Sredinom 19. stoljeća, kad je Thomas Carlyle razvijao svoju interpretaciju povijesti koja će naknadno dobiti ime The Great Man Theory, nije (još) bilo organiziranog nogometa, ni onoga što danas zovemo industrijom zabave, a ni celebrity kulture. Carlyle je, međutim, bio opsjednut “herojima”; njegova misao vodilja može se svesti na citat kako “povijest svijeta nije ništa drugo do biografija velikih ljudi”. On je vjerovao da sudbinu svijeta oblikuju posebno daroviti i utjecajni individualci koji od ostatka čovječanstva odskaču po svojim jedinstvenim liderskim vještinama, superiornom intelektu, herojskom hrabrošću ili pak božanskim nadahnućem. U svojoj knjizi On Heroes, Hero-Worship, and the Heroic in History, izvorno objavljenoj 1841. u Londonu, takve je klasificirao u šest ‘tipova’ heroja: božanstvo, prorok, pjesnik, svećenik, čovjek od slova i kralj.
Shvatimo li ove kategorije malo slobodnije i apstraktnije, mogli bismo se naći u iskušenju da u neku od njih pokušamo svrstati i nogometne zvijezde.
Jer klasična nogometna povijest, onako kako nam obično biva ispričana, bliska je Carlyleovu shvaćanju od prije 180 godina. Velike uspjehe, finala i trofeje u pravilu vežemo uz izvanredne individualce i njihove odlučujuće poteze; tu su oduvijek beskrajni izbori najboljih igrača sad i ikad, a velik dio izvještavanja o nogometu i danas u prvi plan stavlja herojstva pojedinaca. Biografije, ma o kojem mediju ili obliku pričali, najtraženiji su žanr nogometnog izdavaštva; puno manje i puno rjeđe nailazimo na pristup koji se, umjesto na hagiografskom idolopoklonstvu, bazira na sistematskom povezivanju uzroka i posljedica ili općenito dubljoj i široj slici. On je, uostalom, i znatno manje popularan.
I dok se u ozbiljnoj historiografiji davno dogodila promjena paradigme i Carlyleova je teorija odbačena na margine, u ‘neozbiljnim’ sferama poput nogometa ona još uvijek ima iznimno veliki odjek. Čak danas i više nego ikad, jer, naravno, industrija zabave nasušno treba heroje, superzvijezde i GOATove i temelji se njima.
Mnogo se puta ukazao kao rješenje, ali problem svake momčadi koja ima Cristiana Ronalda je isti: Cristiano Ronaldo
Kao produkt svog vremena, Cristiano Ronaldo je najveći nogometni heroj svih vremena.
On to nije zato što je najbolji ikad — o tome koje je točno njegovo mjesto u Panteonu igre ne namjeravam raspravljati ni sad, ni ikad — nego zato što nikad prije nije postojao igrač, barem ne na apsolutno najvišoj razini, koji je sebe više kao takvog doživljavao. Zapravo, ne samo ni sam sebe; već dugi niz godina Cristiano je u javnosti predstavljan kao svojevrsni (super)heroj. U tu priču spada tiranija njegovim brojkama i postignućima, njegovom marketinškom personom, muzejima, kipovima, aerodromima, galaksijama i filmovima, njegov angažman na društvenim mrežama i na samom terenu, gdje djeluje kao uragan izvještačenih emocija u svakom trenutku svjestan da ga iz svih kutova snimaju kamere. U nogometnoj enciklopediji pod pojmom “nadčovjek” stoji samo njegova slika, u karakterističnoj pozi raskrečenih nogu.
Kvragu, Cristiano Ronaldo čak ima karakteristični superherojski mačo geg koji poznaju svi klinci opsjednuti nogometom. Nedavno sam gledao utakmicu zagića (U8) u 2. zagrebačkoj ligi u kojoj strijelac proslavlja gol piruetom, pa doskokom i teatralnim spuštanjem ruku uz poklič “Šiiiuuu!”.
To da je on jedan od najvećih koji su ikad igrali nogomet neće osporiti nitko pri zdravoj pameti. Međutim, nogomet nije igra u kojoj superheroji jednim nadahnutim potezom rješavaju utakmicu — pa čak ni onda kad tome svjedočimo vlastitim očima.
La Gazzetta dello Sport objavila je tekst koji potpisuje Angelo Carotenuto, naslovljen Kako je Ronaldo u istom ljetu razbio dvije momčadi. U njemu se tvrdi da je Portugalac istovremeno unazadio i Juventus iz kojeg je otišao i Manchester United u koji je došao; jedan klub zato što je iza sebe ostavio prazninu koju je teško popuniti, a drugi zato jer se ne zna nositi s time kako ga na odgovarajući način uklopiti u momčad.
Takva je tvrdnja izuzetno problematična.
Ako je Ronaldo unazadio Juventus, onda se to dogodilo mnogo prije ovog ljeta. Zapravo, dogodilo se već njegovim transferom, čime je Juve napustio dotadašnju politiku postupnog građenja momčadi koja ga je učinila pretplaćenim na scudetto i konkurentnim na najvišoj europskoj razini. Nakon njegova dolaska momčad je ispadala u ranim knockout fazama Lige prvaka, i to od ekipa debelo ispod svog renomea i(li) financijske moći, a posljednju je sezonu završila kao četvrta u Serie A. Pritom je sve to došlo glave Maxu Allegriju, Mauriziju Sarriju i Andrei Pirlu, a Juventus je, sasvim realno gledajući, još od Ronaldova dolaska tonuo sve dublje i igrao sve gore. Na kraju, vraćen je Allegri, ali u ekipu koja je dugo bila razbijana, a on nije čudotvorac koji će preko noći pronaći recept kako rasutu i zapuštenu vojsku ponovno dovesti u borbeno spremno stanje.
