“Nažalost, nakon svega što se dogodilo u protekla 24 sata…”, počinje svoju prvu Hajdukov igrač; “Razumijem Marka i težinu situacije u kojoj se našao te poštujem da se nakon svega napisanog i doživljenog…”, kaže Dalić.

Ako je ‘incident’ o kojem su vrištale naslovnice trajao nekoliko sekundi, zašto onda Livaja spominje “sve što se dogodilo u protekla 24 sata”? I što se to dogodilo? Pa, sve ono “napisano i doživljeno” na što se referira izbornik.

Njegov je odlazak razgolitio Obitelj, otkrivši dugogodišnju disfunkcionalnost i podjele skrivene iza porteta s namještenim osmjesima i hashtagova o zajedništvu

Hrvatska je, dakle, imala otvoreni trening na riječkoj Rujevici. Dok su igrači vježbali s loptom u blizini tribine, nekoliko je gledatelja vrijeđalo Livaju, upućivalo mu psovke i druge ružne riječi o kojima ste, barem nekima od njih, mogli detaljno saznati u sasvim eksplicitnim medijskim ‘izvještajima’. To je trajalo neko vrijeme i, prema istim tim izvještajima, prvi čak nije reagirao ni Livaja, nego Mateo Kovačić, koji se upustio u kratku prepirku s jednim od provokatora iz publike. Naposljetku je Livaja prekinuo vježbu, popeo se na ogradu i prijetećim tonom upitao dotičnog što hoće, pa se spustio natrag i vratio na travnjak.

Naravno, svi su domaći mediji prenijeli vijest o događaju čim je procurila — jer to da gledatelji na treningu hrvatske reprezentacije uzmu vrijeđati i provocirati hrvatskog reprezentativca svakako je vijest, mogli bismo je nazvati i skandalom. Međutim, za više njih, pogotovo ovih glavnih portala, vijest nije bila to, nego Livajina reakcija: u naslove je gurano to kako je igrač “izgubio živce”, “krenuo se obračunavati” i slično, kreirajući tako sramotni narativ po kojem ispada da je dežurni troublemaker opet izazvao incident i nadodajući još jednu ‘recku’ u podužem dosjeu kojim se Livaja — katkad između redaka, katkad sasvim otvoreno — prikazuje kao labilan, nekulturan i tupav lik iščašenog ponašanja.

Oni hrabriji među medijskim komentatorima pokrenuli su i tezu da Livaja postaje “teret” reprezentaciji, što je samo nastavak priče koja je lansirana nakon finala domaćeg kupa, kad je također nekoliko medija sugeriralo da bi — zbog neprimjerenog ponašanja, odnosno pjevanja glupe navijačke pjesmice usmjerene protiv Šibenčana — trebalo razmisliti o izbacivanju Livaje iz reprezentacije, pitajući čitatelje što o tome misle.

I dok je tako u mutnom polusvijetu podkapacitiranih fah-idiota oslobođenih svake natruhe društvene odgovornosti koji čine hrvatski sportsko-medijski prostor trajala hajka na Livaju, s druge je strane vladala šutnja. Ni Hrvatski nogometni savez ni Dalić nisu našli shodnim stati iza svog igrača i osuditi tretman kojem je na Rujevici bio izložen; nije ga na pravi način podržao niti jedan od suigrača. Vidjevši da je ostao sam i da se sam mora zauzeti za sebe — kao i na toj situaciji na treningu kad provokatori nisu udaljeni sve dok se on sam nije popeo na ogradu — Livaja je učinio upravo to i donio odluku koja će imati duboke i dalekosežne posljedice.

“Možda bi bilo bolje da Livaja uopće nije reagirao, ali svi koji su čuli uvrede neka se zapitaju kako bi oni reagirali i što bi bilo primjereno ili neprimjereno”, rekao je HNS-ov glasnogovornik Tomislav Pacak za Dnevnik Nove TV. “Što se tiče nas i Marka, nije bilo nikakve reakcije od strane Marka, nije bilo uzvraćanja na isti način što se tiče izražavanja. Primjereno je da u takvim trenucima osjećamo da moramo stati iza sebe.”

Izjava je nedvosmislena i zaslužuje respekt; jedini problem s njom je taj što je izrečena sinoć, nakon što je Livaja već otišao, a ne dan ranije, kad je trebala biti, a kad je umjesto toga izbornik pričao o nekakvoj lopti koja je slučajno pogodila dječaka na tribini, ostavljajući portalima prostora za divljanje do mile volje. Ako su u HNS-u tako i jučer mislili, onda su to trebali jasno reći ili službenim priopćenjem ili Dalićevom izjavom. Sad je prekasno, što znači ili da su dramatično podcijenili “težinu situacije” za koju izbornik sad kaže da je “razumije”, ili su iz bilo kojeg razloga kalkulirali s takvom objavom.

