Nogomet narodu

Sve što Hrvatska nije

Englezi, Hrvati, nogomet i nacionalni identitet

Nogomet, još uvijek to naivno vjerujem, ima potencijal za mijenjati svijet. Ali nogomet može biti samo iskra, ne ni čitava vatra, pa čak niti plamičak koji će se rasplamsati pažljivim održavanjem; ne padne li ta iskra na otprije zapaljivu površinu, vrlo brzo će se ugasiti i sve će ostati gotovo kao da je nikad nije ni bilo. Ostat će tek tamni trag kao znak propuštene prilike.

Nakon što je Engleska izgubila finale Europskog prvenstva od Italije, u onom dijelu engleskog javnog prostora inače rezerviranom za nogomet cijeli su tjedan dominirale teme koje s nogometom naizgled nemaju veze. Glavna nit vijesti bila je vezana uz potragu za pojedincima što su nakon raspucavanja penala u finalu preko društvenih mreža istresli svu silu najgorih uvreda, mahom rasističkih, prema trojici igrača koji su ih promašili: Marcusu Rashfordu, Jadonu Sanchu i Bukayu Saki.

Javno su istupili i prozvani igrači, poručujući da “mržnja nikad neće pobijediti”. Podršku su im dali mnogi bivši igrači i opion-makeri, mediji i institucije, nogometne i one druge. Pokrenuta je posebna policijska istražna jedinica, nekoliko ljudi već je uhićeno, a premijer Ujedinjenog Kraljevstva Boris Johnson osudio je rasističko vrijeđanje, dao podršku istrazi i otkrio da se sastao s predstavnicima Facebooka, Twittera, TikToka, Snapchata i Instagrama te ih upozorio da će se, “ne uklone li mržnju i rasizam sa svojih platformi, suočiti s kaznama u iznosu 10 posto svojih globalnih prihoda”.

Međutim, neki su utjecajni komentatori — među njima i oni nogometni — prozvali Johnsona zbog licemjerja, čak implicirajući da je svojim djelovanjem potaknuo takav festival mržnje na društvenim mrežama i da se sad tek suočava s posljedicama toga da je, kako piše David Conn u The Guardianu, “dao zeleno svjetlo rasizmu prije početka turnira”. Naime, premijer je odbio osuditi gledatelje koji su zviždali i ismijavali klečanje engleskih reprezentativaca uoči početka utakmica, poručivši da “u potpunosti poštuje” njihovo pravo da to rade. Državna tajnica Priti Patel — članica vladajuće Konzervativne stranke, kao i Johnson — čak je u patronizirajućem obraćanju odbacila taj njihov čin kao beznačajan i također rekla da im gledatelji imaju pravo zviždati zbog toga. I ona je sad među prvima osudila rasističko divljanje.

Southgateova Engleska ima šansu ostaviti trajan i pozitivan utjecaj na tamošnje društvo. Jer bila je sve što Hrvatska prije tri godine nije

Ono o čemu se ovdje radi su, dakako, pokušaji jeftinog prikupljanja političkih poena na prizemnim instinktima dijela glasača, a onda oportuno zauzimanje pozicija u prvim redovima s druge strane nakon što se plima u javnom diskurzu okrene, kao što se odlučno okrenula sada. Cijela je priča daleko dublja i slojevitija od one u koju sad ima smisla ulaziti u kolumni na jednom hrvatskom sportskom portalu, ali iz naše je perspektive posebno zanimljiva jer dijelom podsjeća na nešto što nam je jako poznato, dok drugim svojim dijelom ne može biti različitija od toga.

Navršilo se u ovom tjednu tri godine otkako je jedna druga nogometna reprezentacija izgubila finale nekog velikog turnira. I ako je za domovinu nogometa prvo finale nakon 55 godina bilo takav big deal, za Hrvatsku je to, realno, bio događaj kakvom se možete nadati eventualno jednom u životnom vijeku — premda su, recimo, Hrvati kao dio Jugoslavije prethodno već dvaput igrali u finalu Eura (1960. i 1968.), što Englezi nikad prije nisu.

Hrvatska kao nacija danas nije nimalo drugačija zbog onoga što se dogodilo na Svjetskom prvenstvu 2018. i utjecaj te iskre na nju u stvarnosti je ništavan.

