hrvate u zemlji i izvan nje, spajala ih poput čarobnog ljepila, onu s kojom se strepilo, veselilo i tugovalo. A danas je… Pa, nešto drugo.

Možemo šutjeti o tome, zatvoriti oči, začepiti uši i pretvarati se da problem ne postoji, ali on neće nestati. Dijelom je, uostalom, i nastao zato što su oni koji imaju moć promijeniti stvari gurali glavu u pijesak, kao što to rade nojevi. Osim joranskih nojeva u Star Treku – oni je guraju pod vodu i neki put tako ostanu sve dok se ne utope.

Ono što nas je nekoć ujedinjavalo, sad nas dobrim dijelom razjedinjuje. U masi navijača hrvatske reprezentacije danas postoje oni kojima više nije stalo, oni koji trenutno navijaju protiv nje, oni koji se ne mogu odlučiti i, na kraju, oni koji je još uvijek podržavaju – a takvi se opet dijele na one koji su svjesni slona u prostoriji i na nojeve.

Ne sumnjam da je najviše onih krotkih i pravovjernih kakve HNS želi, iako možda nisu najglasniji. Ljudi su po prirodi inertni, a domoljublje ili barem osjećaj pripadnosti za mnoge je motiv koji briše sve druge. Ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti neko relevantno istraživanje na tu temu, da vidimo koliko su ozbiljne posljedice politike koja je i po nogometnoj liniji – kao da takvih linija nije već bilo dosta i u drugim sferama društva – podijelila Hrvatsku.

Jer riječ je o politici, ne sumnjajte u to.

Ovako, iz svog privatnog komfora ili čamotinje, teško je „na pravi način“ (što bi rekao Drago Ćosić) suditi o raspoloženju javnosti. Pogotovo je to postalo teško usponom društvenih mreža na kojima se, obično u znatno širim razmjerima nego u stvarnom životu, okružujemo mahom ljudima koji misle i svijet doživljavaju slično nama samima, pa stječemo sasvim distorziranu percepciju stvarnosti. Mediji ionako već godinama žive u nekom svom paralelnom svemiru, osjetljiviji na potrebe vlasnika, oglašivača i drugih interesnih skupina nego svoje publike, a službena je verzija uvijek prebacivanje i potenciranje krivice za bilo kakvu anomaliju na onog drugog. Na sve druge.

Ono što me zapravo zanima, da se vratim na početak, jest – ako su vam na pameti Vatreni i njihova predstojeća kvalifikacijska utakmica protiv Ukrajine, razmišljate li o tome kako ćemo igrati, hoće li Mario Mandžukić početi u špici ili na krilu, otkud iz gostujuće momčadi prijeti najveća opasnost?

Ili prvenstveno o tome kakvo će se sranje ovaj put dogoditi na tribinama?

Prvi put nakon dvije godine Hrvatska igra domaću utakmicu uz prisustvo navijača i u HNS-u vlada gotovo opsadno stanje. Angažirano je preko 500 redara i isto toliko policajaca, a na stadion će se moći ući tek nakon što prođete tri zasebne kontrole. Prema zadnjim informacijama, istočna i zapadna tribina Maksimira rasprodane su već tjedan dana unaprijed, a jučer je bilo ostalo još oko 2.500 ulaznica za Sjever. Otvorena je čak i gornja etaža Zapada, ali samo za HNS-ovu „nogometnu obitelj“: radi se, navodno, o dužnosnicima iz županijskih saveza, mladim nogometašima, trenerima i drugim nogometnim djelatnicima. Iz svake će županije biti organiziran autobus koji će zainteresirane odvesti na utakmicu. Očekuje se da će tako doći još oko 2.000 gledatelja.

„Ako želite ovog petka prisustvovati nogometnom spektaklu i bodriti hrvatsku reprezentaciju u važnom kvalifikacijskom susretu protiv Ukrajine, još uvijek to možete ako požurite kupiti svoje ulaznice“, kaže Savez na svojoj službenoj stranici. HNS je popularnim cijenama ulaznica izašao navijačima u susret, a Miroslav Marković, njegov povjerenik za sigurnost, osobno je pozvao ljude na Maksimir i izjavio: „Mogu kazati da će biti apsolutno sigurni i moći će uživati u utakmici. Neka povedu i djecu i neka se ne plaše nemilih scena“.

S druge strane, priča se da policija već danima uvježbava pražnjenje sjeverne maksimirske tribine. Ako racije prostorija navijačkih udruga nisu dovoljan pokazatelj da se nemile scene očekuju, onda ovo sigurno jest.