Obitelj ne dopušta da jedan njen član ostane izložen napadima i da se sam mora zauzeti za sebe. Obitelj u takvim situacijama ne kalkulira, ne prešućuje i ne umanjuje njihovu važnost. Da su HNS i hrvatska reprezentacija uistinu obitelj kako se vole brendirati, onda bi se ponijeli drugačije. Livaja je u 24 sata koja su prethodila njegovoj odluci osjetio da ga se ne tretira kao člana te obitelji i shvatio da joj predstavlja “teret”, posluživši se istom konstrukcijom koja se pojavila i u medijima.

Suprotno onome što o njemu možda mislite pod utjecajem medijskog narativa, Marko Livaja nije glup čovjek i on vrlo dobro razumije konzekvence koje takva odluka povlači. Razumije, zato jer je navikao nositi svoj križ kao najbolji i najpopularniji nogometaš u Hrvatskoj, ali nogometaš koji je postao personifikacija svog kluba — u ogromnoj mjeri obožavanog, ali u ogromnoj mjeri i omraženog ne samo među sportskim i navijačkim rivalima, nego i u dijelovima medijskih i općenito društvenih struktura u centraliziranoj državi. Livaja je sigurno bio svjestan toga što njegov potez znači u široj slici.

Njegovim je odlaskom iz reprezentacije na neki način otišao i Hajduk.

Ne nužno Hajduk kao klub, koji ionako nema gotovo nikakav utjecaj u strukturama saveza, ali Hajduk kao masa ljudi koja ga čini i podržava. Livajina široka pleća bila su podmetnuta ondje gdje je trebalo da se premosti jaz između HNS-a i Hajduka, da bi i Hajduk tu reprezentaciju doživljavao kao svoju, a ne “HNS-ovu”, kako je mnogi dolje i dalje zovu; taj mu je teret postao pretežak onda kad ga nitko drugi nije odlučio pridržati.

Međutim, zbacivanjem ovog tereta Livaja sad mora prihvatiti drugi, možda i teži. Sada je u očima velikog dijela hajdukovaca postao mučenik i gotovo svetac, simbol Hajduka koji (više) neće pognuti glavu i dopustiti da ga vrijeđaju i zlostavljaju nego će se zauzeti za sebe i bez ičije pomoći, a to je sama bit klupske kulture i mentaliteta koji uz nju ide. U očima onih s druge strane, sad je zabetonirao svoj status “stranog tijela”, “tereta” i izopćenika, što su redom stvari koje se također mogu reći za Hajduk u određenom kontekstu domaćeg nogometa.

A sve to, naravno, ima implikacije koje sežu široko izvan nogometa samog, već i samim tim što je Obitelj uvijek insistirala na poistovjećivanju reprezentacije s državom.

Da, Livaja je lik koji se ne ponaša uvijek uzorno i koji zaslužuje svoje kazne. Nisu se, uostalom, uvijek uzorno ponašali ni mnogi sveci jer i oni su bili ljudi sa svojim vrlinama i manama. Međutim, ono što Livaja u Hrvatskoj trenutno predstavlja mnogo je više od običnog nogometaša, reprezentativnog ili ne. On je postao jedna od najprepoznatljivijih točaka podjele, šavova na kojima puca tkanina društva.

Pokazuje nam to, između ostalog, i činjenica da se uvijek njega gura u naslovne uloge i da je uvijek on priča. To što se u toj Rijeci već godinama širi sektaška mržnja prema Hajduku i Splitu, što ondje pjevaju “Umri Livaja”, što organiziraju sačekuše na cesti za Hajdukove navijače na proputovanju za Švicarsku i finalni turnir UEFA-ine lige mladih, što napadaju hajdukovce i na samom travnjaku — o salvama gnjusnih uvreda koje s tribina dolaze prema Marku da i ne govorimo — i što mu Armada svojim službenim kanalima nakon povlačenja iz reprezentacije poručuje “gubo, odlazi!”, to nije tolika vijest. Ni Luki Modriću ili Dejanu Lovrenu nije se medijski povlačilo pitanje izbacivanja iz Vatrenih kad su mijenjali iskaz na sudu; to se radi samo Marku Livaji zbog pjevanja navijačkih pjesmica.

Ta mržnja Hrvata prema hrvatskom reprezentativcu, taj medijski ološ koji uporno potkopava njegov status i to HNS-ovo ignoriranje problema zajedno su ga otjerali iz reprezentacije. Od jučer je Marko Livaja još veći nego što je bio: za jedne svetac, za druge izopćenik.

Njegov je odlazak razgolitio Obitelj, otkrivši dugogodišnju disfunkcionalnost i podjele skrivene iza porteta s namještenim osmjesima i hashtagova o zajedništvu.