Moglo bi se reći da se ni sam hrvatski nogomet nije nimalo promijenio, ne pod utjecajem tog gigantskog uspjeha. Srebro u Rusiji će ostati upisano kao nenadani incident; kao bizarni eksces jedne ekstremno talentirane generacije kojoj se usto puno toga poklopilo, ali koji, unatoč svojoj magnitudi, nije pomaknuo os domaće igre i onoga kako je doživljavamo više od milimetra, izuzevši nabujala očekivanja i umišljaj globalne važnosti.

Nije bio prošao ni jedan čitavih dan od tog epohalnog uspjeha, a već je bilo jasno kako će prilika da se ta iskra rasplamsa u plamen biti propuštena, ako je uopće ikad i postojala.

Dok su Hrvati masovno pohitali na ulice slaveći ne samo drugom mjesto na svijetu, nego i ono što im se učinilo kao novopronađena pozitiva i zajedništvo, momčad je na na taj veličanstveni doček i neponovljivo događanje naroda pred pola milijuna ljudi pozvala pjevača koji je možda i najjasnija pojedinačna točka podjele među Hrvatima; onoga čija najpoznatija pjesma počinje pokličem označenim kao govor mržnje. I onda je, umjesto sveopćeg proslavljanja srebra i održavanja iskre, uslijedilo nekoliko tjedana rasprave o tome. Da, dio medija je to u startu izignorirao i fokusirao se na pozitivu, ali nakon tjedan dana, pa i nakon dva tjedna, društvene su mreže i dalje gorjele u svađama o tome, začinjenim svom silom najgorih uvreda i lova na vještice prema onima koji misle drugačije.

Da se iskra ugasila i prije nego što se razgorjela postalo je još jasnije onda kad je izbornik Zlatko Dalić izrekao onu svoju čuvenu: “Ovih pet posto koji nas hoće preobratiti, neka pati koga smeta. I nek pate. Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštuje tuđe”.

Time je brutalno presjekao svaku iluziju nacionalnog jedinstva i zajedništva kojih su mu tijekom turnira bila puna usta i betonirao podjelu na ‘naše’ i ‘tuđe’ na grozomorno banalnom primjeru. Također je implicirao da postoje neželjeni i nedobrodošli elementi nacije, sasvim jasno se politički svrstavši u jedan društveni tabor kojemu je to i dan-danas važeća retorika. Nijedan hrvatski reprezentativac nije ni tada — ni ranije, ni kasnije — istupio s ičime što bi se uopće moglo dovesti u vezu s potencijalno drugačijim razmišljanjem. Nijedan od njih nikad nije jasno skrenuo pozornost javnosti na ijedan od problema u hrvatskom društvu. Ma, ni u samom nogometu, iako su za to nakon Rusije imali ogromnu priliku.

Hrvatski je nogomet stoga na domaćoj sceni još uvijek domena jedne interesne klike koja nema namjeru odustajati od svojih privilegija, a njegovo vanjsko lice, fasada kojom se predstavlja svijetu, i dalje predstavlja samo jednu stranu Hrvatske — onu koja sav svoj smisao iscrpljuje u proklamiranju ljubavi prema domovini, a svaku kritiku vidi kao prijetnju. Pjesme koje se pjevaju i dalje nemaju ama baš nikakve veze s nogometom, momčad igra u crnim dresovima premda zna da i to otuđuje dio njenih sunarodnjaka, nikad nije dovela u pitanje poruke koje upućuju navijači, adresirala problem izostanka podrške koji postoji u segmentima društva niti se obrecnula na vladare domaćeg nogometa i njihov način vladanja — kako i bi, kad su i najutjecajniji članovi reprezentacije do grla umočeni u njega.

I sve skupa ta cijela priča puno prije upućuje na homogenizaciju putem isključivanja neželjenih elemenata nego na uključivost svih onih koje zanimaju nogomet i Vatreni. Iskra iz Rusije smjesta se ugasila jer je pala na vlažno i blatnjavo močvarno tlo, kamo su je usmjerili sami Vatreni i Dalić.

Tri godine kasnije, kao nagradu za lojalnost nisu dobili čak ni prvi korak prema stadionu ili kampu, a na širem društvenom planu podjele su samo još eskalirale.