Pritom su težina Ronaldove odštete i njegove plaće u dobroj mjeri sputali klub u planovima da se pojača na kritičnim mjestima. Kriv je sirenski zov lajkova, retweetova i impresija na društvenim mrežama, u kombinaciji s njegovom marketinškom staturom i aurom statusnog simbola koja ide uz nogometnog superheroja, a zbog kojeg je svijet mogao pomisliti da je Juve postao jači nego ikad, dok je zapravo bio samo dekadentniji i, u konačnici, slabiji.
A onda je superheroj pušten u United, još bogatiji i vlastitom poviješću još daleko bremenitiji superklub. Onaj u kojem takozvana heritage industry još uvijek cvjeta i u okruženju u kojem se veliki transferi slave gotovo poput velikih trofeja — ili su, u svakom slučaju, jako efikasan surogat za njih. Klub čiji je gorući problem već godinama nedostatak ikakve suvisle strategije razvoja mimo onog komercijalnog i momčad čije su slabe točke sasvim očigledno locirane na klupi i u veznom redu. Momčad kojoj je igrač kao što je Cristiano Ronaldo posljednje što treba ako se želi fokusirati na sadašnjost i budućnost, a ne na prošlost, kao dosad.
Rezultat vidimo u susretima s rivalima, ozbiljnim ekipama kao što su Liverpool i Manchester City. United im je bolno nedorastao. Ali je li Ronaldo kriv za to?
Svo ovo vrijeme, u Torinu i u Manchesteru, Ronaldo je individualnim naporima spašavao ekipu. Radio je ono što superheroji rade: rješavao je stvari jednim potezom, često u samim završnicama susreta, često pod velikim pritiskom i često u bitnim utakmicama. U mnogim je navratima — vjerojatno i češće nego u zlatnim madridskim danima — bio čovjek odluke. Samo što je to najčešće značilo tek da je tu i tamo sprječavao dodatnu sramotu i katastrofu, koje bi, prije ili kasnije, u drugim utakmicama ipak došle, pojačavajući frustraciju i kod glavnog aktera i kod njegovih suigrača, o navijačima da i ne pričamo.
Mnogo se puta ukazao kao rješenje, ali problem svake momčadi koja ima Cristiana Ronalda je isti: Cristiano Ronaldo.
Giorgio Chiellini, njegov bivši suigrač iz Juventusa, u intervjuu za DAZN je to rekao ovako: “kad imate Ronalda u momčadi, nemoguće je ne igrati na njega”. A to u suštini znači da je igru čitave momčadi potrebno preoblikovati i izgraditi oko njega.
Ronaldo naprosto nije igrač kakvog možete uklopiti u neki postojeći ili zamišljeni obrazac igre; upravo suprotno, morate momčad uklopiti u način igre koji njemu najviše odgovara i koji će izvući maksimum iz njegovih kvaliteta. U Real Madridu, Juventusu i sad u Unitedu, kao i u portugalskoj reprezentaciji, Plan A je uvijek bio polaganje nade u njegovo herojstvo; i koliko god to već u startu zvučalo neodrživo, Ronaldo je to herojstvo gotovo redovito isporučivao. Zabijao je, preokretao rezultat, spašavao ekipu.
Međutim, takvo herojstvo dolazi s visokom cijenom jer ono taktički uvelike sputava i ograničava momčad. Kad bi igrao na krilu, suprotno bi krilo moralo igrati povučenije, odgovornije i više ulaziti u sredinu; kad bi se našao u špici, veznjaci iza njega morali bi biti postavljeni dublje. Momčad koja ima Ronalda praktički ne može igrati presing niti visoko podignuti linije, jer on u tome ne sudjeluje — prošle je sezone po broju pritisaka na suparnika bio u donjih dva posto među napadačima u top 5 europskih liga, a podaci iz ove pokazuju da to radi najmanje od svih napadača u Premier ligi — i to uvjerljivo najmanje, gotovo dvostruko rjeđe od prvog sljedećeg igrača, a nekih sedam puta rjeđe od špica koje pritišću najviše. Da bi Ronaldo radio ono što radi najbolje, naprosto je nužno osigurati mu odgovarajuću zaštitu, odnosno sigurnosnu mrežu iza njegovih leđa.
Ni Juventus, a sada ni United, nisu mu to uspijevali osigurati unutar svojih sustava i zato su redovito izgledali loše.
Pogrešno je za to kriviti samog igrača jer on svoj dio pogodbe održava: nastavio je zabijati i ‘spašavati’ utakmice, ali paradoks je u tome što je momčad sve češće dolazila u situacije u kojima je treba spašavati. I, kad podvučete crtu, Ronaldo je za momčad kvaka 22: on je rješenje za isti onaj problem koji svojom prisutnošću i uzrokuje. To znači da njegova momčad u najboljem slučaju stagnira, a dugoročno i neminovno nazaduje jer postaje zarobljena u limitiranom i predvidivom sustavu u kojem nema puno mjesta za napredak, što dovodi do frustracija i rasula.
Takva je stvar s herojima. Pamte se njihove riječi, djela i odlučujući potezi, ali oni su gotovo uvijek dolazili samo kao rezultat kompleksnih okolnosti i uzročno-posljedičnih veza. Kontekst je ono što čini heroja; bez njega, i najveći su ljudi samo to: ljudi.