Ukaljan, oskvrnut, razvodnjen, otuđen i ispolitiziran, kult reprezentacije više ne postoji. A hrvatski nogomet više nije hrvatski nego na dispoziciji maloj skupini ljudi

Bit će, međutim, zanimljivo vidjeti što će predstavljati dovoljan razlog za prekid utakmice i pražnjenje tribine. Budući da je HNS dosad svaki put kažnjavan prvenstveno zbog govora mržnje – u što spada ustaški poklič „Za dom – spremni“, „Ajmo, ustaše“ i slično – a koji je godinama ignoriran, za očekivati je da bi to mogao biti taj razlog. Iako o tome ne odlučuje HNS, nego delegat i suci utakmice. Kako su spomenuta skandiranja standardni repertoar svake utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, teško je zamisliti da bi ovaj put mogla čudotvorno izostati.

Koliko puta će se pustiti vikanje prije nego što spiker na stadionu pusti prvo, pa drugo upozorenje? Što ako se isprazni tribina ili dio nje, a ostatak stadiona nastavi s istim povicima? Hoće li i neki drugi, benigniji povici – poput onog o homoseksualnom usmjerenju Saveza ili tome da je netko turskog porijekla – također ući pod egidu ozbiljnog verbalnog delikta? Ili je pak odluka da se zbog vikanja ne prekida utakmica niti prazni tribina, nego da se ono naplati kasnije, dodatnom kaznom igranja pred praznim stadionom?

Puno je pitanja, a sve se svode na isto: postoji li ikakva šansa da utakmica prođe bez navijačkih incidenata?

Mislim da ne postoji.

Uza svo to osiguranje i provjere, oni možda tek neće biti teže prirode od verbalnih, iako je jasno da postoje ljudi koji su spremni žrtvovati vlastitu slobodu kretanja ili nešto gore kako bi proizveli incident – zbog „borbe za pravedniji nogomet“ ili zbog vlastitog uličnog kredibiliteta, svejedno. Netko će nešto vjerojatno i pokušati, možda naći i neko novo, kreativno rješenje prosvjeda protiv vladara hrvatskog nogometa, ali njihova je poanta dijelom već postignuta time što HNS živi i priprema se u strahu.

Premijer Andrej Plenković danas je – onako diplomatski neodređeno, važući svaku riječ – pozvao na kulturno i sportsko navijanje. Prethodno je, inače, najavio dolazak na utakmicu, ali onda je stigao poziv od pape, tako da je poručio kako mu je žao da ne može doći. U veljači je, uoči njegova dolaska na završnicu nacionalnog košarkaškog kupa u Šibeniku, zbog neprimjerenog skandiranja i vrijeđanja jednog igrača na nacionalnoj osnovi ispražnjen dio tribine s navijačima KK Zadra. HNS, čiji su odnosi s vladajućom politikom trenutačno napeti zbog raznih pritisaka, sada se želi i pred njim, a ne više samo UEFA-om i FIFA-om, prikazati kao uzoran organizator koji čini sve za dobrobit hrvatskog nogometa i bori se huliganima koji žele sabotirati reprezentaciju.

Došlo je do toga da uoči utakmice Vatrenih razmišljamo o svemu osim o samom nogometu. U kolopletu interesa, planova, pritisaka, zakulisnih igrica, politike, huliganizma i još koječega zarobljena je momčad kojom su se nekoć gotovo svi isključivo ponosili. Ukaljan, oskvrnut, razvodnjen, otuđen i ispolitiziran, kult reprezentacije više ne postoji. A hrvatski nogomet više nije hrvatski nego na dispoziciji maloj skupini ljudi da s njime rade praktično što god požele.

I da ne ponavljam i ne razlažem opet jedne te iste stvari, napisat ću za kraj samo još nešto.

I meni je žao što premijer neće doći. Volio bih da se, udobno smješten u maksimirskoj svečanoj loži zajedno s tim ljudima, gledajući preko 1.000 pripadnika osiguranja i policije bez kojih se više ne može organizirati utakmica, upita što su oni i njegovi, kao i svi njihovi prethodnici-političari, tijekom svih ovih godina učinili da to spriječe. Da se upita bi li trebali osjećati sram jer su dopustili i još uvijek dopuštaju da i nogomet postane oruđe podjele. I ne treba se suočavati s prošlošću – za to, jelte, postoje specijalna povjerenstva – nego s budućnošću. Kako hrvatskog nogometa, tako i ove zemlje.

Naučili smo to, nažalost, dosad samo na negativnim primjerima: jedno je s drugim čvrsto povezano.