Kad sam kao klinac pratio društvena događanja pred sam rat, jedan je dojam prevladavao u mom tadašnjem doživljaju: bilo mi je sve to prilično uzbudljivo.
Kao neka napeta, iako dozlaboga zamršena televizijska serija. Znam, zvuči užasno, ali tako je bilo i više se ne sramim to priznati. Kažu da u tim, mlađim tinejdžerskim godinama, naprosto fiziološki nismo sposobni osjećati pravu empatiju jer nam se dio mozga zadužen za to nije još dovoljno razvio; usredotočeni smo na sebe i na svoje hormone, a mnogo toga u stvarnom svijetu oko nas čini nam se daleko i nepovezano s našim životom. Zato možemo biti sebični, hladni i okrutni.
Kad se obruč tih ‘događanja’ stao zatvarati i oko mene, došli su strah, depresija, bijes i sve ono što dolazi s neposrednijom opasnošću. Ali tek puno kasnije bio sam sposoban uistinu pojmiti koliko je sranje sve to bilo; koliko je rat oduran, nehuman i zao, koliko razara živote običnih ljudi i stvara traume s kojima se moramo — ako već onda nismo morali — nositi čitav život.
Onaj inicijalni doživljaj sam potisnuo, kao što sam potisnuo i mnoge druge stvari — primjerice, nimalo uvijene prijetnje obitelji i meni, djetetu, zato jer je netko zbog ‘čudnog’ imena posumnjao da nismo ‘naši’ i stavio nas na nekakvu listu, ili stvari o drugima koje sam u posvemašnjoj paranoji možda izrekao ili čuo od obitelji.
Potiskivanje je, pokazalo se, bilo uzaludno, jer sve to kad-tad naknadno ispliva. A trajno oštećeno društvo u kojem živimo i koje je i sad, četvrt stoljeća nakon svega, i dalje po mnogim svojim obilježjima post-ratno, nudi previše prilika za to.
Najgore što se Dinamu i Zvezdi može dogoditi je to da igraju jedno protiv drugog
Dinamo i Crvena zvezda prošli su u grupnu fazu Lige prvaka i sa sportskog aspekta je to veliko postignuće na kojem klubovima, njihovim stručnim stožerima i igračima možemo jedino čestitati. O nekim drugim aspektima koji se tiču ovih dvaju klubova vam ovaj put neću propovijedati, ali zato želim — ma, zapravo uopće ne želim, ali me nešto ipak tjera na to — o nečemu trećem.
A to je neprekidno loženje ovdašnjih medija na mogući susret Dinama sa Zvezdom.
Iako je toga u nešto manjoj mjeri bilo i prethodnih godina, ovaj put se od samog početka kvalifikacija potencira vjerojatnost tog ‘derbija’ u Ligi prvaka. Praktično svaki mainstream medij osvrtao se na to kako su kvalifikacijske runde išle prema svom kraju; neki od njih doimali su se razočaranima kad se ždrijeb nije tako poklopio da ostvari njihov mokri san, ali su ipak podgrijavali nadu da do konačnog obračuna može doći i u skupini — za što sada postoji 1/8 vjerojatnosti. Na kraju je došlo do toga da se i trenera nakon velikog trijumfa pita “što ako izvučete Zvezdu”.
Društvena podloga svega toga su, dakako, incidenti u Hrvatskoj očito potaknuti nacionalističkom mržnjom, kao i već godinama trajni simbolički ratni pokliči i transparenti na tribinama s obje strane, uvelike kao refleksija šireg povijesnog revizionizma koji je zahvatio obje nacije. Na toj simboličkoj razini je sve i kulminiralo kad su prije nekoliko dana zvezdaši postavili tenk ispred svog stadiona, a dinamovci im odgovorili traktorom ispred Maksimira.
Njihovo značenje valjda nikome ne treba pojašnjavati, ali fascinira to da su i jedni i drugi odabrali simbole koji prvenstveno podsjećaju na tuđu patnju, a tek onda na vlastitu ‘veličinu’, ‘snagu’ ili ‘pobjedu’. Jer — zar je uništavanje ljudstva i mjesta tenkovima bit srpske ideje, ma koja ona bila i ma što o njoj mislili? Je li li protjerivanje civilnog stanovništva na traktorima bit ideje o neovisnoj Hrvatskoj? Netko će možda reći da je riječ o provokacijama kojima ne bi trebalo pridavati suviše značaja, ali činjenica je da te provokacije imaju očekivano (i ciljano) velik odjek u javnosti te služe isključivo za podizanje tenzija.
Sve to izgleda kao da su se dvije grupe tinejdžera bez imalo empatije zaigrale rata bez imalo razumijevanja što on uistinu jest i kakve posljedice ostavlja. Jer im je to uzbudljivo. A što onda reći za medije, koji naveliko sudjeluju — a zapravo igraju i ključnu ulogu — u tom podgrijavanju stare mržnje? Jer i budali je jasno da je bilo kakav sportski motiv u mogućem okršaju ‘Cigana’ i ‘Purgera’, “četnika” i “ustaša”, Delija i Boysa… sasvim u drugom ili u trećem planu. Prošlo je 28 godina od posljednje utakmice Zvezde i Dinama — a ona se, usprkos smiješnom mitu da je na Maksimiru “počeo rat”, dogodila više od godinu dana kasnije od Bobanova high kicka — i stasale su generacije koje rata nisu vidjele. Nogometno rivalstvo dvaju klubova odavno više ne postoji i jedino rivalstvo koje je preostalo je ono koje sa sportom i nogometom nema više nikakve veze.
Ostalo je rivalstvo idiota čak i ne nužno vezanih za te klubove koji veličaju svoje pseudo-fašističke vođe i recentnije ratnike koje jedni zovu zločincima, a drugi patriotima. Ostali su kukavički napadi na druge i drugačije samo zato što su drugi i drugačiji, ostao je politički milje koji se s time ne želi obračunati i mediji kojima je sve to skupa, valjda, prilično uzbudljivo.
Najgore što se Dinamu i Zvezdi može dogoditi je to da moraju igrati jedno protiv drugog te da svoj boravak među europskom elitom pretvore u razmjenu niskih strasti za račun huškačkih medija i kretena kojima je nogomet samo izgovor za liječenje vlastitih frustracija, a takvih ima od zadnjeg klošara do onog na visokoj političkoj poziciji. Ako se to dogodi, takvi će ga smjesta izmaknuti s nogometnog teritorija i preoteti ‘normalnim’ navijačima ili pratiteljima nogometa, ložeći se na tuđu patnju više nego na svoju pobjedu. I onda će i u jednom i drugom taboru zazvoniti onaj poznati post-ratni refren: Jesmo li se zato borili?
Jer možeš se maknuti s Balkana, ali maknuti Balkan iz sebe puno je teže.
