Nogomet narodu

Sveta Liga prvaka

Vratio se elitni nogomet sa svojim bogovima i idolima

Najvažniji, najsvetiji i ujedno najmističniji dio ceremonije krunidbe britanskog monarha je takozvano pomazanje.

Poput svojih predaka stoljećima unatrag, kralj(ica) sjeda na drveno srednjovjekovno prijestolje čiji je dio i još stariji mitski Kamen sudbine, a iznad njegove ili njene glave razapet je platneni baldahin sa zlatnim tkanjem koji štiti od pogleda. Nadbiskup od Canterburyja, koji predvodi ceremoniju, tada utrlja sveto ulje na ruke, prsa i čelo vladara, čineći na njima znak križa i izgovarajući pritom obrednu formulu:

Be thy hands anointed with holy oil
Be thy breast anointed with holy oil
Be thy head anointed with holy oil
As Kings, priests and prophets were anointed
And as Solomon was anointed King by Zadok the priest and Nathan the prophet
So be thou anointed, blessed and consecrated King over the peoples
Whom the Lord thy God hath given thee to rule and govern
In the name of the Father, and of the Son, and of the Holy Ghost
Amen

Pomazanje ima funkciju posvećenja; monarh je njime doveden u izravni kontakt s Božanskim, uzvišen i zauvijek promijenjen. Iako je čitav ostatak krunidbe javan, a posljednji put čak i prenošen uživo na televiziji, taj njegov dio smatra se toliko svetim i intimnim da ga nije dopušteno fotografirati, snimati ili čak gledati; čak će i članovi najuže obitelji u Westminsterskoj opatiji skrenuti pogled.

Oni su najbolji, oni su najbolji, ovo su šampioni / Prvaci, najbolji, najveće ekipe, šampioni!

Kralj Edward VII, koji je abdicirao 1936. prije nego što je imao biti okrunjen, nije bio pozvan na krunidbu svoje nećakinje Elizabete II 17 godina kasnije. Umjesto toga, gledao je televizijski prijenos u Parizu sa svojom ženom, Amerikankom Wallis Simpson, i punom kućom gostiju koje je zabavljao zajedljivim komentarima. Kad ga je jedan od njih upitao zašto ne možemo vidjeti dio s pomazanjem, odgovorio je samo: “Zato što smo smrtnici”, a u svojim memoarima kasnije je zapisao:

“Tko želi transparentnost kad može imati magiju? Tko želi prozu kad može imati poeziju? Svucite veo i što vam ostaje? Obična mlada žena skromnih sposobnosti i s malo mašte. Ali zamotajte je ovako, pomažite je uljem i hej, što imate? Božicu…”

Tijekom tog najsvetijeg, smrtnicima nedostupnog dijela ceremonije zbor izvodi krunidbenu himnu Zadok the Priest, koju je Georg Friedrich Händel 1727. skladao za kralja Georgea II. Radi se o kompoziciji koja će vam sasvim sigurno zazvučati poznato, iako za nju možda nikad prije niste čuli. Razlog tome je savršeno svjetovan, da svjetovniji ne može biti.

Naime, himna UEFA-ine Lige prvaka bezočni je plagijat Händelove skladbe.

Kada je UEFA 1992. odlučila rebrandirati svoje elitno klupsko natjecanje, nogomet je bio na lošem glasu. Stadioni diljem kontinenta bili su stari, ruševni i praktično opasni po život; o huliganskim incidentima i obračunima pisalo se gotovo jednako koliko i o samoj igri, koja je postala dekadentna, defenzivna i gruba. U prethodna dva finala Kupa prvaka nije bio postignut nijedan gol u regularnom tijeku vremena: godine 1991. je Zvezda pobijedila Marseille na penale, a godinu kasnije Barcelona Sampdoriju daljinskim projektilom Ronalda Koemana u produžecima.

UEFA je tražila nešto što će nogometu dodati ‘klasu’, izdignuti ga iz profanog, uzvisiti i zauvijek promijeniti.

Kad se povela rasprava o uvođenju službene himne, mnogi su u europskoj nogometnoj organizaciji smatrali da taj status naprosto treba dati pjesmi We Are the Champions grupe Queen, kao najpopularnijem izboru za proslave trofeja. Međutim, prevagnulo je vizionarsko razmišljanje da to mora biti nešto što će i glazbom i tekstom odražavati uzvišenost i elitni status Lige prvaka.

