Nikola nosi dres u koji su utkana imena tisuća Hajdukovih navijača i kapetansku vrpcu oko ruke. Još kad je prvi put zaigrao za Hajduk, i romantici i realisti prozvali su ga budućnošću kluba: jedni očekujući da mu svojim igrama vrati slavu i trofeje, drugi da ga svojim transferom odvede napokon u sigurnu luku, luku iz koje će potom isploviti po slavu i trofeje.

Još jučer, posljednjeg dana prijelaznog roka, Nikola je u svojim rukama držao ključ Hajdukove budućnosti. A onda je, potpisom za Everton, pretvorio tu budućnost u sadašnjost. Zvuči paradoksalno, ali svojim odlaskom Nikola je otključao Hajduk i oslobodio ga.

Prošla su tri ljeta od njegova debija za prvu momčad; no, zapravo se radi o kulminaciji procesa započetog prije više od 15 godina.

Bio je 31. svibnja 2002. kad je Joško Vlašić počeo trenirati svog najmlađeg sina da postane nogometaš, otkrio je kasnije u intervjuu Alenu Orliću. Otac nije bio siguran može li se sportskom razvoju svog djeteta posvetiti onoliko koliko se posvetio kćeri, od koje je napravio šampionku. No, stručno oko i radoholičarska narav nisu mu dopustili da ignorira bogomdani talent, jer već „s godinu dana vidjelo se da je Niksi motoričko čudovište“.

Mnogo toga nije imao, ali jest valjda najčvršće temelje koje sportaš može imati, talent podržan s tisuću pravilnih odluka

Iza svakog uspjeha stoji žrtva, govorio je Joško i vjerojatno to još uvijek ponavlja.

„Svo ovo vrijeme Nikolin talent podržan je s tisuću pravilnih odluka“, pričao je tada, u studenom 2013. „Vjeruj mi da Nikola može ostvariti sve što možeš zamisliti.“

Dječak je tad tek bio navršio 16 i trebali su proći još dugi mjeseci do debija za seniore i onog gola Dundalku, ali Joško je već godinama govorio ljudima da će njegov sin biti vrhunski nogometaš. U listopadu 2014., baš oko Nikolina 17. rođendana, uspio sam uvjeriti svog prijatelja i urednika u Guardianu Marcusa Christensona da na listu 40 najtalentiranijih igrača na svijetu rođenih 1997. uvrsti ne jednog, nego dvojicu iz Hrvatske. Uz Antu Ćorića, koji je već tada slovio za novi sequel u uspješnoj franšizi Dinamovih midfield maestra (Luka Modrić, Mateo Kovačić, Alen Halilović), ušao je i Niksi. Tada sam se s urednikom okladio da će Vlašić jednog dana zaigrati u Premier ligi. Oklada je to koju ću sa zadovoljstvom naplatiti.

Godinama ranije Joško je svakodnevno individualno radio sa sinom. Igrao je s njim na plastične golove ispred kuće, igrali su zajedno na raznim terenima protiv starije djece – Niksi onako mali i nabijen, Joško sredovječni, ozbiljni čovjek s brkovima – i stalno su bili zajedno. Nakon što je dječak malo narastao i napredovao u vještini, otac se obratio za pomoć najvećem stručnjaku koji mu je bio u blizini – jer pametan čovjek zna mnogo o mnogočemu, a mudar i to da netko nešto zna bolje od njega i nije ga sram pitati.

„Tomislav Ivić rekao mi je četiri stvari“, ispričao je Joško 2012. Ozrenu Maršiću. „Da u dvorani napravim mantinele, da mu forsiram maksimalno drugu nogu, da mu pas bude na razini šuta i da daje pasove lijevo i desno, a da je frontalno postavljen.“

Tako je u njegov razvoj, eto, ugrađena i poveznica sa slavnom prošlošću, s velikim Hajdukom šjor Ivana 1970-ih, a preko njega i dalje, do samih početaka – jer sve je te osnovne stvari Ivić, kao i svi splitski treneri njegova vremena, naučio od Luke Kaliterne. Malo pomalo, dan za danom, kroz igru, rad i žrtve slagan je mozaik onoga što će Nikola postati.

Pričam vam ovu priču premda su vam možda poznati gotovo svi detalji u njoj, zato jer priče o uspjehu treba uvijek iznova pričati. Svaka priča o uspjehu – u sportu, u poduzetništvu, u umjetnosti, svejedno čemu – priča je o radu. Uspjeh nije nešto što se samo događa, bez obzira koliko talentirani bili; on se dugo i strpljivo gradi, malo pomalo i kroz sitne detalje jednako kao i kroz divovske korake. Sreća je, naravno, uvijek faktor, ali tek nakon što su temelji tu.

Nikola nije imao tu ‘sreću’ da igra u klubu koji mu može osigurati gotovo laboratorijske uvjete za napredak i koji će igru momčadi podrediti njemu kao ključnom ‘projektu’. Niti je imao ‘sreću’ da bude pozvan u reprezentaciju i prije nego što je zaslužio startno mjesto u klubu – ali ni kasnije, kad je postao njegov glavni igrač. Nije uza sebe imao ni medije koji bi ga tetošili svakih par dana, opjevavali njegove već i sasvim osrednje pothvate i marljivo radili na pumpanju njegove cijene. Mnogo toga nije imao, ali jest valjda najčvršće temelje koje sportaš može imati, talent podržan s tisuću pravilnih odluka.

I zato je njegov uspjeh bio samo pitanje vremena. A i dalje jest, jer prelazak u Everton samo je sljedeći korak na putu ostvarivanja punog potencijala.

Pričam vam ovu priču jer priča o jednom dječaku ujedno je i priča o njegovu klubu – onog u čijem ću ga dresu, podržanom tisućama pravilnih odluka, pamtiti i ako jednom bude na krovu svijeta. Priča je to o strpljenju i radu, o uspjehu koji se gradi malo pomalo i kroz sitne detalje jednako kao i kroz divovske korake, pa i onda kad sreća izostane.

Iza svakog uspjeha stoji žrtva, govorio je Joško i vjerojatno to još uvijek ponavlja.