S Englezima su stvari, međutim, bitno drugačije. Bez da detaljno ulazimo u razloge i opravdanost općenarodog hejta koji je prema njima uslijedio izvan Engleske, posebno nakon jedne krive sudačke/VAR odluke u polufinalu s Danskom, ostaje dojam da je momčad ‘kažnjena’ zbog stvari za koje je ponajmanje sama odgovorna. Jer svojim djelovanjem na terenu i izvan njega ni na koji način nije sudjelovala u percipiranoj engleskoj ‘aroganciji’ i cijeloj toj ‘domaćinskoj’ priči koja je iritirala stranu publiku, dapače.

Percepcija kod kuće je sasvim suprotna nego ‘vani’. Lajtmotiv engleskog nastupa na ovom Euru — koji je tijekom turnira gotovo redovito bivao ispušten iz narativa u našim domaćim medijima — bio je upravo pobuna protiv ondje vladajuće politike koja ne prestaje generirati podjele, što za posljedicu ima incidente poput ovog sada aktualnog. Društveni angažman igrača i izbornika te njihovo odbijanje da se “drže samo nogometa” u torijevskim je krugovima shvaćeno kao prijetnja, o čemu svjedoče i spomenute reakcije njihovih vodećih političara.

Strategija službene politike je i u cijelom procesu izglasavanja Brexita bila igrati na niske strasti glasača, a sada se iz istog razloga okrenula onome što se neslužbeno naziva “war on woke”; u svjetlu ponovnog ‘zatvaranja’ prema Europi i okretanja sebi te drugačijim prevladavajućim stavovima prema svemu tome u ostatku Britanije, osobito u Škotskoj, u javnosti je ponovno otvoreno pitanje propitivanja engleskog identiteta.

Sve državne institucije i sva tradicija imaju britanski predznak, spadaju pod kapu Ujedinjenog kraljevstva, nekadašnjeg imperija i kasnijeg Commonwealtha. Najvažnija stvar koja je u Engleskoj distinktivno engleska je upravo nogometna reprezentacija, a istraživanje objavljeno baš neposredno prije Eura ukazuje na to da se ujedno radi i o najsnažnijem simbolu tog identiteta, njegovoj najbitnijoj točki okupljanja. Međutim, u prošlosti je ta ‘engleskost’ predstavljala problem u širem društvenom smislu; opće je prihvaćeno stanovište da je engleski nacionalizam bio pogonsko gorivo Brexita i često je bio shvaćen kao nešto isključujuće, podcrtano rasističkim konotacijama.

Gareth Southgate i njegovi momci ponudili su alternativu, onu koju je i sam izbornik pokušao definirati u svom “otvorenom pismu Engleskoj” objavljenom pred početak turnira: “Svatko ima drugačiju ideju što to zapravo znači biti English. Što ponos znači. Ja vjerujem da svatko ima taj ponos”, pisao je. U podršci svojim igračima koja uvelike nadilazi nogometne okvire bio je više nego jasan: “Njihova je dužnost interakcija s javnošću na stvarima kao što su jednakost, inkluzivnost i rasna nepravda”.

Nakon tog njegova pisma iz torijevskih su krugova stizale poruke tipa da je izbornik “oruđe” onoga što su nazvali “deep woke”, a spominjalo se i to da je tekst “sumnjivo dobro napisan”, što je također trebalo insinuirati da je nečiji ‘igrač’ u političkoj areni. Sve to pokazuje da je ‘prijetnja’ shvaćena ozbiljno, jer vizija engleskog identiteta kakvu je ponudila nogometna reprezentacija je prije svega inkluzivna i progresivna, za razliku od one koju je prešutno, a često i implicitno podržavala službena politika strategijom poticanja društvenih podjela radi vlastitih ciljeva. Kako je momčad napredovala prema finalu, tako je i taj alternativni pristup osvajao sve više pristaša i zato se, između ostalog, podigla tolika frka nakon rasističkih uvreda igračima na društvenim mrežama.

Southgateova se Engleska suprotstavila izazivanju podjela i stvarno uspjela stvoriti osjećaj zajedništva u ogromnom dijelu nacije, a na kraju će izopćeni ostati samo oni koji se protiv toga bore mržnjom i netrpeljivošću. I zato ta priča ima šansu ostaviti trajan i pozitivan utjecaj na tamošnje društvo.

Jer bila je sve što Hrvatska prije tri godine nije.

Dalićeva Hrvatska sama je otklonila takvu šansu, ako je ona uopće i postojala, svjesno odabravši ekskluzivistički tip domoljublja. Neka pati koga smeta. Ne odgovara vam? Pa nemojte doći na Trg. Ali poštujte tuđe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.