Tony Britten, dotad relativno uspješni skladatelj koji je mahom surađivao s britanskim televizijama, a najveći komercijalni uspjeh kojim se mogao pohvaliti bio mu je rad na glazbi za američki filmski hit RoboCop Paula Verhoevena, izabran je za onoga koji će isporučiti željeni rad. On je, više kao predložak koji bi ljudima u UEFA-i razbuktao maštu i pomogao da shvate što točno žele, za početak poslao nekoliko djela klasičnih kompozitora, a među njima je bilo i Zadok the Priest. Međutim, europski nogometni vlastodršci odgovorili su mu da žele “baš to”, odnosno naložili mu da složi nešto ‘pitkiju’ verziju, ‘obradu’ Händela i u tekstu upotrijebi sva tri službena UEFA-ina jezika: engleski, francuski i njemački.

Britten nije časio časa, već je sastavio popis superlativa, ubacio ih u što je već bio ondašnji ekvivalent Google Translatea, iskušao razne kombinacije sve dok nije našao dobitnu. Na kraju je snimio pjesmu s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom i londonskim komornim zborom Academy of St. Martin in the Fields.

Ovo je sav tekst u prijevodu na jedan jezik: “To su najbolje momčadi, to su najbolje momčadi, glavni događaj / Veliko okupljanje, veliki sportski događaj, glavni događaj / Oni su najbolji, oni su najbolji, ovo su šampioni / Prvaci, najbolji, najveće ekipe, šampioni!”. Sama skladba ponijela je inovativan naslov: Champions League.

I to je to. Cijeli proces, od slanja prijedloga do isporuke gotova proizvoda, nije trajao dulje od mjesec dana, a Britten je za doživotno izrugivanje u krugovima kolega-skladatelja plaćen dovoljno izdašno u autorskim pravima da se u ostatku karijere posveti pisanju i režiranju art filmova za vlastiti gušt.

Nisam siguran može li se naći bolji primjer za to kako današnje hiperkonzumerističko društvo sve čega se dohvati, ma koliko specifično bilo, pretvara u robu i brend. Revolucionarno ili sveto, kontrakultura ili stoljeća tradicije, dominatnom kulturološkom kodu je svejedno; sve će to proždrijeti, asimilirati u svoju matricu, pretvoriti u svakidašnje. Prototip postaje stereotip, zlato i srebro pretvaraju se u plastiku i karton, a sve čvrsto raspršuje se u prašinu za koju nas uvjeravaju da je zvjezdana. Nogomet, kao i u mnogo drugih primjera i na mnogo drugih razina, tu je opet samo preslika društva, često i njegov karikirani prikaz.

Istraživanja kažu da preko 98 posto Europljana ispravno prepoznaje Brittenovu skladbu kao himnu Lige prvaka, a mnogi su elitni nogometaši priznali da je doživljavaju kao čarobnu. Gigi Buffon rekao je da mu je upravo himna ponajviše nedostajala u sezonama kad je njegov Juventus izbivao iz elite: “Slušao bih je dok sam sjedio doma gledajući televizijske prijenose i bilo mi je jako žao što je ne mogu uživo čuti”, izjavio je. Zinedine Zidane bio je još izravniji: “Magija… To je magija iznad svega drugoga. Kad čujete himnu, smjesta vas očara”.

Ciniku u meni neizmjerno je drago što su sinoć iz te magije otpali njeni prethodni vrhovni pomazanici, Real Madrid i Juventus — pa bilo to i od ‘plastičnog’ Cityja i ‘bezveznog’ Lyona. Veseli me zapravo i to što nijedan od dosadašnjih šest četvrtfinalista nije prethodno osvojio trofej, pa je lako moguće da ove sezone dobijemo Kralja iz redova pučana, ali sav je taj narativ samo dio iluzije na koju dobrovoljno pristajemo.

Jer nemojmo biti licemjerni. Od samog svog početka, Liga prvaka želi se predstaviti kao elitna, uzvišena i zapravo najbliže božanskom i svetom od praktično svega što ova naša novokomponirana civilizacija sadrži, uzdižući tako i onu frazu o nogometu kao novovjekoj religiji na novu, komercijalnu razinu. Ali upravo to je jedna od glavnih stvari koje veći dio nas i privlače, pa čak i ako smo svjesni toga kakav je iluzionizam tu na djelu.

Jer tko želi transparentnost kad može imati magiju? Tko želi prozu kad može imati poeziju?

Mi smo ti koji žele bogove i idole, a nogomet nam samo daje ono što tražimo.